Dobrog je teksta i divnih misli u knjizi Glorije Lujanović »Srce zemlje« toliko da je pisati osvrt na ovu knjigu iznimno zahtjevan zadatak. Jednostavno je nemoguće prenijeti svu silinu emocija koje su potaknule stvaranje ove bolne i divne knjige koja je, bez imalo dvojbe, jedan od ponajboljih doprinosa antiratnoj književnosti napisanoj na hrvatskom jeziku. »Sve je kao ostalo isto, ali nakon rata ništa više nije moglo biti isto«, kaže u jednom trenutku ove lirsko-dokumentarističke proze otac Glorije Lujanović, a ona to povrđuje iz stranice u stranicu ove knjige koja je nesvakidašnji spoj publicistike i poezije, faktografskih činjenica i osobnih stavova, novinarskih priča s terena i eseja, ratnih i poratnih fotografija…

Nakon iznimno dojmljive poeme »Otac«, Gloria Lujanović jednostavno je morala napisati i ovu knjigu koja je moćan osvrt na njezino višegodišnje bavljenje ratnom tragedijom Lašvanske doline i Srednje Bosne. Rođena ratne 1993. godine, u podrumu jedne od kuća u kojoj se njezina obitelj sklanjala od granatiranja, Gloria Lujanović od rane je mladosti okrenuta proučavanju svega što se ratnih godina zbivalo u njezinom zavičaju, a nije joj dugo trebalo da analizirajući strahote i užase shvati kako se žrtve hrvatskog naroda tog dijela Bosne i Hercegovine uporno od strane politike te države, ali nažalost i hrvatske službene politike, zanemaruje, minorizira i obezvrjeđuje. Ta ju je nepravda snažno motivirala ne samo na nastavak istraživanja, već i na objavljivanje brojnih tekstova o toj temi. To, naravno, nije mnogima bilo drago pa su prijetnje prema djevojci koja se, za razliku od velike većine svojih vršnjaka, itekako zanimala za rat i pravdu, bile česte i nimalo bezazlene. No, ona nije odustajala, a najbolji dokaz svih tih njezinih aktivnosti, istraživanja i spoznaja upravo je knjiga »Srce zemlje«.

Arhitektura zla

Svoj pogled i shvaćanje »arhitekture zla«, kako naziva doba rata te posebno i poratno doba u kojem se o stradanjima Hrvata i zločinima koje su počinili muslimani ne govori dovoljno, autorica počinje rečenicom koja tematski određuje okvire njezine knjige: »U mojoj se obitelji vrijeme dijelilo na prije i poslije rata«, piše Lujanović, dodajući kako to vrijedi za gotovo sve koji žive u BiH te iznoseći potom, ponajviše sa stajališta zbivanja u vlastitoj obitelji i rodbini, priče i zaključke o životu prije i poslije krvavog rata. Kroz taj će dio teksta autorica uz puno emocija progovoriti i o sebi, ponajprije o odluci da silnu energiju, umjesto uživanja u svemu što vole njezini vršnjaci, posveti proučavanju rata koji i ne pamti jer je bila premala da bi sjećanja ostala urezana u svijest.

»Najljepše godine života provela sam na grobljima i sudovima. Užas sam spoznala na vrijeme pa mi je sada lakše. U užasu sam se rodila, u drugom užasu odrastala, a jedan uvijek nosim u sebi i sa sobom«, piše Lujanović, dodajući koju stranicu kasnije i ovo: »Mrtvima sam se bavila radi živih. Živi ljudi ne mogu imati mir dok svi mrtvi nisu dostojno sahranjeni, ako su uopće pronađeni… Danas mislim da sam kao mlada žena koja se bavila mrtvima i pisala o njima, učinila ono što se u slavenskoj tradiciji naziva ‘naricanjem’ – čini mi se da sam mrtve, baveći se ratom, isplakala«, piše Lujanović.

Tehnička i grafička greška

Uz ta njezina promišljanja i razmišljanja, »Srce zemlje« nudi i neke od njezinih tekstova koje je objavljivala na portalima i po periodici Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Ti su novinarski tekstovi puni dramatičnih i šokantnih podataka o zločinima, nad Hrvatima, kao i onih koje su Hrvati činili nad muslimanima, a temeljno pitanje koje Lujanović u niz navrata postavlja je – zašto se te žrtve ne vrednuju jednako? »Istražujući i pišući gotovo pet godina o ratnoj sudbini Hrvata Srednje Bosne, željela sam zapravo pokazati kako se ti ljudi nisu ‘poubijali’ sami, kako nisu ‘otišli’ nego su otjerani, kako su bili zatočeni i mučeni u logorima, bez struje, vode i hrane.

Ti su ljudi bili žrtve«, konstatira autorica koja potom na četrdesetak stranica čitatelju predstavlja dio tih tekstova. I tu je, nažalost, napravljena ogromna tehnička i grafička greška u izradi ove knjige. Naime, ti su dijelovi teksta uz nekoliko pratećih fotografija smješteni na, nazovimo ih, tamnije stranice. Vjerojatno se tim postupkom željelo simobolički ukazati na odnos vlasti prema istini, ali konačan je rezultat, nažalost, potpuni promašaj. Većina tog teksta, naime, teško je čitljiva i svaki će se čitatelj itekako mučiti pri čitanju teksta na toj zatamnjenoj podlozi. Mnogi će, nažalost, i odustati.

Lirske pjesme

Završni dio knjige čini dvadeset i jedna lirska pjesma čime se autorica od novinarskog i ispovijedno-esejističkog stila uspješno kreće prema lirici. Svaka od tih pjesama također je vezana uz njezino proučavanje ratnih zbivanja pa nam tako, primjerice, govore o nekima od ljudi čije je životne sudbine upoznala (Ana Tirić, Luca Mišćetova, Serafina Lauš…), zavičaju (Lašva), događajima iz rata (»Bolnica u Biloj«, »Šuma na Bikošima«…), ali i samoj sebi (»Bila zemlja«) te ljubavi prema zavičaju (»Srce zemlje«).

U konačnici »Srce zemlje« moćna je antiratna knjiga čije rečenice pozivaju na suosjećanje, razumijevanje, oprost i suživot. Ili, kako na jednom mjestu Gloria Lujanović kaže: »Mislim kako je svatko od nas dužan učiniti sve što je u njegovoj moći da spriječi neki novi rat. Jednog se dana moramo pomiriti, ali to pomirenje mora biti iskreno. Jer lažno pomirenje i lažni oprosti nikome ne trebaju i mogu se vrlo brzo pretvoriti u užase kakve smo već imali. Ne smijem mrziti, zbog sebe. Ne smijem osuđivati, zbog sebe. Ljudi su veći od rata. Čovjek je veći od rata. Čak je i mrtav čovjek veći od rata«, poručuje Gloria Lujanović.

Bolni epitaf

U predgovoru ovoj knjizi sjajni bosanskohercegovački i hrvatski književnik Josip Mlakić, između ostalog, kaže: »Knjiga Glorije Lujanović najbolji je dokaz da su zločini prema Hrvatima bili sustavni i dobro organizirani, da se tu ne može govoriti o bilo kakvoj nasumičnosti… ‘Srce zemlje’ ujedno je knjiga koja je i bolni epitaf jednog nestajućeg svijeta, onoga prije, ne samo našega, srednjobosansko-hrvatskog…«, zapisao je Mlakić.

O autorici

Gloria Lujanović rođena je 17. lipnja 1993. godine u Novom Travniku. Studirala je politologiju na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Pisala je za dnevnik.ba, najveći hrvatski portal u BiH, te nekoliko drugih medija. Pisala je o neravnopravnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini te o zločinima mudžahedina počinjenima nad Hrvatima na području središnje Bosne. Zbog svojih tekstova i kritika dobila je niz prijetnji. U književnosti se javlja 2011. godine zbirkom poezije »Muškarac kojeg nemam«. Prošle godine objavljuje poemu »Otac«, a ove »Srce zemlje«.