PISMO IZ NAŠE PROŠLOSTI

Dejan Jović “Rat i mit”: Hrvatska knjiga desetljeća

Jaroslav Pecnik

Foto KATARINA BARABA/FRAKTURA

Foto KATARINA BARABA/FRAKTURA

»Rat i mit« (naslov asocira na Tolstojev veliki roman »Rat i mir«, ali je očevidno inspiriran i tolstojevskom istinoljubivošću) naglašava rečenicu koju je Sukić često iznosio: »Istina je najbolji lijek za oporavak bolesnih društava, koja su nastala raspadom Jugoslavije«.



Djelo »Rat i mit« dr. Dejana Jovića, istaknutog sveučilišnog profesora (Fakultet političkih znanosti u Zagrebu), objavljeno prije (nešto više od) tri godine u uglednoj izdavačkoj kući Fraktura, početkom prosinca sada već prošle 2020. godine proglašena je knjigom desetljeća (2010.- 2020.). Naime, Odbor Nagrade za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava dodijelio je autoru ove studije priznanje »Krunoslav Sukić« za doprinos u kritici i razumijevanju razloga koji i danas onemogućavaju istinsko suočavanje s prošlošću. I dalje, u obrazloženju navedenog priznanja nalazimo ključnu rečenicu: »Knjiga predstavlja na činjenicama utemeljenu protutežu dominantnim narativima koji znanstvenoj i zainteresiranoj javnosti omogućuju uvide u potpuniju sliku naše nedavne prošlosti, a otvara i perspektive za život u društvu koje se ne dijeli na »nas« i na »druge«…«


Ekskurs o Krunoslavu Sukiću


Prije nego se nešto opširnije osvrnem na ovo, u svakom pogledu, u našoj suvremenoj politologiji (pa i šire) izuzetno značajno i zanimljivo djelo, važno je napomenuti kako osječki Centar za mir, nenasilje i ljudska prava (koji je i utemeljio spomenutu nagradu) godinama sustavno i ozbiljno radi na promociji ljudskih i građanskih prava i kulturi suočavanja s prošlošću, a čovjek po kojem nagrada nosi ime, prof. Krunoslav Sukić (nažalost tragično preminuo prije više od deset godina) bio je jedan od najistaknutijih civilnih aktivista u RH (pa i cijele regije), a ujedno i suosnivač spomenutog Centra, koji je svojim dosljednim inzistiranjem na antiratnoj politici, oštroj osudi govora mržnje u vrijeme opće ratno-huškačke nacionalističke histerije na prostorima bivše Jugoslavije, stekao visoki ugled u svijetu nevladinih, posebice mirovnjačkih pokreta i udruga.





Nepokolebljivom vjerom u mogućnost izgradnje boljeg i pravednijeg svijeta, odvažno i uvijek utemeljeno istupao je i prozivao sve one za koje je mislio da su odgovorni za ratnu tragediju, štiteći pri tomu elementarno ljudsko dostojanstvo svakog čovjeka, bez obzira na vjeru ili naciju, svjetonazor, spolnu ili rodnu orijentaciju i upravo se stoga često nalazio na meti ratobornih nacionalista, podržavatelja agresivnih režima koji su svoje osvajačke ambicije prikrivali licemjernom retorikom tzv. obrambenog nacionalizma, fantazmagoričnom obranom i zaštitom samo njima jasnih »nacionalnih interesa«. Otvoreno i javno se sukobljavao sa svima koji su beskrupulozno manipulirali idejama i ideologijama i nije čudo da je u vlastitoj sredini bio tretiran i etiketiran izdajnikom, neprijateljem vlastitog naroda i sličnim bedastoćama. Naravno, to ga nikada nije obeshrabrilo u stavovima i aktivnostima; upravo suprotno.


A, da paradoks bude veći, Kruno Sukić je još sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća, dakle u vrijeme »zalaska socijalizma u SFRJ« bio optužen (dok je radio kao srednjoškolski profesor u Belom Manastiru), a potom i procesuiran kao »hrvatski nacionalist« i godinama nije mogao naći posao; trpio je poniženja i marginalizaciju, iako je nesumnjivo spadao među najobrazovanije ljude na prostorima Slavonije i Baranje. Nakon tzv. demokratskih procesa i uspostave samostalne i suverene RH, Sukić je bio među onim rijetkima kojima nije padalo na pamet »naplatiti« svoje hrvatstvo (kako su to pohrlili učiniti mnogi drugi); znajući dobro što znači biti lažno optužen i stvarno progonjen, stavio se na stranu svih onih s kojima su se nove Tuđmanove vlasti počele obračunavati iz etničkih, vjerskih, ideoloških ili bilo kojih drugih razloga.


Upozoravao je kako se stare nepravde ne mogu, niti će se ikada moći ispraviti novim nepravdama, jer osveta uvijek, u pravilu »uvezana« s gramzivošću, častohlepljem, oportunizmom, karijerizmom, nemoralnošću, bezobzirnošću itd. nosi samo zlo koje otvara perspektivu novih sukoba i stoga se neprestano zalagao za realna, ali i etička rješenja. A ovaj malo duži ekskurs o čovjeku čijom je nagradom ovjenčana knjiga »Rat i mit« Dejana Jovića bio je neophodan, jer upravo u navedenoj studiji precizno analitički, objektivno, ali i čitko i pitko izneseni su problemi kojima se cijelog života, naravno na svoj način, upravo bavio i Krunoslav Sukić.


Tolstojevska istinoljubivost


»Rat i mit« (naslov asocira na Tolstojev veliki roman »Rat i mir«, ali je očevidno inspiriran i tolstojevskom istinoljubivošću) naglašava rečenicu koju je Sukić često iznosio: »Istina je najbolji lijek za oporavak bolesnih društava, koja su nastala raspadom Jugoslavije«. Svjestan da živimo na prostorima gdje je etnička pripadnost pretvorena u najveću vrijednost i gdje se zaboravlja činjenica da postoje i druge vrijednosti koje (pred)određuju čovjeka, dr. Jović se prihvatio zahtjevnog posla da ukaže na te druge sadržaje koji su grubo, čak bezobzirno gurnuti na društvenu marginu. Ali, kada nacija postane dominantna, onda se neminovno i događaji iz neposredne, ali i one nešto ranije prošlosti (iz vremena Drugog svjetskog rata) počinju instrumentalizirati i zloupotrebljavati, ne toliko što je nacionalistima stalo do preispitivanja istine toga vremena, već stoga što su se ove teme empirijski pokazale i dokazale kao najefikasniji način nacionalne homogenizacije; precizno »detektiraju neprijatelje«, a na toj osnovi najlakše se osvaja, a potom učvršćuje vlast i moć. Istina je, piše Jović, svima danas više nego potrebna i najbolja je, ako ne i jedina terapija za naša teško oboljela društva opterećena brojnim predrasudama i stereotipima koji sustavno kontaminiraju ex-Yu zajednice.


Međutim, u politici se pojam istine krajnje relativizirao, a među političarima malo je onih kojima je do istine uopće i stalo, jer su i suviše svjesni da bi dosljednim inzistiranjem na objektivnosti ubrzo počeli gubiti rejting u javnosti, a to malo tko želi dovesti u pitanje. Stoga ne čudi kako se »naši zločinci« u domicilnim sredinama pretvaraju u heroje, zašto se radi intenzivno na reviziji Drugog svjetskog rata i zašto se sve one koji su bili na gubitničkoj, zapravo pogrešnoj strani povijesti »prevodi« u pobjednike, dok se stvarni pobjednici, antifašisti, brojnim falsifikatima i manipulacijama pretvaraju u najobičnije kriminalce, ubojice i zlotvore. A, kada se borci za slobodu proglase zavojevačima vlastitog naroda, a stvarni okupatori i koljači borcima za slobodu, onda je to jasan signal kako je cijelo društvo u ozbiljnoj krizi i kako je u »državi Danskoj uistinu nešto trulo«.


To što se danas čini u RH, ali i u svim ostalim republikama bivše Jugoslavije (među kojima prednjači Srbija), duboko je nemoralno prema svim žrtvama, ali ujedno to je i dokaz koliko smo nisko pali i koliko su ova naša društva još uvijek nezrela i opsjednuta »bludom laži i nacionalizma«. Kada u svojoj knjizi govori o ovim, ali i sličnim temama, Jović nikoga ne proziva, nikomu ne docira, već samo ukazuje na potrebu utvrđivanja činjenica, njihova prihvaćanja i pomirenja sa stvarnim događanjima, jer bez toga nema nam nikome izgledne budućnosti.


Etnototalitarizam


U uvodu Jović piše: »Ova se knjiga bavi Hrvatskom pa će fokus biti na hrvatskim akterima, ali važno je reći da su se slični procesi odvijali i u drugim zemljama nasljednicama Jugoslavije: zapravo, u većini njih… Nije mi u fokusu historiografsko opisivanje toka rata, pa čak ni bavljenje uzrocima zbog kojih je došlo do rata, nego način na koji je taj rat poslužio za stvaranje novog hrvatskog političkog identiteta u poraću. Već sam rekao da su ideje jedinstva s jedne i neprijatelja s druge strane bile odlučujuće za stvaranje i učvršćivanje granica identiteta, za diferenciranje nas od drugih. U hrvatskom slučaju, ti su drugi, prije svega, bili Jugoslaveni i Srbi. Lustracija u Hrvatskoj provedena je jedino prema njima. Komunisti su, kao takvi, bili »pošteđeni« ako su bili Hrvati i ako su prihvatili ponudu da nastave raditi »u korist Hrvatske«…I sam Franjo Tuđman je na taj način »amnestirao« samog sebe od vlastite prošlosti…To protjerivanje iz kolektivnog »mi« događalo se kroz procese koje u ovoj knjizi naziva etnototalitarizam.


Etnototalitarizam je doktrina (ideja i praksa) koja u svom središtu ima ideju da nacija-država ne može biti suverena sve dok u njoj postoji makar i jedan jedini drugi«. Pitanja tradicionalizma, ideja o isključivoj vrijednosti vlastite tradicije koji se potom nameću kao norma i pretvaraju u ideologiju autoritarnih mentaliteta i tako onemogućavaju preusmjeravanje na demokratske procese i pozicije, uvijek su vezana za neupitnog vođu, a ne uz oblike vladavine prava i zakona. Stereotipi i predrasude kojima se vladajući vješto brane od sadržaja demokratske kulture i kojima se neprestano zatežu međuetnički i ostali problematični socijalni odnosi, usko su vezani za antiintelektualizam, pri čemu se »oni drugi« lakše i efikasnije doživljavaju kao vječiti neprijatelji, normaliziraju govor mržnje, konstituiraju filozofiju palanke koja na silnim povijesno-religijskim i ideološkim indoktrinacijama praktički postaje genetski ugrađena u nacionalni kolektivitet, postaje jedino prihvatljivi narativ i način da se društvo zadrži u prošlosti, a ujedno i onemogući stvarno (p)okretanje prema budućnosti.


U takvim društvima nema emancipacije slobode; ona postoji samo u strogo kontroliranim količinama, i to je dobar način da se kanoniziraju vlastite »vrijednosti«; u protivnom vlastodršci bi morali stalno strahovati od kritičkog propitivanja njihovih programa i akcija, i stoga se otvoreno društvo smatra vrhunaravnim neprijateljem vlastite etničke i ideološke opstojnosti. U zatvorenom društvu takve opasnosti ne postoje, ako se nekome nešto i »omakne u jeziku«, to se vrlo brzo može eliminirati, proglasiti početkom nekakve urote, a u unutrašnjopolitičkim sukobima uvijek može poslužiti da se na temelju te i takve (fatalne) greške može eliminirati konkurent ili konkurencija. Sloboda je dopuštena samo u onoj mjeri u kojoj se odnosi u društvu drže u stalnoj napetosti, koje se lako mogu pretvoriti u eksces, incident pa po potrebi i (pro)širiti na nove sukobe i obračune s onima koji (više) ne misle kao vlastodršci. To je ujedno i način progona nepodobnih, etnički nepoželjnih, ali ako »povijest budućnosti« budemo gradili na tome, onda nam mora biti jasno da se time otvaraju vrata stalnim sukobima koji će se voditi sve dok se društvo u totalu ne lustrira od svih nacionalnih, vjerskih i inih manjina i(li) viškova. Zdravo društvo jednostavno ne može funkcionirati na mitovima i to je glavni razlog zašto vladajuće elite ne drže do istine, morala i etičke higijene, a najmanje do dostojanstva čovjeka i riječi.


Agonija hrvatskog društva


Mit u pravilu (do)nosi ono najgore što može biti, jer u pravilu je okidač novih nesporazuma, generira sukobljavanja i upravo stoga Jović kritizira etnototalitariste i zalaže se za istinsko suočavanje s činjenicama (a ne toliko s prošlošću), jer to je put katarze koja nam je, ukoliko autentično želimo biti, zapravo nužna. Izgradnja nacionalnog identiteta na selektivnoj kombinaciji raznih povijesnih elemenata i resentimenata jasno ilustrira dvije stvari: novoformirani ili restaurirani nacionalni identiteti jasno iskazuju interese dominantnih političkih i društvenih aktera (kako je to jasno precizirao prof. dr. Nenad Zakošek), ali još u većoj mjeri ova izgradnja upire beskrupulozno prstom u nepodobne kolektivitete, skupine, slojeve, »stališe« (o čemu je Franjo Tuđman tako intenzivno bulaznio) i upravo iz ovih antiliberalnih i autoritarnih sveza uspostavlja se hegemonija nacionalizma kao obvezujući okvir za sve aktere hrvatske politike u širokom rasponu od ideološke desnice, preko centra do onoga što se danas predstavlja ljevicom, a što s ljevicom nema nikakve stvarne veze. I to je ono najgore što nam se u RH moglo dogoditi, a to danas posvema razvidno prepoznajemo u velikoj mjeri zahvaljujući i ovdje prezentiranom radu prof. dr. Dejana Jovića.


On je pisao o agoniji hrvatskoga društva, koja će time biti bolnija i teža ako se ne otrijeznimo i ne prepoznamo ove simptome »bolesti na smrt« koji su sve prisutniji i jači. I kada Jović na društvenim mrežama iskazuje (kao nedavno) svoje slaganje s tezama koje je u intervjuu (u Večernjem listu) iznio Pero Kvesić, već pomalo zaboravljeni književni bard, u kojem tvrdi »da je Hrvatska propali projekt«, onda je neminovno da se oboje nađu na tapetu dežurnih »zabrinutih domoljuba« koji takvu izjavu smatraju skandaloznom. Jedan od njih je i prof. dr. Ivica Miškulin (s Hrvatskog katoličkog sveučilišta), povjesničar poznat kao Šeksov hagiograf (napisao je opsežnu i u svakom pogledu nečitljivu i pomalo bljutavu biografiju Vladimira Šeksa), koji, kada Kvesića posprdno naziva »nekadašnjim društveno-političkim radnikom«, onda zapravo želi samo svratiti pozornost na one teme i sadržaje o kojima je u svojoj knjizi pisao Dejan Jović. A ono o čemu je Jović pisao, ono što Miškulin ne vidi ili ne želi vidjeti, to je da se autor »Rata i mita« zapravo indirektno poziva na Vladu Gotovca i kaže: »Hrvatska da, ali ne bilo kakva Hrvatska.«0


Međutim, prof. dr. Miškulin tvrdi kako Jović krivotvori spoznaje o prošlosti što je »porazno za jednog sveučilišnog profesora.« Nije mi želja ulaziti u Miškulinov tekst, koji moram priznati mogu iščitavati jedino kao paskvilu; napisao je ono što je napisao (tko želi, cijeli tekst može pročitati u Večernjem listu), ali on uistinu može poslužiti kao paradigmatski primjer zašto je Jovićeva knjiga kod mnogih bila dočekana na nož, zašto se o njoj ne želi otvoreno i kritički objektivno raspravljati, već se ide tragovima vlastitih predrasuda i unaprijed zadanih normi.


Miškulinov tekst


Miškulin se u svom tekstu (kao) čudi i pita kako je moguće da Jović bude član savjeta krovne institucije Srba (SNV), u zajednici naz(i)vanoj »propali projekt«, kako je u tom projektu tako daleko dogurao te je »teško pronaći javnog radnika i intelektualca koji je u nas u tolikoj mjeri stručno, društveno i politički utjecajan«. Miškulin također tvrdi da je Jović iznio »opasne i štetne komentare« i odmah stavlja do znanja kako se zapravo autorov krimen krije u knjizi koju je napisao i koja profesora s Hrvatskog katoličkog sveučilišta očevidno jako smeta.


Miškulin piše: »Ako je RH propali projekt proizašao iz retardirane i nakaradne zamisli, onda nam valja pronaći referentne točke iz kojih Jović izvodi takvu ocjenu«, i zaključuje kako je to sigurno »neumjereno i lažno veličanje komunističke Hrvatske«, koja je po autoru »Rata i mita« imala liberalizirani jednostranački sustav, a nakon 1990. pod Tuđmanom autoritarni višestranački sustav. Miškulin Jovićevu knjigu naziva »programatskim manifestom« u kojem je ključno »svjesno krivotvorenje spoznaja o prošlosti«, jer se svim sredstvima želi zanijekati uloga i značaj hrvatskih nacionalista koji su najzaslužniji za stvaranje »samostalne, suverene, neovisne i demokratske RH«.


Jović ih naziva etnototalitaristima, a ujedno navodno relativizira ulogu srpskog imperijalizma u ratovima na području bivše Jugoslavije u kojima su potporu Slobodanu Miloševiću, nažalost i dobrim dijelom dali hrvatski Srbi. Jovićevu poziciju Miškulin naziva malicioznim sljepilom i pita se kako tom »samoproglašenom građanskom liberalu« ništa ne predstavlja činjenica da su u SRH, kao i cijeloj bivšoj Jugoslaviji bila masovno kršena ljudska prava i slobode i poentira pitanjem: »Da je Jović primjerice 1986. ili 1988. napisao da je Jugoslavija propala država nastala iz retardirane i nakaradne zamisli, brzo bi bio otpremljen u KPD Staru Gradišku na barem jednu godinu.«


Zlodusi prošlosti


Upravo je ovo pitanje najbolja potvrda zašto je ova knjiga od strane Centra za mir, nenasilje i ljudska prava proglašena knjigom desetljeća, jer postavlja otvoreno i bez straha suštinska pitanja našeg (post)komunističkog razvoja, odnosno problematizira zloduhe prošlosti koji još uvijek sablasno lebde nad svekolikom našom političkom, ekonomskom, kulturnom i uopće društvenom stvarnošću. Jović je upozorio, i to temeljito, na sveprisutno i sustavno brisanje ili ignoriranje nepoželjne povijesti, a posebice na činjenice kako se nacionalno osviješteni povjesničari, politolozi, filozofi, teolozi itd. ponašaju kao naci(onal)higijeničari i da su njihova česta bajanja o Domovinskom ratu, čistom kao suza, ispodu svake razine pristojne interpretativnosti.


Autentični bi intelektualac opremljen (samo)kritičkom aparaturom trebao da(va)ti povijesne, a ne biološko-etničke interpretacije, ali problem je u tome što su elemente mita u RH prihvatili gotovo svi politički akteri kao svoj narativ, uz napomenu kako je dr. Jović među rijetkima koji lucidno ukazuju na niz nelogičnosti koje su se udomaćile u elaboracijama tzv. domoljubne historiografije.


Primjerice, kako se može (o)braniti nešto što tek treba biti stvoreno… Ali da me se ne optuži za malicioznost, prestajem se baviti prof. dr. Miškulinom, koji je u svakom slučaju dobro došao kao paradigma i pokazao kako takav tip intelektualaca malo toga ili gotovo ništa ne razumije što je napisano u Jovićevom »programatskom manifestu«. I na kraju, pozovimo se na riječi autora »Rata i mita«: »Je li hrvatski slučaj izniman u odnosu na druge regije? Iz ove je knjige vidljivo da je hrvatski slučaj moguće bez velikih teškoća »provući« kroz teorijske pristupe razvijene u okvirima teorija nacije i nacionalizma, teorije identiteta i etniciteta…


Pa ipak, ima dovoljno razloga da govorim o hrvatskoj iznimnosti… Ta je iznimnost prije svega rezultat činjenice da je rat iz 90-ih samo u Hrvatskoj završio tako da je moguće konstituiranje narativa o pobjedniku i žrtvi istodobno… Ta posebnost čini hrvatski mit o Domovinskom ratu daleko čvršćim i manje podložnim odbacivanju ili evaluiranju od bilo koje druge službene interpretacije, stvorene u drugim zemljama regije… Nigdje drugdje u regiji rat iz 90-ih godina nema važnost za politički i nacionalni identitet kao što je to u Hrvatskoj… Ali, mitovi nisu stvar objektivnosti, nego umješnosti onih koji ih stvaraju i konteksta u kojem postaju prepoznatljivi i prihvatljivi u nekom društvu… Socijalistički je jugoslavenski mit o ratu također građen na ideji žrtvovanja i pobjede, te na ideji jugoslavenske iznimnosti.


Ali, raspad Jugoslavije učinio je tu interpretaciju praktički neupotrebljivom… Drugi svjetski rat je i u Hrvatskoj i u Srbiji postao izvor neprekidnih novih podjela. Na podjelama se međutim ne može graditi jedinstvo, a jedinstvo je ključna vrijednost etnototalitarizma i mitotvorstva… Od toga hoće li Hrvatska nastaviti s mitotvoračkom politikom isključivanja, s etnototalitarizmom, s proizvodnjom straha i neprijatelja…ili će poći drugim putem, putem koji dopušta pluralizam interpretacija…ovisi i karakter i budućnost poretka, države i društva u kojem ćemo živjeti«.