Razbojništvo je dio naše svakodnevice. Postojalo je oduvijek i uvijek je, kao i danas, jako rašireno u društvu, a u prošlosti je zbog nestašica nastala borba za preživljavanje. O socijalnom kontekstu u kojem je u prošlosti procvjetalo razbojništvo kod nas razgovaramo s povjesničarom i istraživačem rovinjskog Centra za povijesna istraživanja Diegom Hanom koji se najviše bavi suvremenom istarskom i rovinjskom poviješću. Autor je brojnih stručnih radova, a nedavno je objavio svoj prvi roman »Razbojnici«, nastao kao rezultat dugogodišnjih istraživanja.

– Povijesno gledano, kada govorimo o socijalnom razbojništvu, mislimo na pojavu koju treba jasno razlikovati od klasičnog razbojništva, gdje je krađa sama sebi svrha. Riječ je o fenomenu karakterističnom za širi mediteranski prostor, koji je pritom imao i svoje lokalne posebnosti, objašnjava Han taj socijalni moment koji je uzrokovao val razbojništava u našim krajevima.

Kako ističe, na području istočnog i sjevernog Jadrana stoljećima su postojali različiti društveni i politički konteksti koji su utjecali na razvoj socijalnog razbojništva. Zbog toga su se kroz povijest javljale različite skupine s raznolikim oblicima djelovanja. Njihov početak može se pratiti već u 16. i 17. stoljeću, paralelno s prodorom Osmanlija i dubokim društveno-političkim promjenama koje su njihova osvajanja donijela na područje Balkana.

BUNT

Tako se, primjerice, u dalmatinskom zaleđu pojavljuju hajduci, dok se u Istri i na Kvarneru razbojnici javljaju nešto kasnije, tijekom 17. stoljeća, ponajprije kao posljedica naseljavanja stanovništva koje bježi pred Turcima. Njih se ponekad naziva i uskocima, iako ih se najčešće jednostavno opisuje kao razbojnike (na talijanskom briganti, banditi).

Zajednička karakteristika svih tih skupina bilo je socijalno nezadovoljstvo i bunt protiv postojećeg poretka, proizašli iz siromaštva, nepravde i osjećaja marginalizacije. Njihova kriminalna djelatnost često je bila isprepletena s pokušajem ostvarivanja pravednosti ili barem ekonomskog preživljavanja. Za hajduke je to mogla biti borba protiv osmanske vlasti, dok je u Istri aktivnost razbojnika često bila usmjerena protiv Mlečana i njihove politike preraspodjele zemlje novim doseljenicima.

Na upit koliku ulogu danas ima siromaštvo, nezaposlenost ili porodična trauma, Han kaže da je teško uspoređivati prošlost s današnjim vremenom jer se radi o posve različitim povijesnim i društveno-političkim okolnostima. Socijalno razboništvo, kakvo je postojalo nekoć, danas je u potpunosti iskorijenjeno i više ne postoji u tom obliku. Ipak, siromaštvo i nezaposlenost i dalje ostaju ključni čimbenici koji mogu dovesti do pojave razbojništva, bez obzira na vrijeme ili društveni kontekst.

Na temelju Hanovog istraživanja razbojništvo se većinom odvijalo u pograničnim područjima Hrvatske – dalmatinskom zaleđu, Istri i drugim regijama u kojima je razbojništvo moglo poprimiti jasnije obrise borbe protiv »nepravde« i ugnjetavanja strane vlasti. Ipak, razbojnika je bilo i u Lici, Gorskom kotaru te Slavoniji. Posebno je zanimljiv primjer tzv. »zelenog kadra« tijekom Prvog svjetskog rata, kada su se brojni dezerteri okrenuli razbojništvu kao načinu preživljavanja umjesto borbe u rovovima. Kroz stoljeća su se istaknule mnoge ličnosti povezane s tom pojavom, poput gotovo legendarnog Petra Mrkonjića u imotskoj krajini, Jovana Stanisavljevića Čaruge u Slavoniji i Lici, kao i cijelih obitelji poput Matoševića i Licula u Istri nakon Prvog svjetskog rata.

NASILJE I NEPRAVDA

U povijesnom kontekstu netočno je govoriti o »hrvatskom« razbojništvu, smatra Han i pojašnjava da je prostor današnje Hrvatske u prošlosti bio podijeljen između različitih državnih struktura, pa je i pojava razbojništva imala različite oblike i dinamike. Primjerice, razbojništvo hajduka bilo je u mnogočemu usporedivo s onim u južnoj Italiji tijekom 19. stoljeća, kada je organizirana pljačka često imala i političku dimenziju – pokušaj da se oslabi vlast koja se smatrala stranom i okupatorskom. Ipak, i u tim okvirima lokalne su se okolnosti znatno razlikovale od područja do područja. Na primjer, na istarskom poluotoku razbojnici nisu uvijek predstavljali zaštitnike potlačenog stanovništva, nego su često sami bili izvor nasilja i nepravde. Svako je područje, dakle, imalo vlastitu priču, uvjetovanu specifičnim društvenim, gospodarskim i političkim faktorima, nastavlja Han povlačeći paralela između lokalnog i globalnog razbojništva.

Han se ne slaže s konstatacijom da je ljudska povijest u osnovi povijest nasilja.

– Nasilje, u svim svojim oblicima, zasigurno igra važnu, pa čak i pokretačku ulogu u ljudskoj povijesti. Ipak, vjerujem da je to samo jedan, koliko god značajan bio, dio ljudske povijesti koja se može sagledati iz mnogih različitih perspektiva. Mogli bismo jednako tako reći da je povijest čovječanstva u osnovi i povijest trgovine, preživljavanja ili napretka. Naravno, postoji velik broj mislilaca i istraživača koji su razmatrali pitanje povezanosti ljudske povijesti, odnosno ljudske prirode, i nasilja. Ipak, smatram da je to tek jedan segment naše prošlosti, a nadam se i sve manji dio naše budućnosti, ističe Han.

Govoreći o tome je li nasilje posljedica ljudske agresivnosti ili destruktivnosti kulture, Han kaže da se radi o vrlo kompleksnom pitanju na koje su mnogi pokušali dati jasan i jednoznačan odgovor iz različitih perspektiva.

Oblici razbojništva neprestano se šire, a načini njegove manifestacije sve su savršeniji. Mnogi smatraju da su upravo mediji i društvene mreže pridonijele normalizaciji nasilja i pljački, s čime se slaže i rovinjski povjesničar.

– Općenito, vjerujem kako mediji, bili oni klasični (TV, radio, novine) ili u obliku društvenih mreža, imaju ogromnu, gotovo ključnu moć u oblikovanju javnog mnijenja. Posljedice te moći većini su jasne, no odgovornost se često prebacuje na nekog drugog. U kontekstu nasilja i pljački, zabrinjava me činjenica da mnogi mediji, posebno TV dnevnici i najposjećeniji portali, svoju gledanost i posjećenost grade na površnom izvještavanju o nasilju i krizama. Ipak, i u prošlosti su mediji, prvenstveno novine, imali snažan utjecaj na oblikovanje javnog pogleda na razne pojave, uključujući razbojništvo. Međutim, ne bih govorio o normalizaciji nasilja i pljački, već prije o iskorištavanju istih, kaže Han.

TEHNOLOGIJA KAO PRILIKA

Zanimljivo je da su ljudi istovremeno užasnuti i opsjednuti nasiljem. Dovoljno je pogledati sadržaj najgledanijih filmova i serija i bit će nam kristalno jasno da nas nasilje zanima i zaokuplja. A o tome kako se razbojništva predstavljaju u medijima – senzacionalistički ili informativno, Han je dao primjer iz istarske međuratne povijesti. Tada su novine na talijanskom i hrvatskom jeziku (dok ih fašistička vlast nije zabranila 1929.) pomno pratile aktivnosti razbojnika, redovno izvješćujući o krađama, oružanim sukobima s karabinjerima, nasilju i brutalnim ubojstvima. Svaka je strana to činila iz vlastite perspektive, iskorištavajući taj fenomen za svoje interese. Za talijanske (fašističke) novine razbojnici su bili simbol »slavenske« inferiornosti i razlog zbog kojeg je hrvatsko i slovensko stanovništvo trebalo kulturno asimilirati. S druge strane, novine na hrvatskom jeziku pojavu razbojništva pripisivale su prvenstveno nemaru talijanskih vlasti i zatvaranju hrvatskih škola. Ni jedna strana, međutim, nije problemu pristupala dublje niti ga objektivno analizirala, pa su čitatelji posljedično dobivali iskrivljenu sliku stvarnosti. Pogotovo talijanskim novinama, razbojništvo je služilo gotovo isključivo za senzacionalističko prikazivanje navodne primitivnosti hrvatskog i slovenskog stanovništva. Sličnu praksu, nažalost, možemo prepoznati i kod nemalog broja suvremenih hrvatskih i svjetskih medija.

I danas možemo govoriti o kaznenim djelima iznude i razbojništva, u vidu iznude i lihvarskog reketa, te oružanih razbojništva i napada na banke, muzeje i draguljarnice… O tome kako vidi da će se u budućnosti razvijati iznude i razbojništva te hoćemo li svi biti podložniji e-kriminalu ili cyber kriminalu zbog sveobuhvatnog korištenja tehnologija, Diego Han kaže da mu je teško odgovoriti na ovo pitanje, pošto se ne bavi kriminalistikom. Međutim, na temelju vijesti koje možemo svaki dan čuti, misli da smo već duboko zakoračili u svijet cyber-kriminala. Tehnologija donosi mnogo prilika za sve društvene aktere, pa tako i za kriminalce, koji vjerojatno takve mogućnosti znaju iskoristiti i bolje od prosječne osobe. Ipak, nekim radnjama će se uvijek morati pristupiti na »stari« način kao, primjerice, u slučaju nedavne krađe Napoleonovih dragulja u Louvreu, zaključuje Diego Han.