This ain’t no party, this ain’t no disco, this ain’t no fooling arround. This ain’t no Mudd Club or CBGB. I ain’t got time for that now«. Tako su pjevali Talking Headsi u »Life During Wartime«.

No te davne 1977. nitko nije mislio na rat. Bila je to godina u kojoj su Steve Rubell i njegov poslovni partner Ian Schrager otvorili legendarnu diskoteku »Studio 54«.

Prostor bivšeg CBS-ova studija u kojem su se snimali kvizovi, transformiran je u hram slobode i transgresije. Danas je »Studio 54« prešao u carstvo mitova. Dokumentarist Matt Tyrnauer posvetio je tom carstvu istoimeni doks koji će biti prikazan u riječkom Art-kinu u sklopu Impulse Festivala.

Ovisno o tome tko sudjeluje u mitologizaciji, priča o »Studiu 54« može biti priča o ekscesu i kriminalu, ili snena vizija newyorške institucije u kojoj si mogao biti sve ono što si želio biti. Pod uvjetom da prođeš strogu kontrolu na ulazu. Tyrnauerov doks je sve to.

Diktatura na ulazu i demokracija na plesnom podiju. To je bila politika »Studia 54«. Zaboravimo na kokain i quaalude. Prava droga »Studia 54« zvala se »celebrity«. Svi su bili tamo. Liza i Cher. Capote i Warhol. Mick i Bianca Jagger.

Barišnjikov i Martha Graham. Jimmy i Lillian Carter. Halston i Saint Laurent. Liz i Michael. Jackie i Diane. Reed i Bowie. Lista bi se mogla protezati unedogled. Zato je »Studio 54« tulum koji nikad ne prestaje. Iako je istinska snaga tog mitskog kluba ležala u onom što je on projicirao na ostatak svijeta.

Bilo je to mjesto na kojem je transgresija postala još jedan luksuzni brend. Panteon lijepih ljudi, što god to značilo. Iako Schrager kaže autoru doksa da ne postoje životni trenuci u kojima si posve slobodan.

Za Rubella, sloboda je značila poslati nekog doma da se presvuče i tek onda vrati u klub. Najveća žrtva degradacije bila je masa poznatija kao »Bridge and Tunnel Crowd«, koja je morala prijeći sve one mostove i tunele koji spajaju Manhattan s ostatkom New Yorka, da bi se prepustila orgiji disca, ako joj to pođe za izgledom.

Disco nirvana

Iako se tom disco nirvanom već pozabavio igrani film »Studio 54« Marka Christophera s Mikeom Myersom u ulozi Stevea Rubella, tek je Tyrnauerova na trenutke kaotična orgija footagea pogodila pravu metu, a da pritom odbija igrati na nostalgiju za dobrim starim vremenima u kojima je »gay energija bila veća od života«.

Možda Tyrnauerova potraga za izgubljenim vremenom disca ne bi bila puno više od albuma starih fotografija, da mu se nije odazvao dostatno intrigantni team sugovornika, koji je imao puno toga za reći. To se prvenstveno odnosi na dobro raspoloženog Schragera, glazbenika Nilea Rogersa, pionira svih paparazza Rona Galellu i Petera Sudlera, tužitelja u slučaju »Studio 54«, nakon kojeg više ništa neće biti isto. Hedonizam Carterovih sedamdesetih zamjenjuju Reaganove osamdesete, kad su se na stadionima organizirale kolektivne lomače disco vinila s mottom »Disco Sucks!«

»Zamislimo što su »Studio 54« i sav taj disco značili nekom žitelju Srednjeg Zapada koji je ostao bez posla. Sve svoje frustracije usmjerit ćeš na gejeve, crnce i žene«, kazat će elokventni Nile Rogers. Iako je film prije svega fokusiran na bromansu Schragera i Rubella.

Prvi je bio introvertiran i punokrvni biznismen. Drugi je bio nepopravljivi partijaner, koji će okončati život 1989. kao još jedna žrtva AIDS-a. Tu je i treća karika, Jack Dushey koji je imao ulogu »partnera u sjeni«, zaduženog za klupske financije.

U sudskom procesu zastupao ih je notorni Roy Cohn, plus armada sačinjena od 37 pripadnika newyorške odvjetničke kreme (Tyrnauer doduše ne spominje da je Cohnov klijent tada bio i Donald Trump). No Rubell i Schrager bivaju osuđeni na zatvorsku kaznu od 3 i pol godine, optuženi za utaju poreza u vrijednosti od tadašnjih 2,5 milijuna dolara.

Dobra vremena

Veliki oproštajni tulum organiziran u »Studiu 54« uoči njihova odlaska na robiju, bio je ujedno i njegov labuđi pjev, s Lizom Minelli i Dianom Ross koje su vlasnicima u duetu izvele oproštajnu serenadu. Time se priča o njihovu »socijalnom eksperimentu« završava. Iz zatvora doduše izlaze nakon nepunih 12 mjeseci, jer su ocinkali klupsku konkurenciju.

Time se njihovo partnerstvo ne prekida. Upravo je ta ljubav i odanost ono što Tyrnauera najviše zanima, prikazujući njihovu veliku i neraskidivu bromansu krajnje dirljivo, bez obzira na njihove različite osobnosti.

I dok će plesni podij »Studija 54« ubrzo prekriti pepeo vremena, a njegov duh proživjeti različite disco mutacije, njegovi vlasnici kreću u hotelski biznis i u osamdesetima otvaraju novi klub »Palladium« koji je bio svojevrsni dekadentni spoj disca i umjetničke galerije u kojoj su svoje radove izlagali Keith Harring, Basquiat i neizostavni Warhol. Iako nikad neće preoteti »Studiu 54« titulu epicentra newyorškog hedonizma.

»I’m ready to have a good time«, kazao je Michael Jackson u TV interviewu koji koristi Tyrnauer u svom doksu. Tko mu ne bi povjerovao. Zato autorov komad puno govori o vremenima u kojima smo živjeli i »plesali s klubom« u preširokom sakou od zgužvanog lana nakon projekcije Lumetova »The Wiza«.

Vremenima slobode i vesele transgresije. Dobrim vremenima, kako to pjeva Rogersov »Chic« (šifra: »Good Times«). Iako ni njegovi članovi nisu jedne večeri uspjeli preći to famozno uže od baršuna na ulazu u »Studio 54«, gdje ih je Grace Jones pozvala na njen silvestarski tulum. Da im se te kobne večeri nije dogodio neugodni bliski susret s vratarom koji im nije dopustio da uđu, nikad ne bismo plesali uz »Le Freak«.