PROČITALI SMO

Charles Peguy: »O Bergsonu«, jednom od najvećih filozofa s prijeloma 19. na 20. stoljeće

Jaroslav Pecnik

Henri Bergson (rođen u Parizu 1859.) svojom »filozofijom života« (elan vital) slovio je za najprodornijeg i najdubljeg analitičara ljudske duše »zarobljene« u neistraženim labirintima naše epohe



Pojava, skromnog obimom, ali za našu kulturu iznimno značajnog djela Charlesa Peguyja »O Bergsonu« (Sandorf, Zagreb, 2022.) ima za nas u Hrvatskoj dvostruku vrijednost; iznova nam skreće pozornost na Henrija Bergsona, jednog od najvećih filozofa s prijeloma 19. na 20. stoljeće, ali i upućuje na misao u nas gotovo nepoznatog Charlesa Peguyja, za kojeg je Gilles Deleuze u svom glasovitom »Abecedariju« (posthumno objavljenom u osmosatnom nizu TV-intervjua što ih je slavni filozof 1988/9. dao novinarki Claire Parnet) govoreći o stilu izjavio »kako nikada nitko nije pisao i neće pisati kao Peguy«, proglasivši ga najvećim stilistom francuskog jezika.


Henri Bergson (rođen u Parizu 1859.) svojom »filozofijom života« (elan vital) slovio je za najprodornijeg i najdubljeg analitičara ljudske duše »zarobljene« u neistraženim labirintima naše epohe, originalnog mislioca koji je možda više no itko u svekolikoj povijesti suvremene filozofije imao tako snažan, gotovo sveobuhvatan utjecaj na generacije umjetnika, posebice književnika (spomenimo samo Marcela Prousta, Andrea Gidea, Romaina Rollanda), ali i znanstvenika u širokom spektru od psihologije, preko antropologije do fizike i matematike. S druge strane, Charles Peguy (rođen 1873. u Orleansu, a poginuo kao dragovoljac francuske vojske početkom Prvog svjetskog rata, u rujnu 1914. na bojišnici kod Villeroya) svojim je, prvenstveno pjesničkim i esejističkim tekstovima i knjigama zauzeo istaknuto mjesto u Panteonu francuske, ali i europske kulture, iako su trebale proći godine da bi dobio zasluženo priznanje, jer je za relativno kratkog života, pa i desetljeća nakon toga bio zanemarivan i ignoriran, čak i posvema nezasluženo etiketiran kao rasist, nacionalist, rigorozni klerik, prije toga u mladosti optuživan za anarhizam i militantni socijalizam, a zapravo se radilo o intelektualcu od formata koji se nije libio upuštati u najvratolomnija kritička propitivanja složenih društvenih fenomena, ne štedeći pri tomu ni sebe, a niti druge, pa su mu oponenti za osvetu »prišivali« upravo ono za što ih je on tako strogo i utemeljeno prozivao.


Filozof i nobelovac


Bergson, po ocu galicijski, a po majci engleski Židov, već samom činjenicom etničke pripadnosti kod brojnih francuskih intelektualaca radikalno »domoljubne« orijentacije izazivao je zazor, ali je svojom »intuicističkom« filozofijom (pravu realnost daleko prije ćemo spoznati intuitivno, nego inteligibilno), svojim utemeljenjem jedinstva antropologije, ontologije, gnoseologije, etike i estetike »iskrčio« posvema nove putove ljudskog mišljenja tako da se svome vremenu nametnuo poput ogromnog hrasta čija razgranata krošnja natkriljuje cijelu novodobnu civilizaciju, pa su tog genija puštali na miru, dakako ne bez gunđanja i zajedljivih invektiva, čak i oni kojima nikako i nikada iz teorijskih, političkih et(n)ičkih, ili nacionalističkih razloga nije bio po volji.




Bergson nije bio samo slavan znanstvenik i filozof, profesor na prestižnom College de France, kasnije kao prvi Židov član, a potom i predsjednik (1914.) francuske Akademije »besmrtnih«, već je 1927. proglašen laureatom Nobelove nagrade za književnost, a tijekom Prvog svjetskog rata surađivao je s američkim predsjednikom Willsonom i razrađivao nacrt Lige naroda. Posebno svi ističu njegovu moralnu gestu kada se u okupiranoj Francuskoj tijekom Drugog svjetskog rata našao na meti antisemita i kada mu je nacistički kolaboracionist, maršal Petain ponudi izuzeće, a on je to s indignacijom odbio i otišao se registrirati u okupacijski ured kako bi bio obilježen Davidovom zvijezdom. Da nije preminuo u siječnju 1941. bio bi deportiran u jedan od logora smrti. Nesreća mu se ipak smilovala »milosrdnom smrću«.


Bergsonov učenik


Charles Peguy, inače Bergsonov učenik (za kojeg je potonji s respektom naglašavao da je bio među prvima, zahvaljujući »posjedovanju čudesne moći prodiranja kroz materijalni veo osobe do sama njezina dna«, koji ga je tako dobro shvatio), još se iz vremena dok je pohađao licej u Clermont Ferrandu divio svom učitelju, da bi vremenom postajao sve kritičniji prema njegovim idejama, posebice kada se otvoreno, ali na upitnim premisama, deklarirao kao antimodernist, blizak rimokatoličanstvu i nacionalno-patriotskom narativu, ali usprkos tome, nakon žestokih napada radikaknih desničara (kojima nikada nije pripadao i kojih se grozio) na slavnog filozofa odlučno je stao u obranu njegove teorijske misli, upozoravajući kako upravo posredovanjem Bergsona i Pascala pronalazi stavove kojima »brani srce i intuiciju od prednosti inteligencije i razuma, metode i znanosti«, pri tome maestralno raskrinkavajući »bijedu nacionalističke crno-bijele ideologije presvučene u nakaradno filozofsko ruho«. Za uzvrat, Bergson je »prizna(va)o« kako je Peguy »znao prepoznati njegove najdublje misli«, čak i prije no što bi ih sam uspio formulirati, odnosno znao izraziti upravo na način, kako ih je on sam namjeravao oblikovati.


Pascala je smatrao Bergsonovim prethodnikom i upravo je on bio Peguyjev »glavni ulog« u raspravama koje je uostalom i sam često provocirao i koje su se u Francuskoj intenzivno vodile između 1900. i 1930. godine pokušavajući »opravdati« Bergsonov »modernizam« (s)vezan za Pascalove teoreme. Naime, Peguy je rezolutno odbacivao »Stvaralačku evoluciju«, kapitalno djelo svog učitelja, smatrajući ga »metafizikom našeg doba«, dakle prilogom razvoju modernizma u kojem je vidio izvorišta svih intelektualnih i filozofskih stranputica. Kako je (na)pisao: »Modernizam svijet više ne traži, jer ga je već našao, ali na pogrešan i loš način«. Stoga je antimodernizam imperativ kako bi se misao vratila kritičkom propitivanju smisla stvarnosti, a Bergson, Pascal i Descartes su temelj tog i takvog poimanja, usprkos »modernističkoj preambuli« svoje filozofije.


Kompleksna figura


Po mišljenju Antoinea Compagnona (»Les antimodernes«, Gallimard, 2005.), Peguy za početak modernog svijeta označava 1880. godinu i citira njegove riječi: »Odmah poslije nas počinje svijet koji smo nazivali i koji nećemo prestati nazivati modernim svijetom«; to je demonski svijet i zaključuje: »Sve počinje mistikom i svršava se politikom«. Za Ernesta Renana (1823. – 1892.), slavnog profesora hebrejskog jezika i kulture na College de France, Peguy je bio »kompleksna i komplicirana figura«; nepovjerljiv prema progresu, sebe nije prepoznavao u modernom svijetu, a stil njegovih vjerskih djela »otkriva da je ostao prikrivenim katolikom, pa čak i kršćaninom i to na antimoderan način… Ali to mu nije smetalo da postane vođa intelektualne i antiklerikalne ‘partije’ koja je svoju metafiziku miješala s državnom…«


Nezadovoljan akademskom »normalizacijom« moderniteta, Peguy je samovoljno napustio školovanje u elitnoj pariškoj Ecole Normale Superieure smatrajući da unutar »zadanog mišljenja« intelektualne dekadencije nema više što naučiti. Odlučno i strasno se posvetio književnosti, ali i političkom angažmanu i to prije svega u borbu protiv antisemitizma otvoreno braneći nevino okrivljenog (za veleizdaju i špijuniranje), a potom i utamničenog časnika francuske vojske Alfreda Dreyfusa čija je jedina i stvarna krivnja bila u tome što je bio Židov. Iskazao se kao agilni izdavač i urednik časopisa Revue Socialiste (1897.), a kasnije i Revue Blanche (1899.), da bi od 1900. pa sve dok nije poginuo, uređivao Cahiers de la Quinzane, književni časopis koji je slovio za perjanicu francuske kulture toga doba i u kojem su svoje priloge objavljivale takve veličine poput H. Bergsona, R. Rollanda, Anatolea Francea itd.


Iako deklarirani kršćanin, duboko vezan za tradiciju galskog duha i nacionalnu kulturu, ipak je prije i iznad svega držao do intelektualnog poštenja i autentičnih humanističkih i moralnih vrijednosti (i nije među antimodernistima bio jedini), tako da nimalo nije dvojio, usprkos snažnom valu nacionalističkog javnog zgražavanja nad Dreyfusovom »izdajom« kako se mora stati u njegovu obranu, jer to nije samo pitanje osobno časti, već i zalog razvoju tolerantne zajednice u kojoj antisemitizmu kao bolesti epohe naprosto nema mjesta.


Kršćanski misteriji


Peguy je napisao veći broj drama, tzv. kršćanskih misterija, objavio je u nekoliko zbirki i po časopisima niz pjesama i eseja, kasnije sakupljenih u nekoliko svezaka i tiskanih kod slavnog pariškog izdavača »Gallimarda«, a u svojim se »angažiranim« tekstovma bavio politikom i kritikom društva, prije svega kapitalizma, buržoazije, naglašavajući da su u modernom društvu antičke i kršćanske vrijednosti kompromitirane i zalagao se za njihovu rehabilitaciju i revitalizaciju. Još prije rata upozoravao je na veliku opasnost od totalitarizma koji prijeti svijetu. Gotovo cijelo Peguyjevo pjesničko djelo nastalo je četiri godine uoči početka Prvog svjetskog rata, a u slobodnom je stihu napisao niz »kršćanskih misterija«, spomenut ću samo neke: »La Mystere da la charite de Jeanne d’Arc« (»Misterija samilosti Jeanne d’Arc«,1910.), »La Mystere des Sainta Innocents« (»Misterija Svete Nevinosti«, 1912.), »La Tapisserie de Sainte Genevieve et de Jeanne d’Arc« (1912.), »La Tapisserie de Notre-Dame« (»Tapiserija Majke Božje«,1913.), a vrijedni su svake pozornosti i eseji objavljeni pod naslovom »Notre jeunesse« (»Naša mladost«,1910.), kao i oni sakupljeni i objavljeni nakon njegove pogibije: »Clio, dialogue de l’histoire et de l’ame paienne« (»Clio, ili dijalog povijesti s poganskom dušom«,1917.) i »Correspondance avec Alain-Fournier« (1973.).


Kao uvjereni kršćanin u svom je stvaralaštvu kombinirao tradicijske vrijednosti (u)vezane s patriotizmom i vjerom, ali to otvoreno priklanjanje (posvema prepoznatljivo od 1906.) domoljublju i iskazivanje ljubavi prema vlastitoj državi, nije bilo lišeno oštre kritičnosti prema svim uočenim deformacijama i nikako se ne smije, niti uostalom može, dovoditi u vezu s bilo kakvim simpatijama prema nacionalističkoj desnici, a posebice ne prema »glorifikaciji« rasizma što mu se krajnje nedobronamjerno, čak i zločesto znalo podmetati, koliko iz nerazumijevanja onoga što je (na)pisao, toliko iz puke zavisti i(li) pokušaja da se njegova snažna i provokativna misao iskoristi za politikantske svrhe i ciljeve radikalne desnice i šovinističkih, antisemitskih krugova.


Pojam rase u Peguyjevoj filozofiji mnogi, uključujući i njegova sina Marcela, pokušavali su tumačiti ili povezati s fašističkom, čak i nacističkom ideologijom; sam se Mussolini divio njegovoj misli, jednom prigodom nazvao ju je izvorištem na kojem se napajala fašistička ideja, ali kako ističe prevoditelj i pisac sjajnog pogovora Marko Gregorić; za Peguyja »rasa« je bila metafizička, a ne biološko-ideološka kategorija i da su svi koji su njegovo veličanje »drevne, katoličke Francuske« tumačili u tom šovinističkom ključu bili u zabludi, odnosno kako se tu radilo o (ne)namjernom, sablažnjivom nesporazumu.


Velika i mala filozofija


Esej »O Bergsonu« (izvorno: »Note sur M. Bergson et la philosophie bergsonienne«, u prijevodu na hrvatski i s instruktivnim pogovorom Marka Gregorića) Peguy je objavio pet mjeseci uoči pogibije, a zapravo se radi o obrani Bergsona i njegove filozofije koju su žestoko napa(da)li Julien Benda (1867. – 1956.) zbog navodne prijetnje racionalističkoj tradiciji francuskog prosvjetiteljstva i Jacques Maritain (1882. – 1972.) koji je u njoj vidio opasnost po rimokatoličke dogme, a još više Crkvu kao takvu, što je, bez sumnje uveliko doprinijelo stavljanju djela slavnog filozofa na Index zabranjenih knjiga (1914.). Na početku svog teksta Peguy piše: »Pristaše Bergsona shvaćaju njegovu filozofijiu jednako slabo kao i njegovi protivnici… Bergsonovska revolucija, bergsonovski izum nije bio u izmještanju kraljevstva (razuma, mudrosti, logike i inteligencije…), već u ostvarivanju u njima revolucije iznutra… Bergsonovska filozofija nije fizika transfera, mehanika, kinematika translacije. Ona je organika. Čak reorganika. I ona je dinamika«.


Za njega su filozofije Bergsona i Descartesa bile nerazdvojivo povezane i (us)tvrdio je kako nam je upravo Descartes »ponudio« neobično, »kartezijansko« putovanje na kojem »silazimo, zaustavljamo se, skačemo, dodirujemo točku koja će biti konačna dolazna točka, a koja je za sada točka časovita polaska, ponovo ulazimo, vraćamo se u točku zastoja, ponovo silazimo u konačnu silaznu točku…Idemo, skačemo, vraćamo se, sanjali smo. Nema veze«. To što je putovanje neobično, isprekidano, diskontinuirano, djelomice retrogradno, nije razlog da ga se ne poduzme. Svaka je velika filozofija pustolovina, odnosno ona filozofija koja nije osporavana i nije velika filozofija.


Peguy doslovno kaže: »Velika filozofija nije filozofija kojoj se ništa ne može prigovoriti. Nego filozofija bez straha«. Ona nije diktat, čak ni najveća nije bez greške; »velika filozofija nije ona protiv koje se ništa ne može reći, nego ona koja je nešto rekla«. Prava filozofija dobro zna da nije postavljena nasuprot svom protivniku, već da je postavljena uz svog protivnika i drugih nasuprot realnosti koja je uvijek sve veća i sve tajanstvenija. Velika filozofija, uvjeren je Peguy, nikada ne donosi konačne presude i ne utvrđuje konačnu istinu; već uvodi stalan nemir, čak nije ni nepobjediva u rasuđivanju. Htjeti biti po svaku cijenu u pravu osobina je primitivizma, znak je vulgarnosti, to više kada se žali biti u pravu protiv nekog. I utoliko, Peguy je zagovarao hrabru, otvorenu, »strogu« filozofiju koja se bori, a takve su upravo one Bergsona, Pascala i Descartesa.


A, male filozofije su male po tome što hine, glume da se bore. U tom smislu kartezijanizam je bio iskorak sa »strmine metode«, dok je bergsonizam bio (is)korak sa »strmine gotovog«. I stoga svaka velika filozofija ima svoje »prvo vrijeme« metode i svoje »drugo vrijeme« metafizike.


Kada se neka jednostavna ideja otjelovi, dolazi do revolucije; kartezijanska revolucija bila je u »zaustavljanju silaska«, iskoraku iz navike nereda, dok je bergsonovska revolucija bila u »zaustavljanju silaska, iskoraku iz svake organske i umske navike«. I na koncu Peguy zaključuje: »Kartezijanizam je u svom principu bio napor da se um dovede do istraživanja istine u znanostima… Bergsonizam je u svom principu bio napor da se um dovede do sjedinjenja s realnosti«.


Bergsonizam


U tom pogledu, bergsonizam nikada nije bio ni iracionalizam, niti proturacionalizam, on se uvijek postavljao kao novi racionalizam koji se borio protiv »razmrvljenosti uma«, tj. vulgarne materijalističke metafizike i svega ostalog što je vodilo sklerozi, a samim time i konačnoj likvidaciji uma kao takvog. Već spomenuti A. Compagnon u svom kapitalnom spisu o antimodernizmu podnaslavljenom »od Josepha de Maistrea do Rolanda Barthesa« piše: »Peguy je poslije 1907. sumnjičio Bergsona da je obziran prema modernima«, odnosno da je ušao u Akademiju zato što je sklopio mir sa Sorbonneom… »Udaljen od Bergsona, napušten od Jacquesa Maritainea (glasovitog profesora na pariškom Katoličkom institutu, utemeljitelja tzv. novog kršćanstva koje mora biti otvoreno za vrijednosti novog svijeta), Peguy se priklonio Julienu Bendi (istaknutom borcu protiv antisemitizma koji je oštro kritizirao ‘hitlerizam francuske malograđanštine’ i piscu danas kultnog djela o izdaji intelektualaca La trahison de cleres’,1927.)«, ali kako združeni napadi Sorbonne i Crkve protiv Bergsona nisu prestajali, čak su se nakon Bergsonovog izbora u Akademiji pojačali (veljača, 1914.), Peguy je prešavši preko svih ograda posvetio posljednje mjesece svog života obrani filozofa na dvama frontovima: kako od poklonika, tako i od racionalista, otjelotvorenih u likovima dvoje filozofa (Maritainea i Bende), njegovih bivših učenika koji su se okrenuli protiv njega, Peguyjevih kolega i prijatelja s kojima je ovaj dugo ostao u složenim odnosima.


Nakon Drugog svjetskog rata i Bergson i Peguy su pali u zaborav; razlozi su brojni: pojava egzistencijalista, odbacivanje tradicije, nove idejno-teorijske tendencije, naprosto novi »kibernetički« kontekst epohe; tek se Gilles Deleuze »usudio« obnoviti interes za dvojicu filozofa, posebice mu je u fokusu bio Peguy kao spona za posredovanje i reaktualizaciju teorijskog Bergsonovog genija, ali nažalost recepcija se »nije prihvatila«. Zašto? Pa upravo stoga što površnom vremenu ne korespondiraju ozbiljne i velike filozofije. Unose nemir, ruše dogme i traže napor, od kojeg se su-vremenost »strmoglavo odvojila«, na koji je već odavno zaboravila.