Izvanredan talent svoje generacije, Dan Tepfer, će 13. rujna nastupiti u Istarskom narodnom kazalištu u Puli, na prvom ovosezonskom koncertu Backstagea Live Pula. Tepfer je stekao međunarodnu reputaciju kao pijanist i skladatelj širokih ambicija, osebujnosti i energije – onaj »koji odbija postaviti granice«, kako piše francuska Telerama. Rođen je 1982. u Parizu od američkih roditelja, a živi u New Yorku. Svirao je s mnogim uglednicima jazza, među ostalima s Leeom Konitzom, Billyjem Hartom, Pharoahom Sandersom, Markom Turnerom, Paulom Motianom i drugima. Njegova diskografija seže u širinu i dubinu, obuhvaćajući solo improvizacije i intimne duete, kao i ritmički bogate trio albume kojima osvaja melodičnom privlačnošću i ukusom.

Savršena glazba

Tijekom karijere Tepfer je dobio mnogobrojna priznanja i nagrade, uključujući prvu nagradu i nagradu publike na natjecanju solo klavira na Montreux Jazz Festivalu 2006., prvu nagradu na East Coast Jazz Festivalu 2006. i prvu nagradu na natjecanju Američkog udruženja pijanista 2007. Godine 2010. proglašen je najboljim novim umjetnikom u JazzTimesu, a 2011. zvijezdom u usponu u DownBeatu. Tepfer je 2014. dobio stipendiju Charlea Ives Američke akademije za umjetnost i književnost, MacDowellovu stipendiju American Academy of Arts 2016. godine i trogodišnju kreativnu potporu francuske zaklade BNP-Paribas 2018. godine.

U Puli će nastupiti sa svojim triom u kojem sviraju poljski glazbenici Michal Baranski i Lukasz Zyta s kojima surađuje već više od deset godina. Izvodit će glazbu s njegovog novog trio albuma »On Eleven Cages« za koji je snimio uglavnom izvedbe vlastitih skladbi. »U ovom je slučaju, kad je zbog pandemije nemoguće putovanja planirati puno unaprijed, bilo važno pronaći glazbenike koji će moći otputovati u Hrvatsku na koncert«, rekao je uoči nastupa u Puli. »Stoga je bilo smisleno angažirati glazbenike koji žive u Europi. Uz to, Michal i Lukasz stvarno su nadahnuti instrumentalisti. Zaista se radujem što ću ovu glazbu prvi put predstaviti u Hrvatskoj.«

Tepfer je svestrani glazbenik koji svira u raznim stilovima. Nastupao je širom svijeta s nekima od vodećih zvijezda jazza i klasične glazbe. Jednom sam ga slušao na jam sessionu na kojem je svirao kontrabas. No ipak najbolje funkcionira kao pijanist i to u kontekstu jazza.

»Ljudi na mnogo različitih načina razmišljaju o tome što je to što nazivamo jazzom, ali meni najprije na pamet padne riječ improvizacija«, rekao je.

O jazzu razmišljam kao o savršenoj glazbi za vrijeme u kojem živimo – Dan Tepfer / Foto DAVOR HRVOJ

»Volim imati slobodu da mogu izraziti ono što osjećam i što želim reći baš u tom momentu kad se nađem na sceni, umjesto da moram odsvirati nešto planirano. Obožavam svirati sjajnu klasičnu glazbu, posebno Bachovu, ali improvizacija je ono u čemu moje srce najviše pjeva. Sad kad smo se našli na početku 21. stoljeća, o jazzu razmišljam kao o savršenoj glazbi za vrijeme u kojem živimo. U dobu smo brzih promjena i otvorenih mogućnosti. Vještine koje jazz glazbenici razvijaju – moći reagirati na nove informacije u stvarnom vremenu, biti sposobni improvizirati – zapravo su ono što ih čini prilagodljivima, a upravo je to trenutno potrebno. Primjerice, moje vještine kao jazz improvizatora omogućile su mi osmišljavanje projekta »Natural Machines«, jer da na postavljena pitanja ne znam odgovoriti u stvarnom vremenu, ne bih mogao obaviti autentičan i spontan razgovor s računalom i algoritmima koje sam programirao.«

Temeljni impuls

Budući da je odrastao u džezističkom okruženju, logično je da se od rane mladosti zakačio upravo za jazz, idiom s kojim će se predstaviti i na koncertu u Puli. »Moj djed, Chuck Ruff, bio je jazz pijanist na zapadnoj obali Sjedinjenih Država«, sjeća se. »Upoznao sam ga dobro tijekom prvih deset godina mog života i on mi je bio velika inspiracija. Kad sam imao sedam ili osam godina, počeo sam slušati ploče ranog jazza, počevši od Jamesa P. Johnsona i boogie-woogieja i ta glazba mi se odmah učinila tako uzbudljivom. Potom sam, u tinejdžerskim godinama, ozbiljnije i dublje proučio povijest suvremene glazbe s pijanistima poput Theloniousa Monka, Ahmada Jamala, McCoya Tynera, Keitha Jarretta i Brada Mehldaua. Do današnjih dana mi je uistinu predivno što imam priliku stati na pozornicu i osmišljavati glazbu za ljude. To je privilegij.

Prema mojem mišljenju, svrha glazbe je okupljati ljude. Ali također želim ljudima pružiti osjećaj otkrivanja, a idealno bi bilo i transcendencije. Glazba ima potencijal da osjetimo da smo dio nečega puno većeg od nas samih. Sve je u vibracijama i rezonancijama – sve, od najmanjih čestica materije do orbita planeta oko zvijezda i šire – a glazba ima moć podsjetiti nas na tu činjenicu.«

Osim za jazz sastave, Tepfer je skladao za različite formacije u mnogobrojnim žanrovima. Primjerice, osim što svira jazz i klasiku, ponekad uspješno spaja, zapravo isprepliće oba idioma. Njegov klavirski kvintet »Solar Spiral« premijerno je izveden 2016. na čikaškom festivalu Ravinia, a Tepfer je nastupio zajedno s gudačkim kvartetom Avalon. U ljeto 2019. predstavio je svoj jazz-trio aranžman za djelo »Pulcinella« Igora Stravinskog. »Slušam sve vrste glazbe, sve dok je ona dobra«, rekao je. »Sve me više zanima algoritamska i elektronička glazba, što se očituje kroz moj rad na projektu »Natural Machines«. Ali također volim pratiti suvremena čitanja Bachove glazbe i suvremenije klasične skladatelje poput Ligetija. Naravno, nastavljam slušati jazz, posebno snimke suvremenih izvođača i autora, ali i starije majstore te glazbe. U trenutnoj fazi za mene se klasična glazba i jazz nimalo ne razlikuju. Oba su ta idioma manifestacije istog temeljnog impulsa za stvaranjem ritma, harmonije i melodije. Dakle, kad improviziram svirajući klasičnu glazbu, kada na Goldbergove varijacije reagiram vlastitim improvizacijama, to mi dolazi prirodno. Jednostavno čini mi se kao da na nešto dajem svoj komentar, na isti način na koji bismo nakon gledanja filma o njemu mogli razgovarati s prijateljima.«

Zaista se radujem što ću ovu glazbu prvi put predstaviti u Hrvatskoj – Dan Tepfer / Foto DAVOR HRVOJ

Racionalno i intuicija

Tepfer je dobio globalno priznanje za album »Goldberg Variations/Variations« iz 2011., na kojem izvodi to Bachovo remek-djelo, ali i improvizira na tom predlošku. Taj je projekt bio velik izazov i na njemu je radio gotovo deset godina. New York Magazine je njegovo sviranje na tom CD-u proglasio elegantnim, duboko promišljenim i uzbudljivim. »Kad sam bio u ranim dvadesetima, počeo sam učiti »Goldbergove«, ali ne na posebno ozbiljan način«, sjeća se. »Bilo je to samo iz zabave. No kako sam ih sve više učio, otkrio sam da koristim ideje koje je Bach koristio u varijacijama kao osnovu za improvizacije. Na kraju sam snimio album, ali bila su potrebna tri odvojena pokušaja da ga ostvarim na ispravan način. Prvi put snimio sam osam njegovih varijacija, odgovarajući na svaku vrlo dugim improvizacijama. Drugi put napravio sam pola varijacija, s kraćim improvizacijama. Napokon, shvatio sam da bi to imalo smisla samo kad bih snimio sve varijacije i nakon svake odsvirao kratke, fokusirane i specifične improvizacije. Za mene je to bio dubok proces učenja.«
Još jedan projekt vezan za klasičnu glazbu Tepfer je ostvario kroz suradnju s Prague Castle Guard Orchestrom. Od tog je orkestra primio narudžbu za dva djela: koncert za simfonijski puhački sastav i improvizirani klavir »The View from Orohena« ostvaren 2010. te suitu »Algorithmic Transform« ostvarenu 2015. »Imao sam sreću četiri puta surađivati ​​s Prague Castle Guard orchestrom«, kaže. »Prva dva puta s orkestrom sam izvodio Gershwinovu »Rapsodiju u plavom«. Tada sam za njih napisao svoj koncert za klavir, »The View From Orohena«, i premijerno ga izveo u španjolskoj dvorani praškog zamka. Pet godina kasnije dobio sam narudžbu da za njih napišem orkestralnu suitu koju sam nazvao »Algorithmic Transform«.
Tepferov solo album »Natural Machines«, koji donosi spoj znanosti i umjetnosti, jedan je od najvažnijih u njegovoj karijeri. Rezultat je to sedmogodišnjih istraživanja, stvaranja u stvarnom vremenu, spoju znanosti i umjetnosti, kodiranja i improvizacije, digitalnih algoritama i ritma srca. »Programiranje me zanimalo od malena i programiram većinu svog života«, rekao je. »Ali nisam ga koristio za glazbu donedavno. Kad sam otkrio da Yamahin Disklavier može računalo kontrolirati u stvarnom vremenu, shvatio sam da je to izvođački medij za spajanje humanosti i osjećaja akustične glazbe s preciznošću i virtuoznošću algoritamske glazbe. Kod albuma »Natural Machines« radi se o pronalaženju presjeka algoritamskog i duhovnog u glazbi. Vrlo mi je važna ta ideja o spajanju racionalnog i intuicije te davanju najboljeg od sebe kad koristimo oboje.«