Na 27. Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci treće večeri prikazane su dvije predstave – »Disanje« Kazališta PlayDrama iz Splita i Zagrebačkog kazališta mladih te »Hotel Zagorje« zagrebačkog Gradskog dramskog kazališta »Gavella«.

Ono što povezuje ove predstave je tema gubitka i suočavanja sa smrću, što one problematiziraju na različite načine.

Komorna drama »Disanje« izvedena je na maloj pozornici Dram(m)a centra »Zajc«, koji ni u ove toplije dane nije prestao s grijanjem pa je za publiku, a vjerujemo i za glumce (ista situacija bila je i s »Enigmatskim varijacijama« dan prije), bilo prevruće.

Predstava »Disanje« u režiji Olje Lozice te u dramaturgiji Lozice i Matka Botića donosi priču o dvjema sestrama, koje su u sugestivnoj suigri utjelovile Petra Kovačić Botić i Petra Svrtan.

S njima je na pozornici cijelo vrijeme i Matko Botić, kao skladatelj i izvođač na električnoj gitari koji kreira svojevrsnu glazbenu dramaturgiju predstave, prateći i naglašavajući emotivna stanja likova.

Prostor radnje naznačen je s dvama različitim naslonjačima, malim stolom i prekrivačem koji postaje element igre, a kao detalj oblikovanja svjetla Aleksandra Čavleka efektno su iskorištene male baterijske svjetiljke kojima se sestre igraju, ali i stvaraju tople, poetske prizore njihove bliskosti i zajedništva.

Proces žalovanja

Odnos između dviju karakterno različitih sestara nije prikazan vremenski linearno, već su one u jednom trenutku djevojčice da bi već u sljedećem bile starice.

U tim vremenskim skokovima one evociraju svoja sjećanja iz vremena djetinjstva, s tipičnim svađama, sukobima i nadmetanjima među sestrama, a kasnije – ma što da se događalo u njihovim životima – one su jedna drugoj uvijek bile oslonac i podrška.

Primjer je situacija u kojoj se jedna od sestara suočava s nasiljem u obitelji i traži pomoć i zaštitu sestre. Predstava ima i duhovitosti, pa tako jedna od sestara, nakon što joj je muž preminuo, počinje odlaziti u kockarnicu.

Čitava predstava »Disanje« može se doživjeti kao provođenje kroz proces žalovanja za preminulom osobom, od koje se onaj koji žaluje u jednom trenutku mora rastati kako bi nastavio živjeti.

U zanimljivom, poetskom načinu korištenja jezika, s ponavljanjima replika i zvukovima koji prelaze u nijemi krik, posebno je dojmljiv trenutak u kojemu sestre nikako ne mogu do kraja izgovoriti riječ ŽIVOT, a odatle i naslov »Disanje«, upravo kao metafora samoga života.

Ratne traume

Sličnu vrstu katarze pruža i predstava »Hotel Zagorje«, autorski projekt Anice Tomić i Jelene Kovačić prema motivima istoimenog romana suvremene književnice Ivane Bodrožić.

Ovo djelo smatra se prvim romanom koji je o paklu rata, zbivanjima u Vukovaru i njihovim posljedicama posvjedočio kroz oči onih koji su u njemu odrastali.

U odlično napravljenoj dramatizaciji romana Jelena Kovačić i Anica Tomić izvukle su kazališne potencijale ovog predloška, izgradivši autentičan, teatarski svijet u kojemu svoje priče o ratu i njegovim posljedicama pričaju ženski likovi različitih generacija.

Glavna junakinja, Ivana, koju tumači Dijana Vidušin, na početku predstave publici predstavlja sve likove – Mamu igra Ksenija Pajić, Baka je Perica Martinović, Tetu Slavicu glumi Bojana Gregorić Vejzović, a Ivanine prijateljice Zoricu, Marinu, Jelenu i Natašu igraju Lana Meniga, Antonija Stanišić Šperanda, Ivana Bolanča i Tena Nemet Brankov.

Jedini muški lik u predstavi je televizijski voditelj, kojega je utjelovio Đorđe Kukuljica. Svaki od njih ostvario je upečatljive role, no »Hotel Zagorje« prije svega pokazuje moć kolektivne glumačke suigre.

Kao i u predstavi »Disanje«, i u »Hotelu Zagorje« važan je motiv sjećanja, koji u ovoj scenskoj adaptaciji snažnu potporu dobiva u dokumentarizmu, točnije u fotografijama iz privatnog albuma Ivane Bodrožić.

Scenograf i autor videoprojekcija Igor Vasiljev na instalaciji sastavljenoj od kubusa, koji će se kasnije raspasti u manje scenografske elemente, projicira današnje, derutno stanje nekadašnjeg hotela u kojem su bili smješteni prognanici iz Vukovara.

Ukazujući i gledateljima na snagu imaginacije, Ivana – Dijana Vidušin provodi nas kroz razne prostorije hotela, evocirajući događanja iz svojeg prognaničkog iskustva.

Predstava »Hotel Zagorje« ujedno progovara i o traumama, posebno onima koje su ostavile traga na djeci i mladima koji su se našli u vihoru rata, suočeni s gubicima najbližih, nasiljem i ratnim zvjerstvima.

No u svemu tome i Bodrožić i autorice predstave pronalaze i potreban ironijski odmak, što naročito dolazi do izražaja u koreografiranim točkama Lade Petrovski Ternovšek te u odabiru glazbe.

Na kraju predstave iskorišten je jedan televizijski intervju Ivane Bodrožić, a završni prizor zaustavlja se na fotografiji njezina u ratu nestalog oca…

Zadnje rečenice Bodrožićkina romana su: »Diši, diši, unutra van. Vidiš kako je lako.« Ili od »Disanja« – do disanja.

Predstave koje zatvaraju rane

Na okruglom stolu nakon predstava »Disanje« i »Hotel Zagorje« Tajana Gašparović kazala je da obje te, vrlo različite predstave, propituju proces prihvaćanja smrti bliske osobe – sestre i oca.

Zajedničko im je i to što svijet promatraju kroz dječje oči, a obje imaju i poetsku dimenziju. Redateljica Olja Lozica govorila je o procesu rada na predstavi, rekavši da se glumice nisu poznavale prije te da su materijal stvarali tijekom rada na predstavi.

Tekst je, dakle, nastao iz samih izvođačica, a otvara temu gubitka bliske osobe i žalovanja. Priča je to o životu, ljubavi i sjećanjima. Bojan Munjin dodao je da je »Disanje« predstava koja zatvara naše rane.

Predstavu »Hotel Zagorje« Tajana Gašparović doživjela je kao veliku glazbenu partituru. Zadivili su je i kontrasti, prelasci iz dječje igre u rat, iz najtežih tema u svijet kiča, i to na emotivno snažan način.

Gašparović je ukazala i na korski, ritualni princip ovog ispovjednog kazališta. Uspostavljajući paralelu s današnjim ratom u Ukrajini, Tajana Gašparović kazala je da se užasi rata, nažalost, ciklički ponavljaju.

Glumice Dijana Vidušin, Ksenija Pajić i Perica Martinović govorile su o procesu rada na predstavi, istaknuvši da je to predstava o ženama i njihovoj snazi, samoći i gubitku, odnosu kćeri i očeva, te da u tom pogledu ima i terapeutsku ulogu.

Publika je »Disanje« ocijenila s 4,1, a »Hotel Zagorje« s 4,54.