Danski slikar Einar Wegener prvi je muškarac u povijesti koji je odlučio operativno promjeniti spol. U Danskoj dvadesetih godina to je bilo neizvedivo, pa se zahvat dogodio u dresdenskoj bolnici, gdje Einar postaje Lily Elbe
Nakon »Teorije svega« u kojoj je portretirao slavnog fizičara Stephena Hawkinga, Oscarom nagrađeni britanski glumac Eddie Redmayne nanovo se vraća stvarnim povijesnim likovima i njihovim tjelesnim transformacijama, samo što su sada one rodne.
Riječ je o danskom slikaru Einaru Wegeneru, prvom muškarcu u povijesti koji je odlučio operativno promjeniti spol. Kako je u Danskoj dvadesetih godina to bilo neizvedivo, zahvat se dogodio u dresdenskoj bolnici, gdje on postaje Lily Elbe, odabravši prezime po rijeci Elbi koja teče Dresdenom. Ipak, ona ubrzo umire zbog postoperativnih komplikacija.
LIječnici negativci
Pristup koji odabire redatelj Tom Hooper identičan je »true story« akademizmu koji je koristio u »Kraljevu govoru«, uz tek poneku stilsku varijaciju, podcrtavajući dramsko nadahnuće priče u koju Povijest nikad nije u stanju prodrijeti do kraja. U oba filma, sobe i interijeri postaju nijemi i tihi svjedoci vremena (mucanje, transrodnost). Sve se dogodilo jednog kobnog dana kad ga je supruga Gerda, također slikarica poput njega, u nedostatku modela zamolila da joj pozira u ženskoj odjeći. Tada će Einar shvatiti da mu se jako mili u svili. Tada započinje njegovo postepeno i bolno otkrivanje skrivene seksualnosti.
I dok Hooperova mizanscena tijekom prve polovice filma uglavnom ostaje zatočena unutar zatvorenih prostora (ateljei, saloni, budoari), sve ono što se zbiva izvana dostupno nam je putem slikarskih platna (Wegener je uglavnom bio pejsažist), dakle, putem Umjetnosti. Ta ista Umjetnost biva doslovno odbačena kad započne Einarova leptirska metamorfoza u Lily, to jest kad tijelo omotano podatnim svilenim haljinicama koje zamjenjuju leptirova krhka krila, postane dominantni junakov instrument komunikacije sa svijetom (»Želim biti žena a ne slikarica«, kaže Einar).
U početku, Einar nije u stanju artikulirati vlastitu konfuziju, čemu su uvelike kumovali liječnici kao glavni filmski negativci, bombardirajući ga sa svim mogućim dijagnozama, shizofrenija uključena. Zato možda najljepša scena filma ostaje ona u kojoj Einar odlazi na svoj prvi party kao Lily, izložena pogledima muškaraca, dok pokušava imitirati senzualne pokrete i jezik tijela striperice koju je promatrala u peep showu, ali i ona ambijentirana na željezničkom kolodvoru u kojoj će Gerda posljednji put dodirnuti Einarovu ruku, prije no što pozdravi dolazak Lily.
Greške Akademije
Zato je upravo Gerda najzanimljiviji filmski lik. Glumi je izvrsna Alicia Vikander, čija uloga nipošto nije »sporedna« kakvom ju je okarakterizirala Akademija u oscarovskim nominacijama. Ona je ta koja postaje nemoćni svjedok Einarove/Lilyne intimne, mondene i umjetničke avanture. Hooper će putem nje uspjeti u onom što nije uspio učiniti s Einarom/Lily.
Zato »Dankinja« iz naslova filma može biti i Gerda. Zato se film može promatrati i kao oda njenoj nesebičnoj ljubavi. U stvarnosti, Gerda je bila usamljena žena, ali ne i žrtva kakvom je režiser prikazuje, iako njen odnos s Einarom postaje gotovo hijerarhijski, jer je Einar/Lily taj koji stalno tjera Gerdu da se prilagodi njegovim stavovima. No Gerda nije samo »nastavila portretirati Lily« kako to kaže epilog, već se nakon njene smrti preselila u Maroko s drugim mužem, talijanskim diplomatom.
Zato oscarovska Akademija ponavlja grešku stranih novinara u Hollywoodu (Zlatni globusi) i bezočno ignorira jedan drugi puno bolji i sumanutiji komad koji se također bavi transrodnim temama – »Tangerine« Seana Bakera. No dok u Bakerovu filmu igraju transrodni glumci od krvi i mesa, doduše totalni anonimusi poput Kitane Kiky Rodriguez i Mie Taylor, Hooper preferira razvikanog Radmaynea. Kako se pače s transrodnim filmskim temama suočavaju pravi maheri, pokazat će nam u petak na HTV3 Xavier Dolan u filmu »U svakom slučaju, Laurence«, kad nam već »Tangerine« nije dostupan.
