RIJEKA – Na velikoj pozornici HNK-a Ivana pl. Zajca riječku premijeru imala je predstava »Mirandolina« suvremene irske dramatičarke Marine Carr (1964.), nastala kao koprodukcija Talijanske drame s Teatro Stabile del Veneto – Teatro Nazionale i Abbey Theatre iz Dublina. Kao predložak za novi tekst poslužila je »La locandiera«/»Gostioničarka« (1753.) talijanskog komediografa Carla Goldonija (1707. – 1793.).

Formirajući se čitanjem klasičnih kazališnih djela, Machiavellija i Molièrea, a u skladu s prosvjetiteljskim idejama, Goldoni je reagirao na sajamsku površnost komedije delľarte. Fiksiranim dijalogom i čvrstom dramskom fakturom stvorio je komediju karaktera i običaja, u kojoj su protagonisti ljudi njegova doba. U više od stotinu komedija prikazao je gotovo sve društvene slojeve tadašnje Venecije.

Njegova »Gostioničarka« pisana je kao komedija, no preuzimajući Goldonijeve likove, njihove odnose i osnovni siže, Marina Carr napisala je dramski tekst u kojemu nema nimalo komičnosti, dok je radnja iz Italije transferirana u suvremenu Irsku, u ambijent jednog talijanskog restorana u Dublinu. Kod Goldonija mjesto zbivanja je gostionica s prenoćištem koju je Mirandolina naslijedila od oca. U originalnoj komediji vjerni poslužitelj Fabrizio zaljubljen je u Mirandolinu i htio bi da mu postane žena. Tu su i gosti, grof i markiz, koji joj udvaraju svaki na svoj način. Mirandolini nije mrska ta igra s obožavateljima, a poseban joj je izazov ženomrzac vitez pa mu ona odluči dati lekciju navevši ga da se u nju zaljubi. Kad se to doista i dogodi, Mirandolina ga grubo odbije. Istodobno objavljuje da će se udati za Fabrizija jer je shvatila da je otišla predaleko, pa tako sva tri gosta odlaze iz gostionice. Razum koji na kraju pobjeđuje, ozakonjen udajom, pokazuje kako Goldonijev feminizam ipak ne prekoračuje granice 18. stoljeća.

Feministička perspektiva

Svi likovi stvarni su i životni predstavnici različitih klasa. Tako markiz i grof predstavljaju dva tipična ekstrema onodobnog talijanskog društva: markiz osiromašeno plemstvo prisiljeno prodavati svoje titule, a grof novokomponirane bogatune koji plemstvo i društveni ugled kupuju. U predstavi redateljice Caitrione McLaughlin i dramaturginje Monice Capuani nema likova prijetvornih glumica Dejanire i Ortensije, koje su humoristični obračun Carla Goldonija s izvještačenom komedijom dell’arte, ali su uvedeni likovi Oca, Majke, Pradjeda i Ethel – neki od njih pojavljuju se u gostionici kao duhovi iseljeničke talijanske obitelji u Irskoj, koji evociraju tragična zbivanja iz obiteljske prošlosti, često ona vezana uz nasilje nad ženama. Goldonijev vitez Ripafratta postao je Rip, osiromašeni markiz Forlipopoli – Fiori, a imućni grof Albafiorita – Alba. Iz originala zadržan je konobar Fabrizio, koji je sada suvlasnik restorana zajedno s Mirandolinom. Suvremena Mirandolina, u glumačkoj izvedbi Gaje Masciale, zamišljena je kao mlada, pomalo divlja i buntovna žena koja priprema doktorat na temu Virginije Woolf, opija se i konzumira drogu. To bi, valjda, trebao biti prilog Mirandolininom oslobađanju i emancipaciji.

I dramski tekst i predstava napravljeni su iz feminističke perspektive, stavljajući u prvi plan toksični maskulinitet i nasilnički odnos muškaraca prema ženama, što u tragičnoj završnici ove »Mirandoline« dovodi do femicida kao krajnje konzekvence. I to više doista nema veze s Goldonijem i njegovim komediografskim rukopisom. Jednom riječju, oni koji su očekivali Goldonijevu »Gostioničarku«, nisu je dobili. Umjesto vedre i lukave gostioničarke Mirandoline te duhovitih dijaloga ove suptilne studije karaktera, dobili smo mračnu dramu, tragediju, koja polazi od mizoginije Mirandolinina udvarača, čije će cvijeće za Valentinovo zamijeniti nož. Predstava »Mirandolina« počinje od kraja, retrospektivno – Mirandolina i Ethel (Margherita Mannino) nalaze se u kupeu vlaka koji ih vodi u tunel smrti.

Solidni glumci

Pod neonskom rasvjetom, koja simbolički mijenja boje (scenografkinja je Katie Davenport, a oblikovatelj svjetla Paul Keogan), gotovo čitava radnja predstave odvija se u restoranu i vrti oko Mirandoline i pijanih, oženjenih muškaraca koji je nastoje osvojiti, između ostalog i skupim darovima. Pritom su prizori – u kojima se za stolovima gostionice raspravlja o odnosima muškaraca i žena, majki i sinova/kćeri, spominje patrijarhat, tematiziraju transgeneracijske ženske traume, progovara i o silovanju – režirani uglavnom statično i monotono, uz poneku glazbenu kulisu Anne Mullarkey, a predstava se – s brojnim digresijama – razvukla na dva sata i 45 minuta. Dotaknuto je i pitanje odnosa života i kazališta, stvarnosti i iluzije, što je vizualno naznačeno kazališnim lampicama u prednjem dijelu pozornice.

Glumci su solidni, no razvidno je da je jedini glumac riječke Talijanske drame u predstavi Andrea Tich koji tumači Albu. Svi ostali su gosti, što otvara pitanje i svrhu ovakvih koprodukcija. Uz već spomenutu Gaju Masciale kao Mirandolinu, u predstavi sudjeluju Alex Cendron kao Otac, Riccardo Gamba u ulozi Ripa, Massimo Scola koji tumači Fabrizija, Sandra Toffolatti kao Majka, Denis Fasolo kao Fiori, Margherita Mannino kao Ethel i Giancarlo Previati u ulozi Pradjeda. Gledalište »Zajca« na premijeri nije bilo u potpunosti ispunjeno, a nakon pauze bilo je još praznije, što je svojevrsni pokazatelj recepcije predstave.