Koreografski se poigravam normativima tanga, pa plesači izmjenjuju uloge, na taj način dekonstruirajući kôd plesnog jezika, kaže Žak Branko Valenta, koreograf i redatelj predstave »Hermafroditi duše«
U petak, 13. rujna u Zagrebačkom plesnom centru, a 18. rujna na sceni HKD Teatra u Rijeci, premijerno će biti izvedena plesna predstava »Hermafroditi duše« Žaka Branka Valente. S autorom i dvoje suradnika na predstavi – dramaturgom Andrejem Mirčevim i kostimografkinjom Tajči Čekada – razgovaram uoči završnih proba, koje će rezultirati s dvije premijere.
»Hermafroditi duše« su drugi projekt koji Žak Valenta radi s Andrejem Mirčevim, a treći s Tajči Čekada. Vrijeme koje razdvaja projekte, međutim, nije izbrisalo zajedništvo ideja i razumijevanje kôda u kojem su nastajale, pa Mirčev smatra da su »Hermafroditi duše«, zapravo, nastavak tj. drugi dio trilogije koja je započeta naslovom »Dijagnoza umjetnost«, a trebala bi završiti trećim naslovom izvan institucije na istom tragu, 2015. godine!
Tabui
– Naši projekti bave se performativnim tretiranjem tabua u homofobnom i heteronormativnom društvu, točnije, progovaraju o tome što znači biti drugačiji, bez obzira o kakvoj se neuklopljenosti ili različitosti radi, uključujući i različitu seksualnu orijenaciju, kaže dr. sc. Andrej Mirčev, filozof i dramaturg, profesor na Umjetničkoj akademiji Osijeku, a posljednjih godina nastanjen u Rijeci.
– Jedna od polaznih točaka u predstavi »Hermafroditi duše« je i slučaj ubojstva Dejana Nebrigića, prvog srpskog političkog gay aktivista, koji je brutalno ubijen na svoj 29-ti rođendan. Dejan je živio feminističku maksimu da između osobnog i političkog stoji znak jednakosti. Bio je borac za ljudska prava, antiratni i gay aktivist kao i kazališni kritičar koji je svojim pisanjem pomicao granice aktivizma, senzibilizirajući javnost za suočavanje s onima koji misle i žive drugačije. Koristimo ga kao osobu koja zrcali seks, neprilagođenost ali i hermafroditizam koji se protivi muško-ženskoj orijentaciji. Kroz osobnu priču Dejana Nebrigića govorimo što je gay-aktivizam. Sve to ima najmanje veze sa seksualnošću – moment žudnje je na kraju lanca osjećaja – ali ima mnogo veze s nasiljem, fizičkim i psihičkim zlostavljanjem, odbacivanjem iz društva i samoćom…
»Hermafroditi duše« pokazuju koliko aktivizam može biti estetski profiliran, bavimo se njime proizvodeći lijepo, uzvišeno, preplitanjem filozofije, s umjetnošću i životom…
Identitet
Poigravavamo se i identitetom u zabavnoj glazbi, referirajući na gay ikonu Amandu Lear i njen enigmatski spol, a progovaramo i o »balkanskim virdžinama«, performativnoj praksi izvođenja roda do koje dolazi kada, zbog neimanja muškog potomka, jedna od kćerki preuzima ulogu muškarca: oblači se i ponaša kao muškarac, do kraja života! Ova praksa još postoji u Albaniji.
Amanda Lear je androginim izgledom i ponašanjem svraćala pozornost javnosti i koristila prirodno dubok glas u propagandne svrhe, nikada do kraja ne priznajući svoju orijentaciju.
Dejan Nebrigić je svoje priznanje različitosti – platio životom, a nikada neće biti do kraja jasno koliko je opredjeljenje jedne žene da u cjelosti preuzme mušku ulogu rezultat njene volje, a koliko obaveza prema obitelji ili neke druge zabrane ili obećanja u patrijarhalnom društvu, nesklonom ženama.
Dijalog
Za razliku od dramaturških promišljanja Andreja Mirčeva koji uporište za ideje nalazi u konkretnim društvenim reakcijama prema Drugom i Drugačijem, koreograf i redatelj Žak Valenta to iskazuje scenskim pokretom:
– Umjetnik sam, ne aktivist, zato plesnim predstavama otvaram dijalog s publikom. I dalje stojim na barikadama fizičkog teatra, koji mi je u bezbroj slučajeva potvrdio da ima moć dovesti u korelaciju različite izraze stvarajući ravnotežu između fizičkog pokreta i slike, otvarajući asocijativno polje, gdje je tekst samo jedan od mogućih inputa i samo jedan od medija.
Na sceni će biti troje plesača – Aleksandra Mišić, Iva Nerina Sibila i Tomas Kutinjača. Za plesnu bazu odabrao sam argentinski tango, koji posjeduje meni drag i vrlo točan erotizam – seksualno oslobođeno tijelo, nasuprot vrlo normiranog koda pokreta hetero para. Koreografski se poigravam tim normativima, pa plesači izmjenjuju uloge, povezujući plesno s fizičkim kazalištem, na taj način dekonstruirajući normu plesnog jezika i ostvarujući svojevrsno hermafroditsko tijelo. Kôd tanga idealan je za takvu dekonstrukciju rodnog dualizma.
Milonga
Izbor glazbe i neke autorske djelove, potpisuje Vlaho Prohaska, odlučili smo se za fuziju tanga i elektronske glazbe tzv »Tango electronico«, koristimo originalne narodne napjeve iz Albanije, glas Amande Lear…
Publika i izvođači nalaze se u istom prostoru, sve podsjeća na neku vrstu milonge – druženje uz ples – istovremeno heaven & hell; neka vrsta dark-rooma gdje se slobodno konzumira seks – sve u nekom laganom »neredu«, kao što seksualnost ne podnosi urednost… Posezanje i pomalo tabuizirani, neuredni prostor su lajtmotiv predstave – posezanje za tuđim, pa i za vlastitim tijelom, užitak i agresija, poljubac koji postaje ugriz… milovanje koje se pretvara u davljenje. Jer, posezanje isključuje racio, kaže Žak Valenta, napominjući da se predstava »Hermafroditi duše« bavi ljudskom seksualnošću, za što mu je bliski francuski filozof Michel Foucault, po nekima začetnik queer teorije.
Autorica kostima Tajči Čekada kaže da su u ovoj fazi predstave kostimi tek bazno iskonstruirani:
– U jednom se momentu referiramo na Dereka Jarmana i film »Carravaggio«, ali i na poznati nastup Amande Lear na RAI Uno, 1978. godine. Sve ostalo je još u nastajanju, u živoj interakciji autorskih ideja i protagonističke izvedbe.
