RIJEKA – Nastale kombinacijom reporterske neposrednosti i promišljene estetske koncepcije, fotografije Željka Jerneića okupljene u Galeriji Pasaž nedavno otvorenom izložbom »Ne znam, mora se – po zvončarskeh puteh: 1996. – 2026.« nadilaze puku dokumentaciju te postaju svjedočanstvo živog rituala i neprekinute tradicije našega kraja. Različitim motivima zvončara, pusta i karnevalske obredne procesije, autor ne bilježi fotografski samo vizualnu pojavnost toga za naš kraj prepoznatljivog običaja, nego (i) istražuje njihovo nasljeđe, trajanje u kolektivnoj memoriji zajednice, kao i dublju simboliku koja upravo njegovim upečatljivim fotografijama definitivno zadobiva na snazi.

Misao vodilja autorove prve izložbe koja je u fokusu imala zvončarsku tradiciju, još prije tri desetljeća, bila je prikazati zvončare na njihovim tradicionalnim pohodima u ruralnim krajevima, a novom izložbom, s odmakom od trideset godina, autor ostaje dosljedan staroj ideji, ali uz specifičan »izbrušen« pristup. Fokus je sada na portretu – na emociji, novoj generaciji prenositelja tradicije, na djeci i unucima onih zvončara s početka priče.

U kustoskom tekstu pod nazivom »Umjetničko u dokumentiranju ili dokumentiranje u umjetničkomu?« autor Branko Kukurin ističe kako su »poklade, pusti, mesopusti, zvončari, dondolaši, karnevali u svim svojim oblicima, izvedbama, ali jedinstvenoga obrednoga ishodišta, oduvijek bili izazov znanstvenicima različitih profila, također i umjetnicima svih tehnika i žanrova, i, na kraju, publici, promatračima zbog kojih i postoje«.

– Naš je sjevernojadranski kraj bogat tim obrednim pokladnim teatrom. Izuzetno vizualno senzibiliziran, tehnički perfektan, Željko Jerneić okušao se u različitim fotografskim zadacima, od dnevne žurnalistike pa sve do umjetničkih uzleta s posebnim naglaskom na materijalnu i nematerijalnu zavičajnu kulturu, objašnjava.

Nova dimenzija

»U svojoj prvoj fazi gledanja na zvončare«, govori dalje, »Jerneića nisu zavele bogate kromatske zamke rituala, suvereno ih je podredio svojoj kreativnoj koncepciji«, pa je »poznatim snimateljskim, primjerenim fotografskim postupkom, prilagođenim osnovnoj temi, ali prvenstveno svom konceptu, dao (…) novu dimenziju i vizualne doživljaje, uvijek jedinstvenim zvončarima«.

– Svaka fotografija iz njegove prve zvončarske faze, naprosto nas bojom zaglušuje zvonjava njihovih mnogobrojnih zvonaca. U Opatiji, ta prva izložba Željka Jerneića dobila je svoju najbolju sadržajnu, izvedbenu i estetsku potvrdu. Rezultat je to sustavnog praćenja zavičajnih tradicijskih vrijednosti, a time i zvončara. Ova prva izložba je logičan slijed njegovog estetskog razvoja. Pristupio je zadanoj temi ozbiljno, daleko od albumskih sličica. Mnogo puta viđenoj, fotografiranoj, a moglo bi se reći i motivski konzumiranoj zamki teme nije popustio. Zamka je ipak bila poticajna, jer se Željko usredotočio na suštinu, a ne na plošnu šarolikost uvijek privlačnih motiva, kazuje Kukurin.

Foto ŽELJKO JERNEIĆ/GALERIJA PASAŽ

»U svojoj drugoj suvremenoj fazi«, pojašnjava, »suzio je raspon svoga gledanja; naizgled samo lijepi fotografski izvrsni portreti, nastali su u zahtjevnim situacijama zvončarskog šušura, kad se nema vremena prilaziti zadatku promišljano, već treba reagirati trenutačno«.

– I tu je, također, Jerneić pokazao svu svoju vještinu reporterskog hvatanja motiva s već u sebi formiranim estetsko-umjetničkim pristupom. Galerija portreta malih zvončara nije samo obiteljska uspomena, galerija je to same biti i zvončarske sjevernojadranske tradicije. Nasljeđa koje nije završeno. Galerija tisućljetnih vjerovanja, prizivanja obnovljenog života kojeg su i ti portretirani zvončarići izravan rezultat, naglašava.

Esencijalna kvaliteta

Glede same izložbe, pita se Kukurin i koja je njezina svrha i odlika.

– Daleko od potvrđenih znanstvenih ishodišta rituala zvončara i pokladnog teatra, običaja našega kraja, daleko od opravdanih prigodnih, zasluženih pohvala autorove estetike, obje izložbe su uvijek aktualne, imaju esencijalnu kvalitetu. Na pitanje čemu i zašto hodaju danima zimi zvoneći, zvončari odgovaraju: »Ne znam, mora se«, piše.

»Pokušavajući makar donekle i sebi i drugima objasniti vrijednosti zvončarskog opusa Željka Jerneića, kaže Kukurin, »u svim prosudbama nešto mi ipak nedostaje«, a »to ‘nedostajanje’ dobar je razlog da nam te fotografije ostaju dugo u našoj vizualnoj memoriji i stvarno ožive svakih poklada«:

– Potaknuti smo tražiti i iznalaziti iznova i iznova ljepote koje nisu isključivo samo autorske. Naša čakavska pjesnikinja Vlasta Sušanj Kapićeva, u jednoj od svojih pjesama, objasnila je taj razlog traženja, nalaženja i ponovljenog iskanja kroz cijelu povijest ljudskog stvaralaštva, povijest estetike od Aristotela do danas, samo s dvije riječi: Ono neč! Tako je i Željko Jerneić, ne znajući do kraja zašto mora godinama trčati za zvončarima, tražeći i nalazeći ono neč sa svima onima koji uživaju u njegovim fotografijama, zaključuje autor teksta izložbe Branko Kukurin.

O umjetniku

Autor Željko Jerneić rođen je 1969. godine u Rijeci. Po zanimanju fotograf, po vokaciji fotoreporter, zaposlen u dnevniku La voce del popolo. Prvi susret s fotografijom imao je 1987. godine na tečaju u Fotoklubu Color čiji je i danas član. Bavljenje fotografijom shvatio je ozbiljno, tako da zanimljiv hobi ubrzo pretvara u životni poziv. Prvu autorsku fotografiju objavljuje 1989. u omladinskom magazinu Val, a ubrzo su uslijedili angažmani u dnevnim novinama Ri-telefax, Novi list, Primorsko-goranski dnevnik, časopisima Gloria, Auto klub i mnogim drugim tiskovinama. Godine 1999. godine stječe certifikat New York Institute of Photography. Autor je 12 samostalnih izložbi fotografije. Sudjelovao je na 230 izložbi i salona fotografije i pritom više puta bio nagrađivan, a jedna od recentnih nagrada je FIAP-ova zlatna medalja na salonu fotografije »1st Del Plata Digital Circuit« u Argentini.