Rođen je 4. travnja 1956. u Bethpageu u New Yorku. Hvaljen od kritike i publike, Smulyan je vodeći bariton saksofonist današnjice. Njegovo sviranje obilježeno je agresivnim pristupom, osjećajem za ritmiku, inteligentnim i kreativnim harmonijskim pristupom i, što je možda najvažnije, pozitivnim stavom te snažnom i oštrom duhovitošću.

Aspekt ulice

Smulyan je počeo svirati kao osmogodišnjak, najprije alt saksofon, a kao dvadesetdvogodišnjak bariton saksofon. Jazz je otkrio slušajući radio. »Vrtio sam gumbiće na radioprijamniku i u jednom trenutku sam naletio na skladbu »African Ripples« Fatsa Wallera«, sjeća se. »Izvodio ju je solo, svirajući klavir. Ta me skladba u potpunosti obuzela. U toj je izvedbi bilo nešto što me isti čas usisalo. Do tada nisam čuo glazbu kao što je bila ta. Čarolija je bila u ritmu, tajmingu, harmoniji, zvuku… To me potaknulo da naučim više o toj glazbi. Sve se to dogodilo zbog te skladbe.«

Još kao srednjoškolac Smulyan je svirao s legendarnim džezistima kao što su trubač Chet Baker, saksofonist Lee Konitz, trombonist Jimmy Knepper i violinist Ray Nance. Nakon završetka srednje škole pohađao je SUNY-Potsdam i Sveučilište Hofstra prije nego što se 1978. pridružio Young Thundering Herdu Woodyja Hermana. Godine 1980. Smulyan se preselio u New York gdje je postao član Jazz orkestra Mela Lewisa tada pod vodstvom Boba Brookmeyera. Svirao je i s drugim važnim velikim ansamblima, uključujući Mingus Big Band, Mingus Orchestra, Vanguard Jazz Orchestra, Dizzy Gillespie All-Star Big Band, Dave Holland Big Band i Smithsonian Jazz Masterworks Orchestra. Osim što je svirao na snimanjima nebrojenih albuma drugih glazbenika, afirmirao se i kao vođa vlastitih sastava s kojima je snimio trinaest albuma.

Gary Smulyan će u Grožnjanu nastupiti 19. srpnja sa sastavom Dameronia’s Legacy All Stars u kojem uz njega sviraju i drugi sjajni glazbenici i glazbeni pedagozi, između ostalih Jim Rotondi, Dick Oatts i Luis Bonilla. Uz njihov, i njegov je nastup na festivalu Jazz Is Back – BP posebice važan zbog edukativnog karaktera. Naime danas je Smulyan glazbeni pedagog bogatog iskustva i idealna osoba da nastupi na festivalu Jazz Is Back – BP upravo u vrijeme održavanja Ljetne jazz škole Hrvatske glazbene mladeži. Profesor je na konzervatoriju Purchase u New Yorku na kojem su svi predavači ujedno i profesionalni glazbenici.

«To je važan kriterij jer studenti nas gledaju, ne samo kao profesore nego i izvođače«, tvrdi. »Naime ne bavimo se samo podučavanjem već također poduzimamo turneje, putujemo, sviramo, snimamo. Tako studenti mogu biti sigurni da će znati kako se upustiti u posao glazbenika u svoj njegovoj raznolikosti. Trudimo se naučiti ih kako će biti vidljiviji na glazbenoj sceni i kako će se snalaziti u raznim situacijama. Učiti jazz od nekoga tko nikad nije nastupao, tko nikad nije svirao javno – koliko to vrijedi? Koliko je to ozbiljno? Samo to što netko ima akademsko obrazovanje nije nikava garancija. Jazz zapravo nije akademska glazba. To nije akademsko područje kao fizika ili matematika. U toj je glazbi sadržan i aspekt ulice. Važno je da oni koji prenose znanje studentima završe fakultet, ali i da imaju iskustvo sviranja. Ako si dobar profesor, ne mora značiti da ćeš biti dobar instrumentalist i obratno. Osim toga, moraš znati dobro komunicirati želiš li pomoći studentima. Još je jedna važna osobina koju mora posjedovati dobar profesor – mora biti dobra osoba, ne samo u glazbi nego u životu, u svemu. To je najvažnije. Govorim svojim studentima da budu pozitivni, srdačni, ljubazni, otvoreni, da ne budu negativni, da ne govore loše o drugima, da ne ogovaraju nikoga, jer će ih ostali izbjegavati.«

Pjevati Birda

Smulyan je još kao dijete pokazivao interes za glazbenim obrazovanjem. Kao trinaestogodišnjak želio je učiti o jazzu, ali nije ga učio u školi, nego kroz suradnje s profesionalnim glazbenicima. Naime kad je stasao, bilo je vrlo malo institucijskog obrazovanja na području jazz glazbe i nije bilo lako dostupno. »Imao sam sreću što sam odrastao u zajednici u Long Islandu nedaleko New York Cityja, rekao je. »Bilo je važno pronaći osobe istog svjetonazora koje su, poput mene, željele naučiti svirati. Stasao sam svirajući s izvrsnim mladim jazz glazbenicima, a puno ih je živjelo u okružju u kojem sam odrastao. Zapravo bili su to moji prijatelji dok sam odrastao, u 1960-ima. Neprestano smo zajedno vježbali i slušali ploče. U to doba, 1960-ih, 1970-ih, emitirala se iznimno važna radijska emisija koju je vodio Ed Beach, poznati njujorški radiovoditelj. Cijeli bi tjedan puštao glazbu samo jednog glazbenika, primjerice jedan tjedan Kennyja Dorhama, sljedeći Joea Hendersona, cijeli tjedan Kennyja Burrella, pa cijeli tjedan Counta Basiea. Puno sam naučio slušajući njegove emisije.

Odrastajući na Long Islandu imao sam sjajne učitelje, iako je učenje bilo neformalno. Naime izvrsni su glazbenici živjeli vrlo blizu moje kuće: veliki Billy Mitchell, Chris Woods, Sonny Payne, Roy Haynes… Kao šesnaestogodišnjak i sedamnaestogodišnjak ponekad bih zasvirao s nekima od tih glazbenika. Među njima bili su Lee Konitz, Chet Baker i Jimmy Knepper. Oni su bili moji mentori, neizmjerno važni u mojem glazbenom razvoju. Tamo je bio klub Sonny’s Place u kojem su džezisti nastupali sedam večeri tjedno. Gotovo svake večeri odlazio sam tamo slušati koncerte. Doslovno sam živio u tom klubu. Tamo sam slušao Zoota Simsa, Clarka Terryja, Leeja Konitza i mnoge druge slavne glazbenike.«

Jednom prilikom u tom je klubu zasvirao s legendarnim trubačem i pjevačem Chetom Bakerom. Tada je imao samo šesnaest godina i još uvijek je svirao alt saksofon. »Nisam bio stalni član sastava, samo sam mu se pridružio«, govori. »Otišao sam tamo slušati Cheta Bakera s kojim je tada svirao alt saksofonist Bob Mover. Sjedio sam za šankom, a Mover mi je u pauzi prišao i zapodjenuo razgovor. Predstavio sam mu se, rekao da sviram alto i pitao postoji li šansa da zasviram s Chetom. Prišao je džuboksu, ubacio novčić i odabrao skladbu »Just Friends« u izvedbi Charlieja Parkera s gudačima. Tada mi je rekao: »Ako možeš otpjevati tu skladbu, uključujući i solo, od početka do kraja…« Mogao sam je otpjevati jer tu sam skladbu odlično poznavao. Već sam je transkribirao i zapamtio, bio sam unutra. Nakon što sam je otpjevao, i to jako dobro, Mover me predstavio Chetu koji me pozvao da mu se pridružim na nastupu. Zajedno smo odsvirali skladbu »There Will Never Be Another You«. Prema njemu sam se odnosio s dužnim poštovanjem. Tada sam još uvijek pokušavao razviti vlastiti način sviranja. Prepustio sam mu sviranje melodije, odsvirao sam nekoliko korusa, izmijenili smo 4/4. Nije preuzeo ulogu vođe, nije se ponašao pokroviteljski, nije bio neljubazan, ali ni posebno topao i srdačan. No za mene je to bilo divno iskustvo – svirati s Chetom Bakerom. Od tog dana bili smo bliski prijatelji.«

Strah od otkaza

No Gary Smulyan je ipak najpoznatiji kao bariton saksofonist, iako je to glazbalo počeo svirati posve slučajno. »Svirao sam alt saksofon, nastupao sam, mislio sam da ću ga i dalje svirati, nastupao sam u klubovima, surađivao s raznim glazbenicima«, sjeća se. »Bila je to divna, ozbiljna scena što mi je pomoglo da puno naučim. Kao dvadesetdvogodišnjak, za vrijeme studija – bio je to svibanj 1978. – mislio sam iskoristiti sljedeća četiri tjedna da se pripremim za diplomu, potom diplomirati i nastaviti svirati alt saksofon. Tada je zazvonio telefon. Bio je to Billy Byrne, trubač koji je radio kao menadžer za orkestar Woody Herman & The Young Thundering Herd. Ponudio mi je da se pridružim tom orkestru, ali kao bariton saksofonist. Saksofonska sekcija Hermanovog Big Banda bila je poznata kao Four Brothers, bez alt saksofonista. Kroz taj je orkestar prošlo puno sjajnih bariton saksofonista: Nick Brignola, Joe Temperley, Bruce Johnstone… Bruce Johnstone je tada napustio big band i pozvali su mene da im se pridružim kao bariton saksofonist. Zapravo ne znam kako im je to palo na pamet jer do tada nikad nisam svirao bariton. Bila je to, u najmanju ruku, zanimljiva situacija jer za četiri sam tjedna trebao diplomirati, a odjednom sam morao donijeti odluku hoću li krenuti na turneju svirajući bariton ili svršiti studij i nastaviti svirati alto. Bio sam svjestan da, odbijem li, nikad više neću dobiti tu ponudu, a diplomirati mogu i poslije. Naravno nikad nisam završio studij. Moji roditelji i profesori su još uvijek bijesni na mene.«

Smulyan je imao samo dva tjedna da se prebaci na bariton i pripremi za ulazak u Hermanov orkestar. Kupio je bariton saksofon i nekoliko usnika i počeo vježbati. Nakon dva tjedna sjeo je na vlak za Connecticut gdje se pridružio orkestru na probi. »Raspakirao sam svoj novi bariton, sjeo na stolac, okrenuo se na desnu stranu i predstavio glazbeniku koji je sjedio do mene: »Bok, ja sam Gary Smulyan«, a on je odgovorio: »Bok, ja sam Joe Lovano«, što me u tom trenutku iznenadilo, ali poslije sam shvatio da je u to vrijeme Woodyjev big band bio fantastičan«, objašnjava Smulyan. »Kontrabasist je bio Marc Johnson, koji je ubrzo otišao na audiciju za trio Billa Evansa, klavirist je bio Dave Lalama, trubač Dennis Dotson iz Houstona u Teksasu, naravno i saksofonist Frank Tiberi. Skladbe »Four Brothers« i »Early Autumn«, koje je Woody uvijek izvodio na početku koncerta, saksofonska je sekcija svirala po sjećanju. Trebalo mi je dva tjedna da shvatim koje su dionice bariton saksofonista. Isprva nisam znao što radim, nisam imao pojam o zvuku. Naime do tada na pločama nisam slušao bariton saksofoniste. Proučavao sam glazbu Waynea Shortera, ali i Charlieja Parkera, Phila Woodsa, Genea Quilla, Jackiea McLeana, Franka Stroziera, Bennyja Cartera, Johnnyja Hodgesa. Slijedio sam put koji su utrli ti jazz alt saksofonisti. Bariton nije bio na mom radaru. Imao sam dva tjedna da pokušam dokučiti kako trebam svirati. Na kraju sam shvatio da je zvuk najvažniji, a imao sam prilično dobar sustav sviranja saksofona u smislu tehnike, poznavanja harmonije, sviranja. Iako sam imao samo dvadeset i dvije godine, već sam imao jako dobar koncept sviranja alt saksofona, što nisam imao kad je riječ o sviranju bariton saksofona. Najveća je razlika u načinu sviranja. Woody Herman nije volio alt saksofoniste koji su svirali i bariton, a upravo sam to bio. Prije svega želio je da bariton svira netko tko ga i inače svira. Želio je baritoniste sa snažnim izričajem i zato je u svom big bandu uvijek imao moćne bariton saksofoniste. Svaki sam se dan bojao da ću dobiti otkaz. No ipak je potrajalo. Inače bariton saksofonisti ne sviraju puno sola, ali u tom big bandu vječni trag ostavili su Serge Chaloff i Nick Brignola. Zato je bilo prirodno da i ostali bariton saksofonisti koje je imao u big bandu sviraju sola. Uvijek sam imao dovoljno sola. Puno sam svirao. Imao je povjerenje u mene, od samog početka. On je odgovoran što sam ostao bariton saksofonist, jer nije me otpustio. Svidjelo mu se moje sviranje i zato sam ostao u big bandu dvije godine. Zahvaljujući tome spoznao sam da mi bariton najbolje odgovara. Nakon toga nikad više nisam svirao alto. Za mene je to bilo razdoblje u kojem sam se definirao.«

Na najvišoj razini

Sviranje u big bandu Woodyja Hermana za Smulyana je bilo najbolje moguće školovanje. To su za njega bile dvije važne godine u kojima je silno napredovao. To je također bilo korisno iskustvo jer je s njim prvi put bio na turnejama, ne samo po SAD-u. »Svirali smo šest, a ponekad i sedam dana tjedno«, sjeća se. »Sva ta putovanja zrakoplovima i odlazak na razna mjesta za dvadesetdvogodišnjaka, što sam tada bio, koji se tek pojavio na sceni, bili su moja inicijacija. Bila mi je čast i privilegij. Woody je bio sjajan vođa big banda. Nikad nije puno govorio. Nije se razbacivao na pozornici, nije iskazivao osjećaje, orkestar je vodio vrlo tiho. Taj njegov stav bio je predivan. Kao da nije bio vođa. Takav je bio i Mel Lewis. Nije puno pričao, ali je utjecao na način na koji smo svirali. S Hermanom sam otišao na turneju i godinu dana poslije. Tada smo putovali zajedno s Thad Jones & Mel Lewis orkestrom. Održavali smo dvostruke koncerte. Slijedili smo jedni druge diljem Europe. Tada sam upoznao sve glazbenike iz Thadovog i Melovog big banda i izgradio temelje te sam se po povratku u New York mogao pridružiti big bandu Mela Lewisa. Odmah sam počeo svirati zamjene u njegovom orkestru i tako je bilo sve dok se nije otvorilo mjesto za bariton saksofonista. Godine 1981. Mel Lewis mi je ponudio stalni posao i još uvijek sam u orkestru. Naime taj orkestar još uvijek djeluje, ali pod nazivom Vanguard Orchestra. Orkestar još uvijek nastupa svakog ponedjeljka, od 1966. do danas, više od pedeset godina.«

Sviranje u big bandu, ali i s vrhunskim glazbenicima, važno je za napredovanje svakog mladog glazbenika. Zato Hrvatska glazbena mladež na Ljetnoj jazz školi u Grožnjanu, osim što kao mentore dovodi vrhunske izvođače koji tijekom seminara sviraju međusobno, ali i sa svojim učenicima, pa i na Festivalu Jazz Is Back – BP, posebnu pažnju posvećuje uključivanju mladih glazbenika u rad s big bandom. Nekad je to bio HGM jazz orkestar Zagreb pod vodstvom Sigija Feigla, a danas Svjetski orkestar Glazbenih mladeži pod vodstvom Louisa Bonille, također sa sjedištem u Grožnjanu. »Sviranje s big bandom je od neizmjerne važnosti«, tvrdi. »Glazbenici trebaju svirati s onima koji su bolji od njih i okušati se u stvarnom okruženju. To je ključno za napredak. Važno je da su učitelji iskreni s mladim glazbenicima, a ne da stalno govore da zvuče sjajno. Oni moraju to čuti, u suprotnom ne bi napredovali. Važno je imati učitelje koji slušaju na konkretan način i pomažu vam da napredujete. Također trebaju shvatiti da svaku vrstu koncerata treba svirati s istom razinom profesionalizma. Ne sviraš drukčije na proslavi vjenčanja ili neke godišnjice i u Carnegie Hallu. U oba slučaja treba svirati na isti način, sto posto. Svirajući s big bandovima glazbenici nauče čitati aranžmane, prilagoditi svoj zvuk sekciji u kojoj sviraju, uče o tajmingu, usvajaju razne vještine. Tako stječu sveobuhvatnu sliku i uklapaju se u zvuk pojedinog big banda. Važno je shvatiti logistiku sviranja svake sekcije. To je nezamjenjivo iskustvo. To ne možeš raditi niti u jednoj drugoj situaciji, samo u big bandu. Također učiš kako čitati glazbu. To je stjecanje šire slike. Za to nije dovoljno samo biti izvrstan improvizator. To je važno ako se želiš razviti u glazbenika kojeg će drugi rado zaposliti u različitim situacijama, iznimno vješt i svestran. Svirajući s velikanima učio sam kako se ponašati kao profesionalni glazbenik, naučio biti ponizan. Ista razina poštovanja mora biti prisutna na svakom nastupu, ne samo na onima visokog profila ili visoke razine. Svaki put trebaš pomisliti da si sretan što ti se pružila prigoda da sviraš svoje glazbalo i dati sve od sebe. Woody je to znao. Nikad nije samo odrađivao posao. Uvijek se trudio da njegova glazba u svakoj situaciji bude na najvišoj razini, bez obzira gdje svirao. To je fenomenalno. To je definiralo i moj pristup u smislu kako se ponašati kao profesionalni glazbenik. To nije tako samo u glazbi. Tako se ponašaš u svim situacijama u životu.«

Istraživanje i rizik

Smulyan je prošao tu školu, drži se tih načela i neprestano uči. Zato je postao no. 1 na listi »most wanted« jazz bariton saksofonista današnjice. Zato je tijekom karijere svirao s legendarnim džezistima kao što su Freddie Hubbard, Dizzy Gillespie, Stan Getz, Chick Corea, Tito Puente, George Coleman, Joe Lovano, ali i R&B i blues ikonama kao što su B.B. King i Diana Ross. Zato je svirao i s Rayom Charlesom što mu je donijelo još jedno neponovljivo iskustvo. »Bilo je izazovno svirati s Rayom Charlesom jer je cijeli koncert bio orkestriran na osnovi njegovih pokreta tijela«, rekao je. »Zato smo neprestano trebali gledati u njega. Ništa nije prepušteno slučaju. Svi smo ga gledali i kad bi trznuo ramenom mi bismo trebali odsvirati nešto određeno, kad bio pomaknuo koljeno bend bi odsvirao nešto određeno, kad bi pomaknuo ruku bend bi odsvirao nešto određeno. Sve je bilo promišljeno i isplanirano. Čovječe, Ray Charles! Svake sam večeri bio dotučen razinom njegovog – svega. Bio je na najvišoj razini muzikalnosti. S njim smo izvodili najsporije balade. Svirali smo skladbu »Just for a Thrill« s njegovog albuma »The Genius of Ray Charles«, jedne od najboljih ploča svih vremena prema mojem mišljenju. Obožavam tu ploču. Na snimanju su svirali vrhunski glazbenici kao što je Bob Brookmeyer, sjajni aranžeri kao što je, primjerice, Quincy Jones. Svirati s B.B. Kingom bilo je puno opuštenije. Znaš, svirali smo blues i pop. S glazbenog stanovišta bila su to, na sreću, divna iskustva iako se radi o dva potpuno različita pristupa, jedan opušten, a drugi potpuno dorađen.«

Iako je najpoznatiji kao big band glazbenik, Smulyan je sve albume što ih je ostvario kao vođa sastava snimio s malim postavama. U tom kontekstu najviše voli trio iako to nije uobičajeno. Naime nema puno glazbenika koji sviraju u formaciji bariton, bass i bubnjevi. Upravo je svoj novi album »Alternative Contrafacts« snimio u triju s kontrabasistom Davidom Wongom i bubnjarom Rodneyem Greenom. »Ja sam glazbenik za trio formaciju«, tvrdi. »Želim svirati uz bubnjeve i bas. Uvijek sam želio unapređivati svoje sviranje bariton saksofona, osobnost, profiliranost, a to mogu najbolje svirajući u trio kontekstu. To mi je najomiljenija formacija. Sviđa mi se jer sam u glazbi uvijek volio slobodu s mogućnošću raznih promjena i istraživanjima raznih područja. Volio bih svirati kao klavirist. U ovakvom kontekstu ne moram brinuti kako će klavirist popunjavati. Volim slobodu u osmišljavanju harmonija. Moj novi trio u kojem sviram s Davidom Wongom i Rodneyjem Greenom djeluje na povjerenju i prisnoj razini.

Na bini često preuzimamo rizik. Ništa ne planiramo, upuštamo se u istraživanje na licu mjesta, što je moj najomiljeniji način sviranja. Odrastao sam svirajući s malim sastavima. Nisam stasao svirajući s big bandovima. Big bandovi su se u mojoj karijeri pojavili poslije, kad sam počeo svirati bariton saksofon. No cijelo to vrijeme moje srce improvizatora uvijek je kucalo za male sastave.«