Sudeći po sjajnom debitantskom ostvarenju, mladi hrvatski književnik Igor Ivko (Varaždin, 1986.) mogao bi u godinama što dolaze dati bitan doprinos kvaliteti hrvatske književnosti. Naime, njegova prva zbirka pripovijedaka »Nepovredivo mjesto« zaista na literarno uvjerljiv i emocionalno snažan način čitatelju prenosi sliku suvremene hrvatske stvarnosti. Siromaštvo, neimaština, besperspektivnost, bijes, ljutnja, agresija, psihoza straha i ostali dijelovi pakla suvremene stvarnosti čitatelju su predočeni kroz isječke iz života poraženih, ostavljenih, ustrašenih, bijesnih i u osnovi vrlo nesretnih ljudi koji smisao, mir, sreću i zadovoljstvo ne mogu naći čak ni u vlastitom domu, mjestu koje bi trebalo biti, kako to i naslov zbirke upućuje, nepovredivo kad je riječ o mukama života koje stvaraju društvo i suvremeni način života.

Mračni isječci stvarnosti

Svoje u literaturu uobličene mračne isječke stvarnosti Ivko je podijelio u četiri tematska ciklusa i izdvojeni završni kolaž »Ljeto dolazi« sastavljen od niza nonsens pričica koje dodatno podcrtavaju mučno i negativno ozračje stvoreno u ciklusima koji prethode tom završnom dijelu knjige. Cikluse sastavljene od tri do šest priča (ukupno ih je točno dvadeset) otvara uvodni naslovljen »Ja i moji« u kojem već u prvoj priči »Znoj« susrećemo Hrvoja zvanog Hren upravo u trenutku potpune psihičke krize izazvane nezdravim pritiskom vezanim za posao prodavača nekretnina. Zatupljujuće aktivnosti često pune laži i dvoličnosti dovode ga u stanje da jednog dana jednostavno »pregori« jer je, kaže sebi i čitatelju, sve »postalo nemoguće i previše« pa mu kroz vene teku »rijeke srdžbe i oluje bijesa«. Naravno, njegov je otpor i bijes simboličan (daje otkaz, izaziva incidente…), ali je barem nekakav otpor, za razliku od većine drugih likova oživljenih kroz priče ove knjige.

U drugom ciklusu pripovijedaka nazvanom »On i njegovi« smještene su pripovijetke prepune nostalgije, sjete i tuge, kako zbog prolaznosti i davno izgubljenog djetinjstva, tako i zbog smrti dragih osoba, posebno oca o čemu govori u uvodnoj »Smrt oca« i odličnoj »Emocije«. Količina emocija u ovim je pričama osjetno jača no u drugima, a isto su tako uočljiviji i elementi liričnosti koje uspješno gradi ne samo u sadržaje svojih priča, već i u izraz pa, primjerice, rečenica »Krajem ljeta, kad je kolovoz usisan u kamenje, sjedili smo na obali rijeke pored šume«, djeluje kao odličan stih.

Prošlost ovih prostora

Treću cjelinu autor je nazvao »Mi i naši« i u njoj kroz niz izvrsnih priča prikazuje kako se nezadovoljstvo i nesreća stvorena kaotičnošću suvremenog života prelijeva iz društvenih u okvire osobnog života poništavajući granice nepovredivog mjesta, odnosno doma. Tako u priči »Dom« nakon trideset godina braka i života u istoj kući Miran i Milena nisu sigurni da će imati za stanarinu za sljedeći mjesec; u »Nepovredivom mjestu« suprug pristaje na to da ga žena vara jer je i to bolje no da je nema; u izvrsnoj »Nož« dom je mjesto ubojstva majke, a ubojica je sin, da bi u ultramračnoj »Tristo pedeset grama« svjedočili mučnoj obiteljskoj priči o samoubojstvu trudne tinejdžerice.

U završnom ciklusu »Oni i njihovi« Ivko se okreće političkim i društvenim kretanjima koja su stvorila suvremene okvire života pa tako u zaista sjajnoj priči »Točka« kroz priču o prisjećanju jednog košarkaškog zaljubljenika na čuveno olimpijsko finale SAD – Hrvatska, dramatično finale Šibenke – Bosne ex Yu košarkaške lige te tragičnu smrt Dražena Petrovića, govori o prošlosti ovih prostora, da bi u »Dublin boli«, »Rječnik« i »Ein Satz« nanizao tužne i bolne priče o ekonomskoj emigraciji Hrvata prema Irskoj i Njemačkoj te drugim sličnim migracijama i emigracijama.

Raznovrsnost u temama

Raznovrsnost u temama Igor Ivko potvrđuje i u izrazu pa tako umješno koristi i pripovijedanje i dijalog, jasan je i u unutarnjim monolozima koji se približavaju tehnici tijeka struje svijesti, koristi na trenutke i dramski način izražavanja (»Kuća«), a u izvrsnom »Nožu« priču o tragediji gradi tekstovima iz različitih izvora – dnevnički zapisi ubijene, novinski tekst, TV-reportaža, znanstveni tekst sa simpozija, Twitter bilješke, izjave susjeda, srednjoškolski haiku rad… Jednom riječju, čitanje njegovih kratkih priča predstavlja duhovno i estetsko zadovoljstvo pa se bez imalo oklijevanja može zaključiti kako je hrvatska književna scena dobila novo pažnje vrijedno ime.