RIJEKA – Dolazak Abela Ferrare u Rijeku u sklopu najnovijeg izdanja Festivala nevidljivog filma, poznatijeg i kao Filmske mutacije, koje ove godine krasi EPK bedž, tek je nastavak dugogodišnje suradnje te iste manifestacije s riječkim Art-kinom.

Možda bi se njegov dolazak dogodio i da Rijeka nije postala EPK. Jer, geneza riječkih gostovanja Filmskih mutacija dokazuje da Ferrara nije jedini autorski »celebrity« kojeg je agilna Tanja Vrvilo dovela u Kišnu Našu. Prije njega, Art-kino ugostilo je ikonu američkog eksperimentalnog doksa Jamesa Benninga i Francuza Benoita Jacquota u društvu Raymonda Belloura.

U njegov prostor vraća se i Nicole Brenez, poznatija i kao montažerka recentnih Godardovih komada, koja je uz velikog Jonathana Rosenbauma već postala zaštitni znak Mutacija. U Art-kinu je već gostovala u sklopu inspirativnog simpozija posvećenog Godardu. A na lanjskom Cannesu, gdje je održala presicu nakon projekcije Godardova komada »Le Livre d’image« umjesto njegova autora koji je odbio doći na Rivijeru jer se izolirao u osami pariškog stana sa svojom mačkom, tek povremeno boraveći u svom domu u Rolleu na Ženevskom jezeru u kojem je prepotentno odbio ugostiti veliku Agnes Vardu (šifra: »Ljudi i mjesta«), neki novinari tretirali su Brenez kao istinsku autoricu tog velikog osobnog filma, u kojem Godard praktički preuzima ulogu naratora/filozofa.

Koncept iskupljenja

Brenez je i autorica sjajne knjige posvećene Abelu Ferrari pod naslovom »Le mal mais sans fleurs« (»Bol ali bez cvijeća«) ilustrirane sa 130 fotografija, objavljene u biblioteci etabliranog časopisa Cahiers du Cinema. U sklopu riječkih Mutacija bit će 7. veljače prikazan i Ferrarin »Tommaso«, možda najbolji autorov film nakon »4:44 posljednjeg dana na Zemlji«. Jer, ako će nam dan ranije Albert Serra podariti dostatnu dozu »festivalskih erekcija« (šifra: »Sloboda«), Ferrara nas uvodi u kroniku »festivalskih psihologija«, s njihovim pukotinama, ponavljanjima, nesigurnostima, ovisnostima, ljubomorama, moralnim ograničenjima i panikama. U fokusu je Ferrarin glumac fetiš, njegov rimski susjed i alter ego Willem Dafoe, koji nam poklanja svoje srce. Sveti Tommaso/Willem/Abel razapet poput Krista.

Ferrara je u Cannesu opisao svoj introspektivni komad kao »home movie«. U prvom planu je uvijek koncept iskupljenja, s junakovim kvartovskim susretima i demonima koji mu se ukazuju u tami, između redovitih odlazaka na satove talijanskog i seanse Anonimnih alkoholičara transformirane u minimalistički teatar.

Iako Tommaso radi paralelno na scenariju najnovijeg filma »Siberia«, koji je ustvari najnoviji film Abela Ferrare snimljen na lokacijama talijanskih Dolomita, Munchena i Meksika, čija će se svjetska premijera dogoditi u sklopu idućeg Berlinalea. Zato se »Tommaso« na neki način može promatrati kao logični nastavak autorova prethodnog doksa »Piazza Vittorio« prikazanog u Art-kinu u sklopu gostovanja Subversive Film Festivala.

Abel Ferrara

Noćna balada

Iako je Ferrarin prosede blizak »Zmijskim očima«, ali bez Madonne. Totalni film otpora – ljudskog, profesionalnog, produkcijskog i estetskog. Totalni »addiction«, ali i posljednje (Tommasovo) iskušenje. Jer, čitav scenarij podređen je autoru i on je jedini koji sudi samom sebi.

No ako je Eggersov »Svjetionik«, u kojem se Dafoe doima poput parodije Melvilleova kapetana Ahaba, igrao na svjetlost, sada taj isti Dafoe/Tommaso izranja iz mraka, dok prati jednu od sudionica AA seanse. Zato je autorov komad i noćna balada. Jer, poput Ferrarina »Pasolinija«, tako i Ferrarin »Tommaso« promatra Dafoea koji korača kaotičnim moralnim (rimskim) krajolikom.

Zato ima neke proklete simbolike da program Mutacija obuhvaća i »Pasolinijev bijes«, nastao kao rezultat dugotrajnog istraživačkog rada i filološke potrage Giuseppea Bertoluccija, ali i 35mm kopiju Pasolinijeva »Saloa«, te nevidljivi »12 prosinca« koji je Pasolini snimio u koautorstvu s Giovannijem Bonfantijem iz kolektiva Lotta Continua (iza tog datuma krije se napad na Banco Nazionale lociranu na milanskoj Piazza Fontana za koji je bez konkretnih dokaza optužen aktivist Giuseppe Pinelli).

Iz Piazze Fontana na Piazza Vittorio, na čijoj adresi Ferrara živi s partnericom Moldavkom Cristinom Chiriac i njihovom kćeri. Kad je Cristinina majka došla u Rim, zaposlila se kao kućna pomoćnica. Stranac je i njihov susjed Dafoe koji se tu doselio sa svojom suprugom redateljicom Giadom Collagrande. Neki pak s nostalgijom oplakuju vremena kad je Claudio Villa pjevao »Chitaru Romanu«, a Ferrarina »piazza« je bila velika tržnica. Umjesto »Chitare Romane«, na pozornici Art-kina u sklopu Kino koncerta ukazat će nam se Chiriac i Ferrara, glavom i gitarom.