Film »H-8« redatelja Nikole Tanhofera iz 1958. godine u najnovijem, trećem izboru kritičara, proglašen je najboljim hrvatskim igranim filmom svih vremena. Najbolji dokumentarni film je »Od 3 do 22« Kreše Golika (1966.), a najbolji animirani »Surogat« Dušana Vukotića iz 1961. godine. Kako je objasnio filmski publicist i organizator izbora Veljko Krulčić, u obzir su došli svi filmovi nastali u proteklih 75 godina, od »Lisinskog« iz 1944. do naslova iz 2019. godine, ukupno nešto više od 400 njih čiji je većinski producent iz Hrvatske.

U anketi je sudjelovalo 38 osoba oba spola iz Zagreba, Rijeke, Splita i Pule, raznih generacija i kritičarskih senzibiliteta pa i svjetonazora. Krulčić ističe da svaka uređena kinematografija povremeno napravi svoju »inventuru«, a kako je prolaskom desetljeća snimljeno na stotine novih filmova, tako se i organiziraju, odnosno reaktualiziraju izbori najboljih ostvarenja u povijesti kinematografije, uključivši i hrvatske. Kako izvještava Hina, u odnosu na prethodna dva izbora, na kojima je za najbolji hrvatski film od kritičara bio izabran »Tko pjeva zlo ne misli« Kreše Golika iz 1970. godine, došlo je do bitne promjene – titulu je preuzeo »H-8«, a na drugo mjesto probio se »Rondo« Zvonimira Berkovića iz 1966. Slijede »Tko pjeva zlo ne misli«, »Lisice« Krste Papića, »Breza« Ante Babaje, »Ritam zločina« Zorana Tadića i »Ne okreći se sine« Branka Bauera.

U prvih deset najboljih izabrani su i »Kaja, ubit ću te« Vatroslava Mimice, »Koncert« Branka Belana i kao najnoviji film »Što je Iva snimila 21. listopada 2003.« Tomislava Radića iz 2005. godine. Krulčić je komentirao da lista 10 najboljih pokazuje apsolutnu dominaciju filmova iz tzv. socijalističke kinematografije, a tek na desetom mjestu se nalazi naslov snimljen nakon 1991. godine.

Scenarij za »H-8« napisali su Zvonimir Berković i Tomislav Butorac, prema ideji Zvonimira Berkovića i Nikole Tanhofera, direktor fotografije je Slavko Zalar, a spomenimo i glazbu Dragutina Savina (pjesma »Sretan put«: Ljubo Kuntarić, pjeva Gabi Novak). Uloge tumače Antun Vrdoljak, Mia Oremović, Boris Buzančić, Đurđa Ivezić, Vanja Drach, Ljubica Jović, Rudolf Kukić, Marija Kohn, Mira Nikolić, Marijan Lovrić, Fabijan Šovagović, Stane Sever, Pero Kvrgić i drugi.

Podsjetimo na sadržaj filma. Iz Zagreba za Beograd polazi autobus pun šarolikih likova: novinar, doktor, lopov, koketa, mlada majka i nekoliko djece. U isto vrijeme na cestu, iz pravca Beograda prema Zagrebu, pristiže kamion kojim upravlja Rudolf Knez sa svojim sinom Vladimirom. Sudar je neizbježan. Ostaje pitanje tko će od svih njih poginuti…

Prema natuknici u Filmskom leksikonu (Daniel Rafaelić), jedan od najcjenjenijih hrvatskih filmova »H-8« se podjednako odlikuje dojmljivom glumom, režijom i montažom. »Na početku filmskog izlaganja razotkriva se završni rasplet – sudar autobusa i kamiona, a čak se i otkriva broj poginulih te brojevi mjesta na kojima su ti ljudi sjedili.

Napetost proizlazi iz činjenice što likovi tijekom vožnje izmjenjuju svoja mjesta, a poistovjećivanje gledatelja i likova pojačava isticanje tvrdnje da se radi o istinitom događaju (uzročnik sudara pobjegao je s mjesta nesreće, a jedino je zapamćen početak njegove registracije: H-8…). Likovi su slojevito oblikovani, ritam je uzoran, a cjelina ostvaruje tipičan jugoslavenski mikrosvijet toga vremena, odnosno panoramu složenoga društva. Na festivalu u Puli djelo je nagrađeno Velikom zlatnom arenom za najbolji film te nagradama za režiju, scenarij i za epizodne uloge (Antun Vrdoljak, Mia Oremović), kao i nagradom publike ‘Jelen’«, navodi se u natuknici.

Kako u studiji »H-8… nekoć i sad« objavljenoj u Hrvatskom filmskom ljetopisu navodi filmolog Ante Peterlić, intermedijske uputnice na glazbu i novinarstvo dijelom su motivirane i suradnjom sa scenaristima – poznatim novinarom Tomislavom Butorcem te diplomantom Kazališne akademije koji je studirao i violinu, a kasnijim filmskim redateljem Zvonimirom Berkovićem. Peterlić pokušava kontekstualizirati film u odnosu prema mogućim zapadnim (američkim, francuskim, talijanskim), a eventulno i istočnim (sovjetskim) poetičkim uzorima. Svojevrsnu inovaciju u ondašnjoj hrvatskoj produkciji »H-8« predstavlja zbog suvremene teme (sudar autobusa i kamiona na autoputu), obrađene s pomoću likova urbanoga profila.

Ante Peterlić podsjeća da je tijekom 1950-ih u kinematografiji i kulturi općenito na velikoj cijeni tzv. realizam, obično shvaćen kao prikaz običnih, »malih« ljudi. Jedna je od tema ovoga filma svakako i obitelj – vozač je uzor dobroćudnog i smirenog oca i radnika, ročni vojnik dobio je dopust jer mu se rodio sin, a činovniku Vukeliću djeca su naručila pjesmu u radijskoj emisiji. S druge pak strane Švicarca bi očito mogla brinuti vjernost mlađe supruge, novinari Vodopija i Boris vjerojatno skrivaju prazninu osobnoga života, liječnik pokušava odvesti svoju obitelj iz središta neugodne afere, a Jakupčeva je obitelj vidljivo traumatizirana suprugovom i očevom slabošću, odnosno pritiscima njegove rodbine.

​No, u ovom su filmu, za razliku od mogućih socrealističkih uzora, grijesi prošlosti neispravljivi, a »bjegovi« nemogući, te se može govoriti o srodnosti s francuskim poetskim realizmom, osobito vidljivom u etici sudbinskoga bumeranga neoprostive krivnje, a klica velikoga dijela problema upravo je u obitelji, odnosno muško-ženskim odnosima (studentica Alma trebala bi se oporaviti od štetne veze s profesorom, a novinar koji joj se udvara odbija je od sebe pregrubim »muževnim« nastupom.

»Premda ne dotiče izravno kontroverzne teme, »H-8« se može smatrati dubinski subverzivnim filmom; nakon nesreće bit će razorene sve obitelji, osim onih u kojima je obiteljski život ionako mučan (Jakupčevi, glumčeva i Švicarčeva obitelj). Kao što je uočio i povjesničar filma Ivo Škrabalo, i činjenica presudne važnosti slučaja za rasplet događaja može se smatrati potencijalno subverzivnom, s metafizičkom dimenzijom pesimizma, jer među mrtvima prevladavaju oni dobri i plemeniti – Alma, vozač koji je uvijek bio ispravan, vojnik uzbuđen rođenjem sina, zabrinuti samohrani otac (vozač kamiona)…

Novinar Vodopija govoreći o važnosti izvještavanja o malim ljudima s tržnice, izražava estetički kredo filma, a čak se troje likova bavi umjetnošću (glumac, Alma te pijanist koji je ispraća). Alma parafrazira osnovno konstrukcijsko načelo filma; nakon što novinar kritizira Bachove fuge kao »gužvu« brojnih melodija, ona ga upućuje u tajnu te glazbene vrste: nekoliko motiva prepleće se idući prema zajedničkom cilju, baš kao i putnici autobusa«, navodi Peterlić.