Riječki HNK

I Mozartov “Requiem” u “Zajcu” mora biti drukčiji

Igor Vlajnić

Foto: Marko Gracin

Foto: Marko Gracin

Svečanim koncertom obilježeni dani u kojima se prisjećamo svojih najmilijih.



U Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca, u Rijeci, u subotu 30. listopada, svečanim koncertom obilježeni su oni dani u godini u kojima se svi prisjećamo svojih najmilijih koji više nisu s nama. Iako je prvotno najavljen Verdijev »Requiem«, promijenjen je skladatelj, pa smo umjesto Verdija mogli čuti Mozarta. Odmah na početku valja reći da je izvedba bila dojmljiva. No, kako riječko kazalište uvijek teži biti drukčije, za očekivati je da će takav pristup postojati i kod izvedbe mise za pokojne.



Sam »Requiem u d-molu« smatra se posljednjim Mozartovim djelom koje, prema Köchelovom popisu iz 1862. godine, nosi broj 626. Nastao je 1791. godine u Beču, u vremenu u kojem Mozart nije proživljavao svoje najbolje dane. Unatoč uspjehu njegove opere »Don Giovanni« nekoliko godina ranije, smrću dugogodišnjeg austrijskog cara Josipa II. i promjenama političkih prilika u Europi, Mozart kraj života nije dočekao u blagostanju.


Foto: Marko Gracin


Posljednji taktovi


Narudžbu za »Requiem« prima od grofa Franza von Walsegga, koji je često anonimno naručivao glazbena djela kako bi ih na privatnim koncertima izvodio pod svojim imenom, ali istu ne uspijeva dovršiti: dana 4. prosinca »Requiem« je prvi put izveden u skladateljevoj sobi, tik do njegove postelje, uz samo nekoliko izvođača, a izvedba je prekinuta nakon 8. takta stavka »Lacrimosa« kada se vjeruje da je Mozart briznuo u plač smatrajući to posljednjim taktovima koje je za života napisao.




Takve priče o Mozartovom životu djelomično su i plod kasnijih romantičarskih prepričavanja, koja su poslužila i za brojna uprizorenja poput poznatog filma »Amadeus« iz 1984. godine. Poznato je, međutim, jedino da je nakon Mozartove smrti taj stavak ostao nedovršen, ali jednako kao i drugi stavci prije i poslije. Mozartova supruga Constanze je nakon muževe smrti odlučila završetak skladbe povjeriti njegovim učenicima Josephu Eybleru i Franzu Xaveru Süssmayeru, a potonji je to i učinio crpeći inspiraciju iz nedovršenih Mozartovih fragmenata ili njegovih ranijih djela.


Kako to obično biva, unatoč hrabrosti da se prihvati dovršiti djelo jednog genija, Süssmayer je danas često kritiziran za nedostatak umijeća u skladanju nedostajućih taktova ili potpunom preuzimanju glazbenog materijala za posljednji dio »Communio«.


Umetnuti Bach


Kritiku Süssmayeru upućuje i dirigent riječkog koncerta Philipp von Steinaecker u svom intervjuu objavljenom u tiskanom programu namijenjenom subotnjoj publici, ali i odlučuje izvedbu prekinuti na spomenutom mjestu u »Lacrimosi« umećući u »Requiem« jedan potpuno drugi koral J. S. Bacha pod nazivom »Es ist genug« (BWV 60) za četiri solista i violončelo. Intervencija je to koja zasigurno ovaj koncert dijelom pretvara u performans, ali je dijelu publike ostalo nejasno što se dogodilo, a nekima i da je uopće Bach bio izveden usred Mozartovog »Requiema«.



Iako ovo velebno djelo nije prvenstveno solističko (u smislu da solisti nastupaju u prvom planu), valja napomenuti da su Marija Kuhar Šoša (sopran), Ivana Srbljan (mezzosopran), Domagoj Dorotić (tenor) i Slavko Sekulić (bas) bili na visini zadatka. Nešto bolji dojam ostavili su Kuhar Šoša i Sekulić, ali isključivo zbog većeg broja solističkih nastupa (poput prvog i posljednjeg stavka za sopran i »Tuba mirum« za bas). Zbor koji je uvježbala Nicoletta Olivieri dostojno je i upečatljivo sudjelovao u izvedbi. Nešto je slabija bila intonativna čistoća dionice alta i basa, posebno u stavku »Confutatis« u kojoj alti nisu pravovremeno nastupili u taktu 21., a prostor za napredak postoji i u zajedničkom izgovoru konsonanta »s« na krajevima riječi.


Foto: Marko Gracin


Orkestar i dirigent


Orkestar, koji je uspješno dočarao zvuk koji je zamislio skladatelj (bez »svečanih« glazbala flaute i oboe), kvalitetno je slijedio izvedbu, ali se kao i ostali izvođači borio s dirigentovim prebrzim tempima u većini stavaka. Naime, jedna od teškoća za dirigenta je upravo činjenica kombiniranja tečnosti izvedbe sa sporim tempom, a Steinaecker je taj problem riješio sebi u korist uzimajući izuzetno brza tempa, pa je cijeli »Requiem« s »dodacima« završio za četrdesetak minuta.


»Borba« orkestra s navedenim posebno je bila vidljiva u stavcima »Dies irae« (t. 19.-21.) ili »Tuba mirum« (t. 54.) u kojima je dionica prvih violina jedva odsvirala zadani materijal. U navedenom smislu cijeloj je izvedbi nedostajalo mirnoće, ali i slijeđenja skladateljevih uputa (posebno »Rex tremendae«, »Hostias«, »Osana«…).



Konačno, netočnost iz tiskanog programa valja ispraviti: koncertni majstor nije bio Anton Kyrylov, već mladi Ivan Graziani. Unatoč tome, cjelokupnom ansamblu može se čestitati na izvedbi i dojmu koji su ostavili na publiku, koja je izvođače i nagradila dobrim aplauzom.


Lijepo je bilo vidjeti ispunjeno kazalište kao iz razdoblja prije pandemije, a dojam aplauza bio bi još bolji kada povici »bravo« ne bi dolazili od zaposlenika kazališta, već od prave publike – u ovom slučaju pljesak bi bio jednako vrijedan.