Diskografska kuća Galileo Music objavila je CD »Elmo Nero« gitarista Christopha Helma, kontrabasistice Gine Schwarz i bubnjara Maxa Plattnera. Oni na prekrasan način istražuju nove mogućnosti u okruženju gitarskog trija, pronalazeći razne načine za izražavanje iskrenosti, radosti i ljepote u ovom poznatom formatu. Osim toga, snimiti album u kontekstu već poznatog zvuka gitarskog trija hrabar je potez u današnje vrijeme kad je imperativ biti ekstravagantan i u trendu, a to znači uz puno elektronike, malo etna, fluidno… izbjegavajući blues, pa i jazz, iako nastojeći da se ta glazba predstavi u jazz okružju. Trio Elmo Nero pokazao je da se i u straight ahead i fusion pristupu mogu pronaći nova svježina i nova uzbuđenja. O njihovim, ali i vlastitim intencijama u razgovoru za Novi list govorila je Gina Schwarz, iznimna basistica i skladateljica, dobitnica nagrada »Hans Koller« i drugih.

Fenomenalne vještine

Nakon mnogih projekata i produkcija kao kontrabasistica, skladateljica i voditeljica ansambla, primjerice »SchwarzMarkt«, »In the Zone« s Georgeom Garzoneom, »Airbass«, »Jazzista«, »Woodclock« Gina Schwarz Unit s Jimom Blackom, »Pannonica«, »Fuasao«, »Way to Blue«…, poželjela je snimiti album u trio formaciji. Uključivanje električnog basa uz kontrabas i istraživanje tonskih mogućnosti unutar ovog formata bili su temeljni kamen njezine zamisli za novi gitarski trio. U ovom triju, koji je utemeljila 2022., okupila je dvojicu uzbudljivih protagonista austrijske jazz scene. U kombinaciji s ovim prilično različitim glazbenim karakterima stvorila je uistinu zanimljiv i jedinstven zvuk benda. Naime, glazbene osobnosti u projektu »Elmo Nero« savršeno se nadopunjuju i međusobno suprotstavljaju u međuigrama, a skladbe olakšavaju gustoću i prostor, živahne grooveove, mračne melodije i balade, segmente pod utjecajem rocka, kao i šaljive melodije.

Foto Davor Hrvoj

Ta raznolikost ne vidi se samo u sviranju, već i u stilovima pisanja skladbi. Za album »Elmo Nero« snimili su četiri njezine skladbe: »Ping Pong«, »Loophouse«, »Morpheus« i »Dr. Jekyll & Mrs. Hyde«, a i Helm i Plattner su autori. »Zaboravljene teme ponovo su za mene postale aktualne, a posebno nepoznata situacija rada ‘demokratskog benda’ bez vođe zahtijevala je svježe pristupe što me jako veseli«, objašnjava. »Što je bend manji, to su pojedinci važniji. Nakon djelovanja s mnogim velikim ansamblima, došli su mi na pamet planovi i ideje o novom triju. Klavir je igrao važnu ulogu u mojim ranim bendovima, ali posljednjih godina porastao je moj entuzijazam za živopisnom gitarom. Za mene svestranost znači uzbuđenje. U ovom triju različite glazbene osobnosti savršeno se nadopunjuju. Začin je u raznolikosti. Primjerice, gitarist Christoph Helm stručno oscilira između raznih vrsta popularnih glazbenih žanrova. Prvi put sam ga susrela 1990-ih tijekom studija bas gitare na jazz odjelu Konzervatorija u Beču. Dok smo se susretali svakih nekoliko godina nakon diplome, nekim čudom nismo uspjeli svirati zajedno niti jedan jedini put, sve do početka 2022. kada je moj gitarist Pannonica dobio kovid nedugo prije koncerta. Nekako sam naletjela na Christophov broj dok sam tražila nadomjestak u zadnjoj minuti. Bila sam impresionirana njegovim sviranjem i nekoliko tjedana kasnije nazvala sam ga s idejom da zajedno osnujemo novi trio. Ponudu je rado prihvatio jer je njegova strast prema jazzu i improviziranoj glazbi uglavnom bila u sjeni, kao »žrtva« prilično uspješne karijere u području pop glazbe, ali tražio je načine da usavrši svoje kreativne vještine. Godinu dana prije prvi put sam čula Maxa Plattnera kako svira na koncertu i odmah sam se osjetila privučenom njegovim izrazito individualističkim stavom o sviranju bubnjeva i glazbenoj percepciji, tako da je on bio očigledan izbor. On je suptilni, ali eksperimentalni glazbenik, predstavnik mlađeg naraštaja džezista koji sudjeluje u mnogim inovativnim projektima. Srećom, pristao je na prvu probu u lipnju 2022. Ispod njihovih fenomenalnih vještina u različitim glazbenim stilovima, sviđa mi se njihov entuzijazam za glazbu. Ubrzo je postalo jasno da su obojica nevjerojatni glazbenici, koji savršeno odgovaraju mojoj glazbi i da su to ljudi s kojima želim raditi. Oni su svirači koji su osjetljivi i slušaju druge.«

Magnetska privlačnost

Gina Schwarz je pred trio postavila zahtjevan zadatak, jer nameće se pitanje koliko je još novoga moguće pružiti nakon što su u tom kontekstu briljirali slavni gitaristi, primjerice Jim Hall, Charlie Byrd, Pat Metheny ili John Scofield. No oni su pokazali da je to pokušaj vrijedan truda. »Našom glazbom pokušavamo transformirati poznatu postavu kao što je gitaristički trio u uzbudljivo igralište s brojnim iznenađenjima stvarajući glazbene kontraste, različita raspoloženja i šarene oblike zvukova«, rekla je. »Svaki član ima jedinstveni glas na svojem glazbalu i slijedi umjetničku viziju s velikom strašću i autentičnošću. Nadahnjujuće je i radosno stvarati glazbu s ovim triom. Snimanje albuma s bendom koji kontinuirano radi razlikuje se od nekih mojih prethodnih albuma. Iako ime Elmo Nero potječe od talijanskog prijevoda samo dva od tri prezimena glazbenika, sastavni dio identiteta benda je to što funkcionira kao demokratski kolektiv bez lidera. S obzirom na činjenicu da su članovi benda prilično nevjerojatna konstelacija, kao što sugeriraju njihove glazbene biografije i razlika u godinama više od dvadeset i pet godina, nevjerojatno je koliko dobro funkcionira proces donošenja odluka – bilo glazbeno ili na neki drugi način. Vjerojatno zato što svo troje iza sebe imamo dugi niz godina kao voditelji sastava i rado dijelimo odgovornosti, ali i posao.«

Preduvjet za ostvarenje sjajnih izvedbi u demokratskom kontekstu, koji spominje, njihove su instrumentalističke vještine. Svaki je potkovan za sviranje svojeg glazbala, a ujedno otvoren za stvaranje kreativnih suradnji. Za Ginu Schwarz to je kontrabas, iako to glazbalo nije bilo njezin prvi izbor. »Od djetinjstva glazba mi je uvijek bila jako važna«, tvrdi. »Imala sam sreću, jer sam imala priliku učiti različite instrumente u glazbenoj školi u mom rodnom gradu Hollabrunnu u Donjoj Austriji. Zapravo, harmonika je dugi niz godina bila moj glavni instrument. Imala sam privilegij primati ‘moderne’ lekcije. Još kao djetetu suvremena glazba bila mi je puno bliža od narodne ili popularne. Na to su me potaknula moderna djela i autorska glazba za harmoniku. Kasnije sam pohađala i satove gitare i klavira. Željela sam učiti jazz, ali nažalost nije bilo profesora za to, pa sam uživala u satovima klasične glazbe. Zvuk klavira nadahnuo me na skladanje i improvizaciju od samog početka. Gledajući unatrag, opisala bih svoje sviranje u to vrijeme kao trenutno skladanje. Najradije sam svirala harmoniku u popularnim harmonikaškim ansamblima.

Odluka o drugom instrumentu, nekom »jazz instrumentu«, bila je spontana. Željela sam učiniti više od pukog sviranja pisane glazbe u klasičnom žanru. Moja ljubav prema svim vrstama jazz glazbe i magnetska privlačnost prema nižim registrima doveli su me u kontakt s mojim glavnim instrumentom – basom. Od tada sam željela biti profesionalna umjetnica. Tako sam odabrala bas gitaru koju sam studirala na jazz odjelu MUK-a. Kontrabas je došao kasnije i slučajno. Tek nakon studija harmonike i električnog basa, otkrila sam novi izazov – akustični bas. To je bila čista slučajnost jer me moj učitelj bas gitare nije shvaćao ozbiljno. On bi često nestao tijekom nastave kako bi telefonirao. Jednog dana morala sam ga čekati više od sat vremena. Iz dosade sam zgrabila kontrabas koji je bio u kutu i zasvirala blues. Bio je to početak novog glazbenog putovanja. Do tada me ovaj instrument uopće nije zanimao, ali nakon tog doživljaja odmah sam kupila kontrabas s kojim sam četiri godine kasnije snimila CD ‘SchwarzMarkt’, svoje debitantsko diskografsko izdanje.«

Vatra uvijek gori

Poseban je osjećaj svirati kontrabas, jer je u izravnom kontaktu s tijelom svirača koji izravno osjeća vibracije, one struje kroz tijelo. »Kontrabas je vrlo ‘fizičko’ glazbalo, zahtijeva izdržljivost i strpljenje«, tvrdi Gina Schwarz. »Svoju strast i predanost glazbi posebno intenzivno doživljavam upravo kroz kontrabas. Niski registar, uzemljenost, smirenost i topao i pun zvuk ovog velikog drvenog instrumenta fascinirali su me od samog početka. Uzbudljivo je koristiti akustični bas na toliko različitih načina. Možete svirati snažne bas linije, ritmičko-dinamične ritmove i jake ritmove, lirske melodije, pizzicato ili arco i stvoriti mnogo različitih zvukova. Vibracija dubokih tonova stvara ugodnu atmosferu i donosi mi puno nadahnuća, mašte i kreativnosti. S basom i basistima pronašla sam dubinu glazbe koju sam tražila. Toliko je sjajnih glazbenika, basista i toliko različite glazbe koju volim. Među ostalima volim Scotta LaFaroa, Charlesa Mingusa, Davea Hollanda, Charlieja Hadena, Miroslava Vitousa, Avishaija Cohena, Larryja Grenadiera. Kao bas gitaristica svirala sam glazbu 1980-ih i 1990-ih. Koncert izuzetnog austrijskog kontrabasista Petera Herberta, koji je tada živio u New Yorku, potpuno je promijenio moj glazbeni smjer.

Uzimala sam lekcije od njega i pohađala njegovu ljetnu radionicu s Georgeom Garzoneom, Jimom Blackom i Ingrid Jensen, između ostalih. Kasnije sam radila zajedničke projekte sa sva tri spomenuta glazbenika. Stipendija Berklee Jazz Clinica u Perugi i moj studij u Bostonu ohrabrili su me u smjeru koji sam odabrala kao jazz basistica i skladateljica. U SAD-u sam doživjela da me kao ženu u toj ulozi doživljavaju pozitivno i promoviraju moj talent, za razliku od tadašnje Austrije. Nastava kompozicije i aranžmana te Avantgarde Ensemble pod vodstvom Georgea Garzonea bili su posebno formativni za mene. Tada sam prvi put došla u kontakt sa slobodno improviziranom glazbom. Stekla sam impresivne dojmove na mnogim nevjerojatnim koncertima u bečkom klubu Porgy&Bess. Osobni susreti, kontakti i povratne informacije od svjetskih velikana jazza bili su i jesu važni za mene i na tome sam im zahvalna. Moje omiljene glazbene ličnosti u tom smislu su kontrabasist Buster Williams, pijanisti John Tylor i Joachim Kühn, udaraljkašica Marilyn Mazur, bubnjar Jim Black, saksofonist George Garzone i trubačica Ingrid Jensen.«

Kroz studij klasične harmonike u Beču, s jedne strane, Gina Schwarz je došla u doticaj sa suvremenom glazbom, a s druge strane sam kao basistica na jazz odjelu je učila osnove jazza. U sklopu studija harmonike – smjer melodijski bas – na Bečkom konzervatoriju, danas MUK, proširila je svoj repertoar. »Otkrila sam utjecajne skladatelje i skladbe za harmoniku: ‘Kindersuite 6 – Winter Morning’ Vladislava Andreevicha Zolotaryova, ‘La Follia’ Bronislawa Kazimierza Przybylskija, ‘Road Runner’ Johna Zorna, ‘Hymnkus’ Johna Cagea, ‘Metamorphoses’ Torbjörna Ivana Lundquista«, sjeća se. »Osim autorske glazbe za harmoniku, radila sam i na sonatama Domenica Scarlattija i orguljskim djelima Johanna Sebastiana Bacha. Polifonija ovih skladbi, ‘zborski’ pristup te ritmički, melodijski i harmonijski utjecaji iz suvremene harmonikaške literature, oblikovali su me kao skladateljicu. Studiranje na Berklee College of Music i daljnji studij u New Yorku te poduke kod Bustera Williamsa, Cecila McBeea, Dennisa Irvina i drugih kontrabasista, dali su mi veliku podršku i pokazali da sam na pravom putu kao jazz basistica. Tijekom studijskog boravka u New Yorku, gdje sam pohađala poduke od dvadesetak basista, posebno su me se dojmili legendarni Afroamerički basisti Cecil McBee i Buster Williams. Na to nisam gledala kao na tipične lekcije, jer to je zapravo bilo prenošenje iskustva, uvidi u njihove priče i povijest jazza. U tim situacijama prostoriju je ispunjavala posebna aura. Vatra za moje sljedeće godine kao jazz glazbenika bila je zapaljena i još uvijek gori.«

Slobodne odluke

Gina Schwarz se potpuno »zapalila« za jazz u svim njegovim oblicima. Strast i ljubav koju osjeća prema toj glazbi odredila je njezin život i karijeru. »Jazz je neposredna glazba«, tvrdi. »Trenutačno skladanje i spontane reakcije između glazbenika prepuno je čarobnih trenutaka. Volim spontano tražiti najjače note, bas linije, kontrapunkte i melodije. Za mene su najbolji trenuci na pozornici oni u kojima glazbenici, s određenim ‘samozaboravom’, intenzivno bendovski interpretiraju raspoloženja i osjećaje te na pozornici pričaju priču koja se iskreno, direktno i strastveno prenosi publici. Bez strasti i inspiracije, jazz glazbenik neće moći pričati priče i teško će moći osvojiti publiku. Nadahnjuju me raspoloženja, nadahnjuju me iskustva, događaji, putovanja, kulture, drugi glazbenici, ljudi, atmosfera i potraga za bojama. Ritmički energični grooveovi, snažne bas linije, harmonije, snažni ritmovi i lirske melodije također su izvor moje inspiracije, mašte i kreativnosti. Život je energija! Osjetiti vlastitu energiju i energiju različitih osobnosti na pozornici jednako mi je jedinstveno kao i aura publike. Razvoj kreativnosti i glazbene individualnosti, potraga za vlastitim glasom i stilom ili eksperimentiranje s novim stilovima za mene su važni i uzbudljivi. Slušanje glazbe proširuje moj repertoar i stalno mijenja moju glazbu. Ako čujem nešto drukčije dok slušam snimke vlastitih solaža, prepoznajem glazbeni razvoj. Isto vrijedi i za moje skladbe. Svijest je prvi korak prema promjeni. Razvoj i promjena stvaraju ‘nove stvari’. Posebno me nadahnjuju raspoloženja i osjećaji. Moj cilj je na najbolji mogući način iskoristiti neke sažete zamisli i dalje ih razvijati. Ponekad postavljam zadatke ili granice da izazovem sebe ili promijenim svoju perspektivu. Prigodom osmišljavanja posljednjeg albuma bila sam fascinirana i nadahnuta glazbom i tekstovima britanskog gitarista Nicka Drakea, ali i djelima Georgesa I. Gurdjieffa. Ponekad u svojim djelima upućujem na utjecaje pojedinih glazbenika pa naslovi dobiju posvetu, primjerice skladba ‘From Shenandoah’ posvećena je Charlieju Hadenu, ‘Dark Glasses’ Milesu Davisu, a ‘Toronto’ Kennyju Wheeleru. Ponekad i klasična glazba može biti nadahnuće za djelo, kao što je slučaj s Preludijem u e-molu v. »Venezia« Frederica Chopina. Tijekom mog studija u Bostonu vrsta piva je bila izvor mog rada – ‘Sam Adams’ je naslov. Drugo zaključavanje i povezane faze pandemijske krize iskoristila sam kao inspiraciju za nove skladbe što sam ih snimila za album ‘All alone 2020’ koji je objavljen 2022.«

Strast prema improvizaciji i spontanost u izražavanju također su odrednice njezine glazbe. »Sviđa mi se usporedba s jezikom – trebamo ga kao alat za pričanje priča«, govori Gina Schwarz. »U improvizaciji, što više zanata imam na raspolaganju, to bolje i slobodnije mogu izraziti svoje priče. Uz manje ograničenja, glazba lakše teče. Razmišljanje je tada sekundarno. Volim spontano tražiti jake melodije u svojim solažama. Čak i u ‘normalnom’ životu uživam u izazovu svoje spontanosti i improvizacije. Krenuti novim putem, napustiti uobičajenu rutinu i riskirati – to je za mene uzbudljivo. Dosada i monotonija nemaju nikakve veze s jazzom. Jazz je stav prema životu, otvoreni smjer. Sloboda u životu mi je bitna i pod tim prvenstveno mislim na slobodne odluke. Ovo zvuči vrlo jednostavno, ali nije.«