RIJEKA – Sjećanje i zaborav nedvojbeno oblikuju pogled na prošlost, a time ujedno i na sadašnjost te na budućnost. U vremenu kada se povijest dijelom prešućuje ili pak intencionalno jednostrano prikazuje, to jest idealizira, umjetnost jest jedan od načina pomoću kojeg ono potisnuto postaje opet vidljivo. A upravo je takva i u Galeriji »Juraj Klović« nedavno otvorena izložba »Zaboravljena povijest« koja radovima triju autorica, Luise Ritoše, Andree Čović i Ane Radovčić upućuje na vezu između memorije i identiteta, prošlosti i budućnosti.

Izložba »Zaboravljena povijest«, govori kustosica Katerina Jovanović, dio je projekta riječkog HDLU-a u sklopu cklusa Dijalog na kvadrat i okuplja radove triju umjetnica, Luise Ritoša, Andree Čović i Ane Radovčić koje, »primjenjujući različite umjetničke medije, no s bliskim misaonim uporištima, istražuju perspektive uspostavljene na memoriji i zaboravu, te njihov utjecaj na suvremeno društvo«.

– Slikama, kolažima, crtežima i ponekim umjetničkim objektom umjetnice se osvrću na načine na koje se prošlost prenosi i živi – i to ne samo na temelju knjiga i muzeja, nego na temelju obiteljskih priča, svakodnevnih gesta, tišine i traume. Kako bi progovorile o temama prešućene povijesti, kolektivne traume, revizionističke politike i krhke veze između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, svaka od umjetnica razvija vlastiti vizualni jezik. Radovi im tvore suptilan, ali čvrsto isprepleten dijalog o prostorima koje povijest ostavlja i onima koje budućnost tek treba ispuniti. Povezuje ih specifična osjetljivost na tihe, potisnute ili prešućene aspekte povijesti, a osobito ono što se prenosi iz generacije u generaciju ne nužno kroz službene narative već kroz obiteljske memorije, svakodnevne geste i mikropovijesti koje često ostaju nevidljive, kaže kustosica.

Čuvarice sjećanja

»Ženska perspektiva«, govori dalje, »ovdje je prisutna ne kao ideološki manifest, već kao iskustvena, naslijeđena i tijelom utjelovljena veza s temama otpornosti, skrbi, ranjivosti i borbe«.

– Premda ne polaze od istog medija, niti izravno ističu istu vrstu narativa, njihove prakse povezuje zajednički prostor u kojemu memorija i tijelo, prostor i povijest, priroda i krhkost postaju neraskidivo isprepleteni. Ispod slojeva svakog rada otkriva se tiha, ali prisutna svijest o ženama koje su tijekom povijesti, ne nužno kao vojnikinje, ali kao čuvarice sjećanja, nositeljice priča, skrbnice i svjedokinje, bile ključne u očuvanju ideala koji su danas sve češće izbrisani. Njihovi radovi ne nude nostalgične rekonstrukcije, već kritički promatraju kako se ideali prošlih generacija gube u revizionističkim interpretacijama, zaboravu i prešućivanju, kazuje Jovanović.

»Zajednički okvir izložbe«, ističe, »nije samo u tematskoj liniji memorije i zaborava, već u načinu na koji umjetnice svjesno pristupaju povijesti kao procesu, nečemu što je uvijek u tijeku«.

– U tom smislu, ženska perspektiva nije ideološki postulat već neizbrisiva komponenta kolektivnog pamćenja koje se prenosi kroz svakodnevne geste, kroz tijela i prostore, kroz šutnje i traume koje se ne mogu jednostavno arhivirati. Stoga se izložbu »Zaboravljena povijest« može razumjeti i kao tihu, ali upornu obranu složenosti, ranjivosti i nužnosti sjećanja u kojima žene ostaju važne kao one koje su bile dio borbi, koje su ih preživjele i koje ih i danas čuvaju, tumači kustosica.

Pejzaži sjećanja

Kako pojašnjava u katalogu izložbe, autorica Andrea Čović »crtežima i slikama gradi atmosferske pejzaže sjećanja u kojemu se osobno i povijesno neprestano prožimaju«.

– Njezine radove obilježava ekspresivan, intuitivan rukopis u kojem prirodni motivi i prostori postaju znakovi unutarnjih stanja, kolektivnih trauma i zatomljenih povijesti. Čović ne rekonstruira konkretne događaje, već kroz slikarske geste i strukture bilježi tragove vremena i njegove slojevite učinke na psihu pojedinca i zajednice. U njezinoj vizualnoj poetici, u odsutnosti figure, priroda često zauzima ulogu svjedoka propadanja ideala i urušavanja vrijednosti koje su nekoć bile temelj društva, ocjenjuje.

Umjetnička praksa Ane Radovčić, tumači, »izravno se nadovezuje na obiteljsku memoriju, nasljeđe partizanskog pokreta i ženske figure koje su povijest živjele, a ne samo bilježile«.

– Radovima u kojima koristi fragilne materijale poput borovih iglica, minijaturnih fotografija i predmeta svakodnevne upotrebe, Radovčić stvara intimne prostore sjećanja u kojima se isprepliću osobno i kolektivno, mikro i makro, unutarnje i vanjsko. Gotovo suzdržanim vizualnim jezikom umjetnica promišlja na koje načine osobna povijest može preživjeti unatoč povijesnom revizionizmu, propitujući odnos između pojedinca i zajedničke prošlosti, između ženskog identiteta i naslijeđenih priča koje izmiču zaboravu upravo kroz male, svakodnevne geste sjećanja, piše.

Konzumeristička potka

Autorica Luisa Ritoša, s druge strane, razlaže, »u svojim prepoznatljivim kolažiranim scenama vješto koristi snažnu simboliku kako bi kontrastirala suvremenu svakodnevicu nasljeđu nekadašnjih (ženskih) borbi koje danas nedovoljno bivaju predmetom javnog diskursa«.

– Pozadine njezinih radova nerijetko su kritička okosnica konzumerističke kulture koja ujedno oblikuje i suvremenu percepciju ženskog identiteta. Kroz pažljivo birane fragmente, Ritoša istražuje odnos između prošlosti i ženskog iskustva, te svojim kolažnim tehnikama stvara likove žena smještenih u svakodnevne, naizgled banalne situacije. Njihova tijela ispunjena su prizorima iz prošlosti podsjećajući kako su upravo davne borbe omogućile današnju slobodu tih radnji i života općenito, objašnjava kustosica.