Diskografska kuća Nota Bene objavila je deseti album flautista Damjana Krajačića, koji živi i djeluje u Los Angelesu. CD »baCLAVE« je drukčiji od prethodnih, iako u nekom smislu stilski i konceptualno ujedinjuje zamisli što ih je Krajačić iskazivao na svojim prijašnjim albumima. Izvedbe, naime, donose snažne utjecaje kubanske glazbe i latin-jazza, modernog jazza, ambijentalne estetike te folklora istočne Europe.

»To su moje dvije velike ljubavi s dviju različitih strana svijeta: afro-kubanska glazba i glazba Balkana, koje su definirale moju glazbenu estetiku i karakter kroz godine«, kaže. »Upravo sam zato album nazvao »baCLAVE« – balkanski klave – što je ujedno i asocijacija na poznatu slasticu. Tijekom obrazovanja više sam učio latino glazbu nego balkansku. Balkan je dom i barem donekle je tu negdje u mojoj krvi, a latino glazba je bila ljubav na prvi pogled, to jest više latin-jazz, spoj kubanske i brazilske glazbe s jazzom. Znači ovaj album je više definiran stilski nego tematski. Želja mi je bila objediniti moje glavne folklorne utjecaje kroz jazz. Istovremeno, nisam želio da album bude etno-jazz, već jazz u mojem stilu.«

Krajačić je autor šest skladbi, jedna je iz pera portorikanskog skladatelja Pedra Floresa, a »Jovano, Jovanke« je traditional. O sklonosti prema pisanju skladbi rekao je: »Nemam izbor, osjećam da se moram izraziti, a da bih se izrazio potpuno to treba biti glazba koja je istinski moja. Na taj način istovremeno pružam drugima glazbu koja je iskrena i vrijedna, stvorena s ljubavlju. Također volim poznate skladbe tumačiti na svoj način. Obožavam pjesmu »Jovano, Jovanke« i već je godinama želim svirati te sam se konačno nedavno ohrabrio da je odsviram na koncertu, a sada i snimim. Ne znam zašto mi je toliko dugo trebalo. Nisam želio da to bude neka tipična izvedba ili pak izvedba koja nema u duši pravi karakter pjesme. Mislim da se konačno desila prava kombinacija instrumentacije i energije i da izvedba ima svoju drukčiju, posebnu snagu.

»Perdon« u izvedbi popularne kubanske folklorne grupe Yoruba Andabo, obrada koju slušam više od dvadeset godina, uvijek me dirala prividnom jednostavnošću, prostranosti i dubinom. Taj karakter želio sam izraziti i u našoj obradi – perkusije i glasovi, bez harmonijske podloge.«

Odraz glazbene osobnosti

Upravo zbog dvaju različitih glazbenih miljea koja su utkana u njegovo stvaralaštvo, skladbe je snimio s dvjema postavama: hrvatskom i američkom. To je pridonijelo autentičnosti svakog od izraza. Još jednom uzdao se, većinom, u stalne suradnike. Tri skladbe snimio je uz trubača Branka Sterpina, pijanista Matiju Dedića, basista Gorana Delača i bubnjara Krunu Levačića, a pet uz trubača Leidera Chapotina, klavirista Otmara Ruiza, basista Sezina Ahmeta Turkmenoglua i bubnjara Jimmyja Branlyja.

»Lijepo je upoznavati nove ljude, no meni je draže graditi dublja prijateljstva«, istaknuo je. »Tako je u životu, kao i u glazbi. Vremenom se s nekim ljudima otvore neke podsvjesne linije komunikacije koje su neopisive. Teže je to svaki put graditi iznova. Jednako je teško tražiti Kubance da sviraju »Jovanu«, kao što je teško tražiti Hrvate da autentično sviraju »Perdon« ili bilo koju drugu kubansku kompoziciju. Ja sam negdje između, jednom nogom na svakoj strani, objedinjujem oba duha i svi zajedno stvaramo nešto novo. Zato sam od svih glazbenika tražio samo jedno – da budu ono što jesu i da sviraju kako žele svirati.

Vjerujem da se najbolje stvari dese kada najmanje kontroliramo što i kako, pogotovo u jazzu. Uostalom, skoro svi glazbenici na ovom projektu su moji dugogodišnji poznanici i prijatelji. Svima je zajedničko to da su prije svega spontani, stilski i glazbeno jaki, ali i dobri ljudi čija je energija na albumu pozitivna i topla. Matija i ja surađujemo više od dvadeset godina, a prije nekoliko godina zajedno smo snimili album »Visions« s bubnjarom Johnom Hollenbeckom.

Taj album mi je neizmjerno drag, a bio je nominiran za Porina. Matija je san za moju glazbu i dragi prijatelj. S Goranom se pak znam još kad smo bili klinci, koji su dane provodili na skejtu kod Mimare. Ne mogu uopće zamisliti da sviram u Hrvatskoj s nekim drugim. Kruno je pak netko kome se glazbeno već dugo divim, zbog njegove energije, poletnosti, iskrenosti i mladosti. Branko je ušao u postavu u zadnji čas. Predivan čovjek i fenomenalan trubač. Što se tiče postave iz Los Angelesa, radi se o muzičarima s kojima sam već dugo želio snimati. Jimmyja Branlyja poznajem već dugo.

Naime on je 2004. miksao moj prvi album »In Retrospect«. Nevjerojatan je bubnjar, intuitivan i muzikalan. Otmaro Ruiz je pak s drugog planeta. Nevjerojatan glazbenik, kompozitor te spontan klavirist s prekrasnim osjećajem za ritam i harmoniju. S trubačem Leiderom Chapotinom se poznajem iz jednog benda u kojem smo zajedno svirali. Divan zvuk i nevjerojatna muzikalnost te osjećaj za ritam. Ostaje Sezin Ahmet Turkmenoglu, basist podrijetlom iz Turske, iznimno muzikalan i ritmičan. Za mene su to bendovi iz snova!«

Uz spomenute glazbenike Krajačić je uspio ostati dosljedan ugođaju koji je karakterističan za njegovu glazbu – smiren, nježan, liričan, ali i ritmičan. Zato su izvedbe odraz njegove glazbene osobnosti i njegova životnog puta. »Izgleda da je ta liričnost ipak neizbježan dio moga karaktera i izlazi van bez obzira u kojoj se glazbenoj situaciji našao«, ustvrdio je.

»U neku ruku to je također odraz flaute kao instrumenta kojem je snaga upravo u suptilnosti i nijansama zvuka. Flauta u kubanskoj glazbi proizlazi prvenstveno iz ritma te je samo jedan od perkusivnih, ritmičkih instrumenata u postavi. Ta perkusivna karakteristika flaute je nešto što me uopće i privuklo flauti kao instrumentu.«

Skriveni zvukovi

Krajačić je jedan od rijetkih naših flautista koji djeluju na području jazz glazbe i koji je posvećen istraživanju novih boja i mogućnosti te nove uloge koju flauta nosi u pojedinom kontekstu. Ima titulu magistra glazbe s California State University Los Angeles, gdje je diplomirao 2004. na odjelu afro-latin glazbe. Kod vodećeg američkog latin-jazz i charanga flautista i glazbenog pedagoga Danila Lozana studirao je charanga, jazz, brazilsku i klasičnu glazbu i flautu, a kod jednog od najvećih svjetskih jazz flautista i skladatelja Jamesa Newtona jazz flautu.

»Kad sam došao u Los Angeles, još sam svirao električni bass te sam na fakultetu u jazz ansamblu svirao kao basist«, prisjeća se. »Desilo se da ga je vodio Danilo Lozano, dvostruki gremijevac i glazbeni voditelj raznoraznih grupa: Cuba LA, Mongorama, Jazz on the Latin Side All Stars, Cachao…

Ubrzo nakon što sam ga imao priliku čuti kako svira flautu, bio sam očaran instrumentom. Posudio sam neku staru flautu i svirao po cijele dane, uglavnom po sluhu, igrajući se instrumentom, istražujući neke skrivene zvukove. Sjećam se prvih nekoliko mjeseci kad sam pokušavao otkriti sve prstomete i skidao razne jazz stvari. Za šest mjeseci sam već svirao flautu u jazz ansamblu na fakultetu, a nekoliko godina nakon toga upisao sam magisterij za afro-latin glazbu na Cal State LA, studirajući upravo s Danilom Lozanom koji mi je rekao da sam sve prstomete krivo posložio! Nije loše zvučalo do tada, no ipak sam sve ispravio na »pravo«.

Ima jedna meni draga i slična priča o Ianu Andersonu, flautistu Jethro Tulla, koji je samouk i koji je desetljećima svirao tako »krivo«, na svoj način! Uz Lozana, na sam vrh bih stavio Jamesa Newtona. Obojica su ujedno dragi prijatelji i životni mentori. Glazbeno ih cijenim zbog njihove predanosti glazbi i flauti. Jedan od najboljih charanga/latin-jazz flautista i jedan od najboljih jazz flautista u povijesti! Ne može puno bolje od toga što se tiče uzora.

Osim njih dvojice, obožavam Davea Valentina, Huberta Lawsa, Rahsaana Rolanda Kirka i Rolanda Lozana.«

Upravo flauta najbolje odgovara Krajačićevoj osobnosti. »Uvijek sam imao raznolike interese, različite »boje« svoga karaktera«, rekao je. »Flauta omogućava izraziti upravo to – raznolikost osjećaja u raznim kompozicijama. To je jedan od rijetkih instrumenata koji u isto vrijeme može biti liričan, ritmičan, potpuno perkusivan, melodičan, agresivan i nježan.

Ima toliko mogućnosti što se tiče boja i pristupa samom instrumentu. Privlači me ta raznolikost. Jednako tako, flauta je bolja u nekim stilovima glazbe nego u drugim. Za latin-jazz je savršena upravo zbog svoje perkusivne strane. Definitivno nije jedan od karakterističnih instrumenata za jazz. Većina flautista u jazzu ujedno svira i saksofon, osim nekolicine njih poput Huberta Lawsa i Jamesa Newtona. Oni su na neki način revolucionirali flautu u jazzu jer im je to bio jedini i glavni instrument.

No, činjenica da flauta u jazzu nije previše zastupljena ujedno i otvara prostor da se s tim instrumentom nešto jedinstveno i napravi, pogotovo danas, kada je jazz toliko širok glazbeni pojam.«