U povodu nove knjige

Irvin Lukežić: ‘Mnogo tema iz naše lokalne povijesti je nedovoljno istraženo’

Jakov Kršovnik

SNIMIO : SERGEJ DRECHSLER

SNIMIO : SERGEJ DRECHSLER

Zapravo, premda to može zvučati pomalo neobično, ne znam što je dosada. Jednostavno je nikada ne osjećam, a vremenu koje imam na raspolaganju dajem neki dublji smisao



Filozofi dobro znaju da ne možemo dvaput ući u istu rijeku. Zabilježio je to još Heraklit 500 godina prije naše ere, a i mi danas znamo da se sve mijenja, i mi i rijeka. Tako se mijenja i Rijeka s velikim R, grad koji teče, vjerojatno jedan od gradova s najburnijom prošlošću u ovom dijelu Europe, ako ne i šire. Dobro su poznata brojna politička i društvena previranja koja su obilježila njezinu povijest. Velika događanja, ali i brojne manje poznate povijesti i osobe, čine tkivo povijesnog srca u kojem kuca život Rijeke. O njemu neumorno piše dr. sc. Irvin Lukežić, redoviti profesor na Odsjeku za kroatistiku riječkog Filozofskog fakulteta. Njegova nova knjiga »Kvarnersko-istarski ogledi i studije« u izdanju Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika donosi velike ličnosti u novom svjetlu. Tako doznajemo slabije znane činjenice o Vladimiru Nazoru, koji je velik dio svog života proživio na Kastvu, u Crikvenici i na Sušaku, Nikoli Poliću, najmlađem od braće Polić, često nepravedno zaboravljenom, poveznicama Rijeke i Dragutina Tadijanovića, književnom opatijskom krugu Viktora Cara Emina.


No, tu su i ličnosti koje su možda čitatelju manje poznate. Ogledi o riječkom tvorničaru Johannu Adamu Bienenfeldu, slikaru i misliocu Louisu Meynieru, znamenitim Rusima u Rijeci. Donosi i intimni zapis o mističnoj Opatiji… Lukežić, kao i uvijek, piše minuciozno, a u detaljima se, kako će i sam reći, skriva djelić potreban za veliki mozaik. Svojim pisanjem poziva čitatelja da zajedno s njime zaroni u svijet književnika, boema i drugih ličnosti povijesti grada i kraja. O svemu tome razgovaramo s autorom.


Strast za istraživanjem


Prije no što se dotaknemo konkretnih tema knjige, koliko je teško zapisati povijest jednoga kraja? Kako iz mnoštva malih detalja sklopiti širu sliku?


– To je iznimno zahtjevan posao. Jer, da bismo se donekle približili istini, moramo biti spremni dugo vremena provoditi u potrazi za autentičnim podacima u povijesnim izvorima, u arhivama ili periodici. No, nakon mukotrpna posla slijedi nagrada. Malim pomacima mogu se postupno dogoditi veliki prodori u rasvjetljavanju kompleksne povijesne stvarnosti, što dovodi do novih interpretacija minulih događaja i historijskih procesa. Nažalost, vrlo često se događa da unatoč svim nastojanjima i naporima, na kraju ne uspijemo pronaći baš podatak do kojega nam je posebno stalo, što onda, razumljivo, izaziva razočaranje i malodušnost. Međutim, to je jednostavno pravilo istraživačkoga posla, i ponekad su uistinu potrebne godine da bismo došli do činjenice koja upotpunjuje mozaik, odnosno zaokružuje sliku koju želimo dobiti.




Što se tiče tema, posebno iz naše lokalne povijesti, mnogo je toga nedovoljno istraženo, a mene osobno privlače upravo takve teme. Nije mi zanimljivo ponavljati ono što je općenito poznato, već uvijek nastojim otkriti neki nepoznati detalj, nešto što baca neko novo svjetlo na određeni problem. Već je Hegel govorio da »vrag spava u detalju«. Svaka uistinu nova spoznaja temelji se upravo na malim pojedinostima koje nedostaju i koje treba otkriti.


Milorad Stojević i Boris Domagoj Biletić u predgovoru vas nazivaju najvećim detektivom u istraživanju povijesti Rijeke i okolice, ali i poznavateljem segmenata Istre. Doživljavate li se »detektivom«? Otkud strast za istraživanjem povijesti Rijeke i kvarnerskoga kraja?


– Ne znam baš može li se to što radim povezivati s detektivima. Taj posao obično je povezan s otkrivanjem zločina, a istraživački posao kojim se bavim povezan je s nečim posve drugim. Pokreće me spoznaja da o nekim događajima i osobama koje mi se čine zanimljivim znam vrlo malo ili gotovo ništa. Dakle, radoznalost je iza svega, a sve ostalo dolazi s vremenom, tako da se, u pravilu, iz svega uvijek nekako rađa neka nova priča. Iako se tim poslom bavim već dugo vremena, još uvijek, na sreću, ne osjećam zamor. Strast za istraživanjem povijesti osjetio sam u sebi vrlo rano i ona me postojano prati. Smatram to zapravo nekom vrsti povlastice, a isto tako i ispunjenja jer me čini postojano aktivnim i na neki način kreativnim. Zapravo, premda to može zvučati pomalo neobično, ne znam što je dosada. Jednostavno je nikada ne osjećam, a vremenu koje imam na raspolaganju dajem neki dublji smisao.


Nazor i cvrčak


Krenimo na sadržaj knjige. Između ostalog, na temelju novinskih tekstova i osobnih sjećanja suvremenika donosite uvid u život Vladimira Nazora u Kastvu, Crikvenici i Sušaku. Kakav je Nazor bio privatno, a kakav poslovno? I, koliko se njegov karakter ocrtava u njegovu pjesništvu?


– U knjizi donosim svjedočanstvo mladoga Gustava Krkleca koji je Nazora jednom prigodom posjetio u Kastvu kao sušački srednjoškolac. Jer, činilo mi se zanimljivim da podsjetim na neke činjenice iz Nazorova i života i djelovanja u spomenutim mjestima. Krklec, tada devetnaestogodišnjak, dan susreta s Nazorom u Kastvu opisuje kao »pravu svečanost u svome životu«. Koješta ga je zapitkivao i mnoge su mu stvari odmah postale »bliže i jasnije«. O Nazorovu karakteru možemo mnogo naslutiti i čitajući njegove stihove koji su puni osebujne mediteranske atmosfere. Bio je duboko povezan, što se očituje i u stihovima, s iskonskim doživljajem svoga bračkoga zavičaja koji ga je trajno odredio kao umjetnika upravo toga podneblja. A u Kastvu i Hrvatskom primorju Nazor je imao prilike upoznati ovdašnju čakavštinu liburnijskoga tipa koja ga je, onako arhaična, zvonka i melodiozna, nedvojbeno silno fascinirala i nadahnjivala.


Zanimljivo je da je antologijska Nazorova pjesma »Cvrčak« nastala nakon jedne od njegovih šetnji od kastavske Fortice preko Šporove jame pa do Pehlina. Nazor je ugledao cvrčka i donio ga kući.


– Drago mi je da ste spomenuli upravo tu pjesmu, jer baš ona na vrlo lijep način ilustrira pjesnikovu iznimnu poetsku i umjetničku vještinu. Pjesniku je bio dovoljan jedan tako priprosti sredozemni kukac i njegovo cvrčanje da od toga stvori pravo malo remek-djelo. Čitatelj ostaje očaran orkestracijom zvukova koji se virtuozno nižu dok čitamo tu pjesmu, a to jednostavno cvrčkovo cvrčanje na »čvoru crne smrče« odjekuje kroz vječnost. Ono je odjekivalo još na obalama stare Helade, upravo kao što i dan danas odjekuje posvuda na našem primorskom kamenjaru. U toj mitskoj mediteranskoj situaciji slike ljetnoga podneva krije se, dakako, sam pjesnik, čije satirsko lice proviruje iz zelenoga gustiša. Njegova svijest, obuzeta ekstazom, poistovjećuje se sa svojim sSetim lugom, te smjelo iskoračuje izvan konkretnoga vremena i prostora. Suncem opijeni cvrčak je stvaralačka, pjesnička supstitucija pjesnikova ja koje se poistovjetilo s Prirodom i slavi moćnu i vječnu ljepotu naturae rerum. Njegov zanosni pjev proširio se iz ljupkih kastavskih gajeva čitavom domovinom. Zahvaljujući Nazoru ta nepoznata, priprosta i sitna životinjica diskretno se ušuljala u hrvatsku književnost. No, valja podsjetiti da je već u doba renesanse Mavro Vetranović također napisao jednu lijepu »Pjesancu šturku« koja započinje: »Šturče, slatki razgovore,/Jeda te je koja vila/U zelenci pored gore/Čemerikom opojila?/Ter nije čuti tvoje pjesni,/Da me tiho razgovori,/Od tužice i boljezni./Moje srce koje gori…«


Komemoracija za Supila


Dotičete se i Nazorove religiozne zbirke »Pjesme o četiri arhanđela«. Kakva je duhovnost te zbirke?


– Tu zbirku Nazor je objavio u vlastitoj nakladi u Sušaku, a bila je tiskana kao rukopis u ograničenoj nakladi od 250 primjeraka koji nisu bili namijenjeni prodaji, nego su podijeljeni autorovim brojnim prijateljima i znancima. Prema Mirku Žeželju, »Nazor je tu antropozofsko-kršćansku mitologiju pomiješao sa svojim starim godišnjim dobima, s jakim panteističkim elementima u izrazu, a arhanđeli su simboli proljeća (Rafael – nekad Momir), ljeta (Urijel-Jarilo), jeseni (Mihael-Dabog), zime (navjestitelj Gabrijel-Stojanbog protivnik Črta). Kompozicijski u formi lirskog oratorija, zbirka sjeća na Danteov »Raj«, na Miltonov »Izgubljeni raj«, na »Suze sina razmetnoga«: lirski filozofsko-religiozni sistem od 26 pjesama (uz uvodni »Credo« i zaglavni »Oče naš«), zapahnut snažnim meditativnim subjektivnim dahom religioznih pjesnika, uznesenih u visoke sfere iluzija, fikcija, mistike, kršćanstva – s rasponom od slobodnijeg zamaha, ali ipak vezana ritma«.


Nazorova se poetska riječ tako iz romantičarske razvila u eteričnu, naglašeno simbolističku poeziju. Bila je to introvertna strategija okrenutosti prema unutrašnjem jastvu, prosvjed njegova ugroženoga ega, izravna posljedica života u nezdravom, zlom društvu, u općoj oskudici nerazvijenoga naroda, svjedočanstvo Nazorove egzistencijalne tjeskobe. Nasuprot tužnoj zemaljskoj zbilji, pjesnik se okreće nebeskim vizijama, metafizičkim likovima, kakvi i jesu anđeli, onim bićima što ih je Nazorov duh stvorio u svojoj bujnoj imaginaciji kao utjelotvorenja apsolutne nadnaravne čistoće, koja mogu čovjeku pružiti potrebnu utjehu i nadu.


A Nazorova osobna duhovnost?


– Poznato je da se Nazor prilično zanimao za okultne teme i spiritizam. Prema svjedočanstvu Viktora Cara Emina, svojevremeno je često pohodio dom riječkoga zubara dr. Anastasija Pachanyja, rodom iz Slavonskoga Broda, koji je potjecao iz ugledne građanske obitelji cincarsko-grčkoga podrijetla, kako bi mogao prisustvovati njegovim spiritističkim seansama.


Navodite i događaj iz 1927. godine. Nazor drži govor na komemoraciji za Frana Supila čiji pepeo stiže na Sušak na komemoraciju iz Londona. Tada Novi list bilježi kako je u svom govoru Nazor pohvalno govorio o Karađorđeviću, zbog čega je doživio više napada. No, Nazor u svojim bilješkama tvrdi da on toga u govoru nije rekao, već da su mu podmetnuli iz Novoga lista. Znamo li danas koja je verzija točna?


– Vrlo je moguće da se radilo o svojevrsnoj manipulaciji, odnosno, tome da je u Nazorov govor urednik tadašnjeg projugoslavenskog sušačkog glasila naknadno umetnuo dio o Karađorđevićima, kako bi tom tekstu dodatno pojačao ideološku dimenziju, te ga iskoristio za stranačku propagandu. No, ipak ne možemo potpuno isključiti niti mogućnost da je i sam autor, u skladu s duhom i potrebama vremena, a možda i iz čisto prozaičnih i oportunističkih razloga, ubacio taj problematični dio, a onda je kasnije to želio zanijekati. Opet, dakako, iz oportunističih razloga, nakon što se u međuvremenu bio promijenio starojugoslavenski režim. Teško je, dakle, reći što je prava istina.


Nikola Polić


Idući vaš ogled dotiče se Nikole Polića kojega nazivate pjesnikom samoće tišine i uvelih ljubica. Uz pjesme, zanimljivi su feljtoni koje analizirate u knjizi. Na primjer, feljtoni o mrzovolji, ali i sreći, čini mi se, odoljeli su sudu vremena, i čitaju se kao aktualni i danas.


– Nikola Polić je, baš kao i njegov stariji brat Janko, bio kompleksna, vrlo senzibilna i darovita osobnost. No, njih su dvojica bila potpuno različita i oprečnih karaktera, a Nikoli je njegov usud dodijelio nezahvalnu ulogu čovjeka iz sjene, tako da je uglavnom percipiran samo kao Matošev discipulus i mlađi Kamovljev brat. Upravo to je nekako utjecalo na kritičku ocjenu njegova cjelokupnoga književnoga djelovanja. U literaturu je još vrlo mlad ušao na velika vrata kao jedan od autora uvrštenih u poznatu antologiju Hrvatske mlade lirike. Međutim, nakon toga doživljavali su ga uglavnom kao Gričanina, matoševskoga epigona, vječitoga boema i grabancijaša. Ipak, u mnogim njegovim pjesmama možemo osjetiti nešto više od pomodnoga intimizma i simbolizma. U svojim glazbenim kritikama i feljtonima, gdje je dao oduška svojoj erudiciji, ironičnosti i neobično lepršavom kozerskom stilu, gdje nije morao biti sapet stihom i njegovim strogim zakonitostima, on otkriva svoj veliki i nepresušni dar da iz naoko nevažnih ili čak banalnih stvari koje zapaža u svakodnevici, stvori nešto ne samo zanimljivo, nego i umjetnički dojmljivo ili uvjerljivo. Polić je tu otkrio veliki prostor vlastite slobode. Vjerojatno je i u području feljtonistike na njega svojim briljantnim duhom također utjecao Matoš.


Crnjanski u Rijeci


Pišete i o Milošu Crnjanskom, kontroverznom čovjeku i piscu, no klasiku srpskoga književnoga modernizma i njegovim poveznicama s Rijekom?


– Iako u Rijeci Crnjanski nije sveukupno proživio niti godinu dana, on je na nj i njegovu osobnost djelovala trajno, te postala jednom od najvažnijih mu životnih postaja uopće. Život mu je protekao u znaku neprestanih lutanja, traganja i seoba, tih ključnih pojmova njegove sudbine i književnog stvaralaštva. Crnjanski je pisac koji izuzetno burno preživljava nemire i prevrate dvadesetoga stoljeća, izazivaju proturječna tumačenja i oprečne ocjene svoga djela sve do današnjega dana. Literarna mu je prisutnost obilježena isprva gorkom neimaštinom i boemštinom, potom vrtoglavim uspjesima i izazovima snobizma, neprestanim putovanjima, radostima i gorčinom, velikim zanosima i osobnim zabludama. Bio je izrazito osjetljiva, složena i konfliktna osobnost. Neki ga je unutrašnji demon stalno nagonio na kretanje, na potragu za novim vidicima, nepoznatim krajolicima i dalekim svjetovima. Proputovao je mnogim gradovima, živio u mnogim zemljama, upoznao mnoge narode i kulture, promatrao ih, propitivao i uspoređivao: Temišvar, Rijeka, Venecija, Split, Beč, Pariz, Firenca, Siena, Hvar, Rab, Bečkerek, Budimpešta, Galicija, Opatija, Krakov, Salzburg, Segedin, Komarom, Ostrogon, Bretagna, Zagreb, Beograd, Rim, Lisabon, London… Bježeći od grada do grada, od jedne do druge zemlje, bježao je on od sebe i životne monotonije, od učmalosti i bezidejnosti. Rijetko se kada istinski oduševljavao i zanosio, krećući se od jedne do druge životne postaje poput putnika brzog međunarodnog vlaka. Ipak, čini se da je baš predratna Rijeka za nj predstavljala neku časnu iznimku. U njoj je bilo nešto posebno, nešto što nije ni prije ni kasnije nigdje osjetio. Možda je baš u to danas već davno predratno doba bio najsretniji i najpoletniji u svom životu. Bio je tada ispunjen velikim nadama i očekivanjima, udisao je punim plućima, uživao u svakom danu, te bio prožet nekom iskrenom, posve djetinjom vjerom u budućnost.


Careva »Danuncijada«


Viktor Car Emin autor je »Danuncijade«, romana o D’Annunzijevom osvajanju Rijeke, s podnaslovom »Romansirana kronisterija riječke tragikomedije 1919. -1921.« Termin kronisterija godinama kasnije iskoristit će Nedjeljko Fabrio za svoje »Vježbanje života«. Kakav je književni, ali i kulturni, značaj »Danuncijade«?


– Careva »Danuncijada« je kao politički roman, kako po načinu kako je oblikovan, tako i po svome sadržaju, svakako jedinstven pokušaj u suvremenoj hrvatskoj književnosti i baš kao takav zaslužio je veću pozornost naše književne povijesti. Nema sumnje da je upravo to djelo predstavljalo značajno nadahnuće i za književno djelo Nedjeljka Fabrija. I jedan i drugi književnik služili su se rado tehnikom »žargona autentičnosti«, unoseći u svoja djela, kao u kakvom kolažu, izvorne povijesne dokumente, koje miješaju sa svojim fikcijama, razvijajući neku vrstu strasne polemičko-satiričke meditacije s poviješću.


Vrijedi izdvojiti i ono što je Car Emin u svom životopisu naglasio o »Svetoj Entradi« Gabrielea D’Annunzija?


– Da, citiram: »Svojim prepadom D’Annunzio nam je nanio mnogo zla. Svojom plamenom riječi, pjesničkim poletom, neodoljivim stihom, umio je da zanosi mase, da ih vuče za sobom, fascinira, fanatizira. Uspalio je u njima šovinizam, do tada neviđen i nečuven. Uz to je on svojom pjesničkom mađijom umio dojučerašnjim žestokim riječkim mađaronima upiljiti u mozgove kako oni vuku svoju lozu od najčistijih legionara rimskog cara Augusta, i kako je Rijeka od svih talijanskih gradova najtalijanskija varoš. Rijeka je čak i više: Rijeka je – Italija. U najmanju ruku njen glavni grad. (…) Fijumanci su počeli da vjeruju u ono neko svoje supertalijanstvo kao u neko najčistije latinstvo svoga grada. A mi svi znamo, a i sami ti supertalijani znadu vrlo dobro, da su im imena do jučer završavala na – ić! Mistifikacija kakvu ćete rijetko naći u historiji naroda! No što je najgore, toj su ordinarnoj prijevari nasjedali mnogi u svijetu«.


Znameniti Rusi


U Rijeku su kroz povijest dolazili ljudi iz cijeloga svijeta. U ovoj knjizi podsjećate na neke od znamenitih Rusa koji su boravili u gradu.


– Na izmaku devetnaestoga stoljeća naš je grad pohodio knez Dmitrij Petrovič Golicin Muravlin (1860. – 1928.), književnik i političar. Rođen u Wiesbadenu kao potomak drevne ruske plemićke obitelji. Predsjednik Russkoga Sobranja, desnoga krila lojalističke monarhističke stranke. Bio je tajni savjetnik i član Dume. Objavljivao je pod pseudonimom Muravlin. Glavna tema njegovih romana i priča je degeneracija ruske aristokracije. Nakon revolucije živio je u Mađarskoj. Godine 1898. u Petrogradu je objavio putopis pod naslovom »U sinja morja. Putevie očerki Černogorii i dalmatinskago poberežja«. Posjetivši naše krajeve nedugo prije toga, zadržao se i u Rijeci, o kojoj je zapisao kako se radi o lijepu, smještenu, čistom, omanjem gradu s oko 40 tisuća stanovnika. On dodaje kako je krajolik koji okružuje Rijeku toliko lijep i veličanstven da zasjenjuje sam grad. Za njega jedva da bi se moglo i poželjeti ljepše mjesto na zemlji. No, zanimljivo je kako primjećuje, citiram: »…iako bi se reklo da ovdje priroda pruža mogućnost da se sreća ubire poput žetve, ljudi se uzajamno mrcvare u političkim strastima, boreći se neko za prevlast, neko za ravnopravnost, neko za opstanak«.


Pišete i o Louisu Meynieru, čiji život podsjeća »na kakav pustolovni roman sastavljen po bidermajerskom ukusu ranog devetnaestog stoljeća«.


– Taj bankar, trgovački agent, ekonomski i pravni teoretičar, politolog, prevoditelj, filolog, kućni učitelj, novinski suradnik, izdavač časopisa, humorist, likovni kritičar, kozer, idejni začetnik Tvornice papira i vizionar industrijskoga razvoja Rijeke, slikar i daroviti karikaturist, vrstan poznavatelj i ljubitelj književnosti, neumorni putnik, prvi i zapravo jedini riječki Weltgeist. Činjenica da je ostao potpuno zaboravljen u riječkoj kulturi motivirala me da se pokušam pozabaviti njegovim životom i djelom.


Tadijanović i Rijeka


Što iz pisama, ali i pjesama, Dragutina Tadijanovića saznajemo o njegovim vezama s riječkim književnim krugom?


– Te veze bile su uspostavljene početkom 1950-ih te su trajale desetljećima, premda ne s podjednakim intenzitetom i dinamičnošću. Moramo imati na umu da su se razvijale u kontekstu širega primorsko-kvarnerskoga areala, s kojim je pjesnik bio u trajnom i živom doticaju, od Crikvenice i Raba do Opatije i Maloga Lošinja. Zanimljivo je da je u siječnju 1955. godine sedam dana bio gostom u kući Branka Fučića na riječkoj Kostabeli. U proljeće te godine Tadijanović dolazi na ideju da uz pomoć svojih prijatelja i suradnika u Rijeci pokuša prvi put objaviti sabrana djela Janka Polića Kamova, o sedamdesetoj obljetnici njegova rođenja. O tome opširno piše u svom pismu Dragi Gervaisu, datiranom iz Zagreba 27. travnja 1955. godine. Prema podacima iz njegove korespondencije, on i Gervais upoznali su se prigodom Tadijanovićeva boravka u Poreču četiri godine ranije. Tada im se na kupanju bio pridružio i talijanski književnik i prevoditelj Eros Sequi, tada još nastanjen u Rijeci, s kojim će godinama ostati u vrlo toplim i prijateljskim odnosima. Poznanstvo s Gervaisom, Tadijanović je odlučio sada iskoristiti za pokretanje izdavačkoga projekta o Kamovu.