Film »Ne gledaj mi u pijat« danas, uoči službenog otvorenja Venecijanskog festivala, ima projekciju za akreditirane novinare u sklopu programa Dani autora, a 2. rujna bit će prikazan za javnost, te još jednom 9. rujna
VENECIJA Nema tome tako davno da je potpisnik ovih redova napisao kako je krati film Sonje Tarokić »Tlo pod nogama« nešto najbolje što se hrvatskom filmu dogodilo u zadnjih desetak godina, pa i šire. No za razliku od Tarokić čije dugometražno krštenje još čekamo, Hani Jušić koja je s njome povremeno snimala u tandemu (»Pametice«, »Rođendan«) dogodio se dugoočekivani prvi dugometražni komad. Riječ je o filmu »Ne gledaj mi u pijat« koji na filmskom festivalu u Veneciji danas ima projekciju za akreditirane novinare u sklopu festivalskog off programa »Giornate degli Autori« (Dani autora).
Venecijanska Mostra inače službeno počinje večeras projekcijom mjuzikla »La La Land« redatelja Damiena Chazellea, a projekcija Jušićkina filma za javnost, na kojoj će biti predstavljena kompletna filmska ekipa, dogodit će se 2. rujna u dvorani »Perla« u 17 sati, što je i više nego idealan tajming. Je li se najveće i najugodnije iznenađenje Mostre dogodilo već na samom njenom početku?
Čemerna svakodnevica
Poput Tarokić, tako i Hana Jušić snima filmove o tijelima u prostoru. Zato bi se njen iznimni dugometražni debi na neki način mogao promatrati kao produžena ruka Tarokićkina kratkog filma »Tlo pod nogama«, samo što je mjesto radnje sada Šibenik, a ne Split, iako su urbani pejsaži oronulih zgrada i njihovih oguljenih fasada, te isprane sudbine njihovih stanara stisnutih u svojim premalim sobama i prostorijama itekako slični. Na to aludira i sam poster filma na kojem je njena junakinja stiješnjena između brata, oca i matere, kao da dijele isti krevet i istu intimu donjeg veša.
Čak u jednoj sceni Jušićkina komada, onoj u kojoj je obitelj okupljena oko stola, sin spominje prodaju obiteljskog terena koja bi riješila njihovu egzistenciju, što je ujedno i dominantni motiv »Tla pod nogama«, iako je u potonjem riječ o podjeli nasljeđene zemlje koja postaje začetak sukoba.
Sada je u prvom planu šibenska cura Marijana (glumi je anonimna Mia Petričević) koja sa svojom mizernom plaćom od 3000 kuna koju prima kao laboratorijska tehničarka, mora praktički prehraniti čitavu obitelj, uz dodatnu zaradu od čišćenja kuća u Zablaću, čiji ih vlasnici uglavnom koriste ljeti, kad se iz Amerike vrate na odmor.
Mater je isprana domaćica (neponovljiva Arijana Čulina čije se lice na plaži uokvireno u krupnom planu doima kao da ga je fotografirala Cindy Sherman). Autoritarni otac (Zlatko Burić) ostaje nakon moždanog udara prikovan za krevet i pretvoren u mumiju, te mu Marijana mora stalno mijenjati pelene, pa se majka seli u sobu koju kćer dijeli s nezrelim bratom (standardno sjajni Nikša Butijer) jer njen muž »smrdi ki sto kuga i kolera« (njegova obitelj doima se ponekad poput one iz Ivančićeve »Bilježnice Robija K«).
Zato motiv plastičnih kutija s hranom koje se protežu čitavim filmom postaje metafora njihove čemerne svakodnevice i njihovih obiteljskih patologija, pri čemu im se nemirna i gotovo mikroskopska kamera autoričine stalne snimateljice Jane Plećaš praktički uvlači pod kožu.
Bez izlaza
Poput autoričinih kratkih filmova, tako je i u ovom filmu njen prosede hladan i sirov, s likovima koji stalno tragaju za ljubavlju, iako se u svojim dostatno animalnim porivima tek mogu zadovoljiti porcijom brzog seksa na morskim stijenama, poljupcem u kafiću ili džointom podijeljenim na zidiću ponad grada. Pri tome autorica odbija srljati u zonu loachovske emotivnosti, kao što joj ne pada na pamet svoditi junake na plošne karikature ili promatrati urbane krajolike u diskursu kvartovske mitologije. I nagla Marijanina odluka da ode u Zagreb i time otvori eventualnu novu životnu stranicu, pada u vodu, jer će natjerati šofera da zaustavi autobus tek nekoliko kilometara nakon Šibenika. Život se stalno vrti u začaranom obiteljskom krugu iz kojeg nema izlaza.
U zadnje vrijeme često se spominje nekakva revolucija novog hrvatskog filma kojoj su prije svega kumovali autori poput Matanića (»Zvizdan«), Sviličića (»Takva su pravila«) i Ogreste (»S one strane«), a koji su svi odreda imali krštenje na prestižnim bjelosvjetskim festivalima. No čini mi se da je Hana Jušić svojim filmom pomela sve njih pred sobom. Uostalom, da neodoljiva glumačka debitantica Mia Petričević kojim slučajem živi u Francuskoj, nakon ovog filma postala bi »in« faca i mogla bi računati na reportažu u »Vogueu«, dok bi se autori poput Alaina Guiraudieja, Julie Ducournau ili Antonina Peretjatka naprosto otimali za nju.
