Nedavno je objavljena knjiga, odnosno zbornik »Made in Yugoslavia – Studies in Popular Music« u izdanju prestižne britanske kuće Routledge iz Londona, u kojem producent i voditelj Odjela za programsko-izložbenu djelatnost u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti Branko Kostelnik ima značajan i ozbiljan tekst. Do suradnje na ovom kapitalnom izdanju došlo je na poziv urednice izdanja dr. sc. Daniele Beard, koja je predavačica muzikologije na Sveučilištu u Nottinghamu u Engleskoj.

»Prije nekoliko godina pročitala je moj tekst u katalogu izložbe o Jugotonu i kako je njime bila oduševljena, uputila mi je poziv za znanstveni zbornik o popularnoj glazbi Balkana«, kaže Kostelnik. »Tako sam ušao u NBA postavu regionalne repke, a da urednicu niti šefove Routledgea niti sam znao niti ikad vidio. Pomalo čudno za naše običaje. No, taj sam poziv prvotno odbio!

Nije to bilo prenemaganje, nego sam u to vrijeme bio zauzet pisanjem drame »Osječki long, long play« za osječki HNK. Ipak, žena je bila uporna. Zvala me nekoliko puta i vabila s jakim argumentima tipa to je ipak svjetski poznati Routledge čiji se poziv ne odbija, da je to znanstvena jedinica A1 itd. Konačno sam pristao, ali tek kad sam dobio dulji rok. Nije da nisam znao tko je Routledge i da mi nije imponirao poziv iz Londona, kolijevke pop-kulture i ulazak u tu jaku ekipu čiji su igrači ponajbolji predstavnici pop-kulture i znanosti iz Beograda, Ljubljane, Sarajeva i Skoplja prevođeni legendarnim dr. sc. Gregorom Tomcem iz Ljubljane i ponajboljim beogradskim publicistom Aleksandrom Žikićem, ali sam htio biti pošten i profi, ne brljati i ne kasniti s tekstom. Rad na tekstu trajao je mjesecima, jer je to s jedne strane bilo i istraživanje, a s druge vrlo ozbiljan rad s urednicama i tu nema mrdanja.

Provjerava se svaki zarez, svaka bilješka i izvor. Ludilo! Ali, nije mi žao, jer rezultat je – svi kritičari kažu – vrhunski zbornik svjetske razine iz kojeg će učiti i crpiti podatke i teze za nova istraživanje buduće generacije znanstvenika, a meni je to možda najbolji tekst u karijeri. Slažem se s Johnom Fiskeom, koji kaže da popularni tekst mora nuditi popularna značenja i zadovoljstva. Kad mi je stigao zbornik, sjetio sam se da sam prvi autorski tekst objavio još u »kamenom dobu«, daleke 1978. u kultnom Politikinom zabavniku uz legendarne rubrike »Jeste li znali da…« i »Vjerovali ili ne«. Sjećam se da je tekst bio o novoj nadi rock scene, grupi The Hungry Times – THT (!) i da sam dobio prvu nagradu i najveći honorar od 250.000 dinara, dok su već etablirani doajeni rock kritike Darko Glavan i Dražen Vrdoljak dobili po 150.000 dinara. Možete mislit’ kak’ sam nosom parao nebo, jer sam imao tek 17, a ova dvojica su bili desetljeće stariji i već objavljivali u mainstream medijima dok je meni ovo bilo, da prostite, skidanje medijskog junfera. Pravo Barthesovo »užiće u tekstu«.
– Nije važno sudjelovati, važno je pobijediti! (Broj Jedan)

Kostelnik s Ivanom Novakom iz Laibacha na happeningu »Čije su srdele« na Ljetu u MSU-u 2019. / Foto : TOMISLAV JAGAR

Državni div Jugoton

U tom tekstu Kostelnik je pokušao dokazati tezu da je u SFRJ situacija na pop kulturnoj sceni i u rock glazbi bila specifična i upravo uvjetovana specifičnim društvenim kontekstom. Ni Zapad, ali niti tvrdi komunizam iza »željene zavjese« što se danas često zaboravlja. »To se ponajbolje vidi na primjeru diskografskog državnog diva Jugotona koji je, pazite, odlukom najviših državnih organa i Partije izrastao u najveću diskografsku kuću u ovom dijelu Europe i zemljama socijalističkog bloka, izuzev naravno ogromnog SSSR-a, i kroz njega i razvoj scene pokazalo se koliko je tu prisutan visok stupanj modernosti i urbaniteta već tada, u pedesetim i šezdesetim godinama«, rekao je.

»Kasnije da i ne govorimo. U 1980-ima, razvojem neponovljivog domaćeg Novog vala, Jugoton se prometnuo u najznačajnijeg izdavača Novog vala što je samo po sebi paradoks. Zamislite, državna firma – vodeća diskografska kuća u socijalizmu, izdaje albume bendovima poput Azre, Haustora, Idola, Šarlo akrobate…, a druge diskografske kuće u republičkim centrima još žešće poput Pankrta, Parafa, Filma i drugih, koji kritičkim tekstovima seciraju, ukazuju na slabosti i u najmanju ruku pljuju po tom istom sistemu. Neponovljivo! U drugim socijalističkim zemljama takvi su bendovi bili zabranjivani i to u startu! A upravo taj duh liberalizma tog socijalizma »mekog lica« u 1980-ima glavni je, prema mojem mišljenju, uzrok razvoja te scene do tih visina da su je anglosaksonski kritičari proglasili najboljom novovalnom rock scenom istočno od Britanije, dakle najboljom tada u Europi. No, kako kaže Gregor Tomc, ako su se zapadni punkeri u prvom redu sukobljavali s tržišnim i kulturnim silama što je za posljedicu imalo rizik ekonomske izdaje (selling out), domaći su punkeri bili suočeni s kvalitetno drugačijim problemom. Od njih se očekivalo da dostignu visoke subpolitičke standarde koje su postavili njihovi politički mentori iz SSO-a što je za posljedicu imalo rizik pretjerane politizacije. Od grupa se očekivalo da budu politički nekorektne na zadani način.«
– Tko spava, nije budan. (Alan Ford)

Senzibilitet epohe

Kostelnikov je glavni kredo, ili boje rečeno glavno obilježje i pečat većine projekata akcija, multimedijalnost. Za njega je to prirodno okruženje i uobičajeni koncept. Više je uzroka tome. Počeo je kao tinejdžer u novinama, jer je rano otkrio strast prema pisanju, potom ga je počeo zanimati radio, onda televizija… Istovremeno je imao bend, a prije toga radio i performanse, već početkom 1980-ih, a to je bilo vrijeme kada je nabujala novovalna scena u svim žanrovima. »Oduvijek sam bio pomalo bolesno znatiželjan, poput neke žene, a zanimale su me razne i brojne stvari«, objašnjava. »Ili bolje rečeno, počeo sam prčkati iz čiste dosade, kako bi rekao Bunuel. Tada smo k’o ludi učili i gutali filmove, knjige, časopise, stripove, pratili kazalište, izložbe, performanse… Nismo danima izlazili iz tih socijalističkih popkulturnih utvrda: studentskih centara koje je također, priznajmo, snažno financirala socijalistička država. Bile su to prave male neformalne škole, sveučilišta poput onih kad su 1930-ih Moša Pijade i drugovi prevodili Marxov »Kapital« u zatvorima. To se očigledno taložilo u nama i stvaralo utjecaje kojih u početku nismo bili svjesni. Primjerice, prve sam tekstove i cijele pjesme za moj bend RODERICK napisao direktno pod utjecajem filmova i knjiga i genijalnih autora poput Godarda, Truffauta, Fassbindera, Wendersa, Fellinija, Scorsesea ili pak Eca, Poa, Kundere, Carvera, Burroughsa… Nisam krio da su mi veće face bili De Niro, Al Pacino, Nicholson, Hoffman ili junaci Salingerova »Lovca u žitu« ili pak Turgenjevog »Očevi i djeca«, Gidovog »Krivotvoritelja novca« ili Bulgakovljevog »Majstora i Margarite« nego Beatlesi i Stonesi, a to je za mnoge pravovjerne rokere bilo svetogrđe.

S druge pak strane, multimedijalnost je jedna od temeljnih odrednica, kako pop-kulture tako i izričaja u suvremenoj umjetnosti. Još kada su se svojedobno u tekstovima i tezama vodećih inozemnih teoretičara počele brisati granice između popularne i elitne kulture, odjednom je sve došlo na svoje. Moji istomišljenici i ja više nismo bili čudni i uljezi domaćim konzervativnim puritancima, lokalnim higijeničarima i umišljenim veličinama, nego smo odjednom, dolaskom novih generacija te utjecajem tih inozemnih teorija na domaću scenu, konačno postali ravnopravni. Malo nas više razumiju, premda borba na terenu i dalje traje. I to žestoka. Primjerice, David Bowie je ne samo sjajan i jedan od najvećih, ne samo pop umjetnika već uopće istinskih umjetnika 20. stoljeća, proglašen u Engleskoj uz Charlieja Chaplina najvećim, a za većinu naših lokalnih kulturnih moćnika on je nekakva estrada?!

Jednostavno ne razumiju – još uvijek – koliko je slojevit, dubok, prepun žanrova, utjecaja, art citata. Kod nas je još uvijek važnije ima li netko završenu Akademiju, koja se često upisuje preko veze – čast izuzecima – nego kvaliteta izričaja. Mene i dandanas, a i mnoge druge multimedijalne autore, neki uvaženi kritičari i teoretičari pitaju što sam ja uopće točno i što ja to u stvari radim?! Prije me je to živciralo, ali kad sam upoznao slične igrače u inozemstvu, postao sam miran. A ne razumiju jer ne znaju, uronjeni su u prastare teorije i nemaju senzibilitet doba, to jest epohe. Sad smo za nove klince digitalnog doba i mi već matori jarci koji, prema njihovom mišljenju, premeću stare paradigme. Mislim da se hitno mora izvršiti restart hrvatske kulture. Ma ne mislim, uvjeren sam! Imamo sjajne pojedince i velike talente, ali sistem je star, spor i ne funkcionira!«
– Ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti! (Grunf)

Riječki Love Song

Zapravo, Kostelnik je multimedijalni djelatnik koji koristi razne žanrove i medije kako bi se izrazio. »Kao što slikar koristi razne boje…«, kaže. »Niš inventivno za današnju epohu, ali prema mojem mišljenju sve je to jedna pjesma – kao što Cohen pjeva jednu pjesmu, a Wenders ili Woody Allen snima jedan te isti film. Ako sam nešto naučio na postdiplomskom magisterijskom studiju sociologije kulture Fakulteta za družbene vede u Ljubljani, to je ta eklektičnost stilova i žanrova. Profesori su bili sjajni: već spomenuta legenda Tomc, koji je u mladosti utemeljio Pankrte, pionire punka na Balkanu, genijalni pjesnik i teoretičar svjetskoga glasa, pokojni Aleš Debeljak, vodeća slovenska teoretičarka feminizma Maca Jogan i drugi.

Svojedobno sam predavao na tribini – još jedan medij kojim se koristimo moji kamerades i ja! – o popularnoj kulturi na poziv mlađe ekipe u zagrebačkoj Booksi. U jednom trenutku sam tim znatiželjnim mladim ljudima slučajno asocirao predmet TIPSS: Teorija i praksa samoupravnog socijalizima, koji je naša generacija imala u gimnaziji. To im je, naravno, bilo smiješno, ali i erotično, pa sam daljnje teze stalno komparirao s tim naslovom i tako došao do novog termina: Teorija i praksa popularne kulture. Dakle sve je unutra: i – da se osvrnem samo na zadnje akcije – kada pišem ovaj teorijski tekst za britanski Routledge i kad u praksi najavljujem koncert na krovu MSU-a, kada snimam reklamu za isti i kada predajem na tribini ili kada izvodim uživo performans s Gorgona Novom. Kada pišem tekst za omot reizdanja kultnog albuma »Dolgcajt« ljubljanskih Pankrta i kada glumim Primarijusa ginekologa u novoj seriji Kulenovićevog »Crno-bijelog svijeta« i kada dajem ovaj intervju… Teorija i praksa. Pop-kultura. Zar nije Dick Hebdige zaključio da su potkulture
kretanje i komunikacija…«
– Kada se borim, neprijatelja nemam! (Grunf)

Made in Yugoslavia – Studies in Popular Music’

Poznato je da je Kostelnik velik fan Rijeke i rječke rock i pop kulturne scene. Vjerojatno se radi o sličnim senzibilitetima. »Da sad ne budem patetičan ili ljigav i ne rabim onu Tinovu »o susretu bratskog bića u svemiru«, bilo je to davno – na brdovitom Balkanu… – na počecima punka i prvim punk koncertima u Jugi, Termita i Parafa«, rekao je vidno uzbuđen na samo spominjanje njegove povezanosti s Rijekom i riječkom scenom. »Poslije su došli Val, pa Palach i sva ta mjesta i te lude ekipe… Tako je do danas, već 4 desetljeća: suradnja, muving, minglanje… Davno sam rekao da je za mene Rijeka hrvatski Manchester, a tko me poznaje, zna da je to najveći kompliment, jer mi je taj grad zbog svih tih velikih bendova i kultnog nogometnog kluba Manchester Uniteda – vrh. Uvijek svoji, drže se i ne daju, s pokrićem prkose metropolama, nekad Beogradu sada Zagrebu, a istovremeno primaju druge. Cool!

Uostalom, 2007. sam napisao pjesmu u prozi posvećenu Rijeci: »Riječki Love Song«, koju je ekipa iz Palacha postavila kao rad na izložbi »Tekst u slici« u riječkom MMSU-u, koja sve govori. Kako nisam mogao doći na otvorenje zbog obaveza u matičnoj kući, negdje oko ponoći nazvali su me ti moji riječki frendovi i derali se na mene riječima:

»Pizdo, rasturio si nas tekstom. Evo cendramo i pijemo, a tebe ni.« Iskreno to mi je jedno od najvećih priznanja ikada. Akteri riječke pop kulturne scene za mene su potvrda teze Teodora Roszaka: »Za njega u našem društvu nije bilo izlaza. Ako ne postoji zajednica za tebe mladi čovječe, stvori je sam. Uradi to sam.« Posebna priča su, dozvolite mi, riječki komadi: samosvjesne, emancipirane, zgodne i načitane, rock i pop kulturni senzibilitet, svjetski look i imidž, urbanitet, gard, a frendly… Svjetske dame.«
– Osjećam se dva dana mlađi. (Jeremija)

Na krovu

Kao producent i voditelj Odjela za programsko-izložbenu djelatnost u zagrebačkom MSU-u Kostelnik je zapažen na sceni i u medijima. Sve je počelo 2000. velikom izložbom Andyja Warhola. Kao velik fan i znalac rada i djela Andyja Warhola predložio je kao glavni prateći program izložbe formiranje all stars benda »Velvet Bananas« kao hommage kultnom albumu slavne njujorške grupe Velvet Underground Loua Reeda i Nico s onom čuvenom Warholovom bananom na omotu. »Uprava je prihvatila prijedlog i u mjesec dana vježbanja potpuno smo skinuli sve pjesme s tog albuma i to tako da smo dali svoje čitanje, svoje verzije«, rekao je.

»Pred rasprodanom Tvornicom kulture svirao je moj bend iz snova: bubnjar Kruno Levačić, gitarist Brada – Psihići, basist Mario iz Pipsa, gitarist Kraljić – Plaćenici i Pipsi, pokojni klavijaturist i saksofonist Marko Križan – Plaćenici te violinist i mandolinist Rista Ibrić – Plaćenici. Na vokale sam dovukao novovalne heroje: Darka Rundeka, koji je tada živio u Parizu, Gileta iz Orgazma, koji je prvi put došao u Hrvatsku nakon što je bio pod nekakvom istragom, što je bio pravi podvig, Zorana Predina iz Ljubljane, Davorina Bogovića iz Dubrave i tada mlade rock snage: Anđu Marić i El Bahatija.

Reakcije su bile sjajne. Nakon toga sam producirao CD s koncerta koji je bio svojevrsna dokumentacija izložbe. Taj brak pop-kulture i suvremenog arta na terenu kulminirao je crtežom mog kamerada, s kojim sam tada radio performans »Love Song« i alter hit »Lijepa dama, brkata«, gurua art scene Kožarića koji mi je za doslovce jedno pivo (!) nacrtao zelenu bananu za omot CD-a kao pandan Warholovoj žutoj. Vrh! Najviše je otkvačio Sokolowski, direktor Warholova muzeja u Pittsburgu, koji nije mogao vjerovati da – tamo na nekom brdovitom Balkanu gdje je mislio da plemena još ratuju – postoje popkulturni freakovi koji ne samo da su čuli za Warhola, Loua Reeda i Velvet Underground, već ga izvode i čitaju sa stavom, talentom i pokrićem. Jedini u 39 zemalja kojima je putovala izložba.«

Zahvaljujući uspješno provedenim projektom, Kostelnikova je ideja za pokretanje novog Odjela za programsko-izložbenu djelatnost u MSU-u išla lakše i nakon nekoliko godina priprema Odjel je u novoj zgradi počeo s radom. U okviru te multimedijalne hobotnice, čiji je temelj u poslanju i Statutu MSU-a, sa suradnicima je razvio kontinuirane programe: jazz – osam godina suradnje s Jazz orkestrom HRT-a, kao i druge povremene jazz koncerte, deset godina vrhunskih europskih filmova kroz Kino Metropolis, rock koncerte u okviru projekta MIMO, kao i samostalne, Art pop workshop (Divljan, Lovšin, Brecelj,
Muratović, Edo Maajka i upravo ovih dana Zoran Predin), performansi, kazališne predstave koje predvodi kultna figura underground cro scene Indoš, plesne predstave sa sjajnim plesačicama euro kalibra: Sonjom Pregrad, Silviom Marchig, Zrinkom Šimičić Mihanović, Anom Kreitmeyer, Ivom Nerinom Sibilom u okviru projekta Antisezona i najpoznatije Ljeto u MSU-u na krovu MSU-a, naravno multimedijalno: književnost, performans, film, izložba i rock koncert. Ostvarene su i brojne koprodukcije s vodećim domaćim i inozemnim udrugama i trupama. Priči kažu nema kraja.
– Puščani prah već upotrijebljen. Hm, prodat ćemo ga kao posmrtne ostatke nekog pop idola. Bit će to ipak nekakav prihod. (Šef)

Kostelnik s Nickom Caveom nakon njegova koncerta u Ljubljani 1997. / Foto JAGNA POGAČNIK

Muzički meandar

Jedan od najzanimljivijih Kostelnikovih projekata na umjetničkoj sceni posljednjih godina je GORGONA NOVA, koji je prije nekoliko godina pokrenuo s gitaristom Igorom Arlovićem. Kasnije su se priključili vrhunski glazbenici Rista Ibrić i Joško Tocilj. »Projekt, naravno, ima elemente hommagea tim velikanima: Kniferu, Kožariću, Vaništi, Jevšovaru i ekipi, no to je i zakucavanje tog braka pop-kulture i suvremenog arta na terenu, a tu su i elementi edukativnog poslanja za mlađe generacije«, rekao je. »Namjerno smo išli sporo, decentno i tajnovito, poput naravi plahog i samozatajnog Vanište koji mi je, ne samo dao blagoslov za naziv GORGONA NOVA i korištenje njihovih umjetničkih materijala, nego je to potvrdio u brojnim pismima, po kojima je inače poznat, a koja mi je, nakon Krleže i drugih korifeja, nakon toga pisao, i koja će biti sadržajem nekog budućeg projekta. Tako i dandanas unakažujemo gorgonaško blago. Iz tog »tihog obrta« potpuno nehajno prvo se izrodio multimedijalni – a kakav bi mogao biti performans koji se sastoji od glazbe, filma, gorgonaškog teksta, dizajna i mode – s kojim smo obišli regiju: od MSU-a Beograd i MMSU-a Rijeka preko Ljubljane, Sarajeva, Osijeka, Splita, Karlovca, Rovinja i Varaždina, a turneju je prekinula prokleta pandemija. Imamo pozive za Mostar, Pulu, Novi Sad, Skoplje, Bitolu, Maribor, Tuzlu…, a nakon toga i euro tour, nadamo se 2021./2022. – Beč, Graz, Prag, Brno, Budimpešta, Düseldorf, Bremen… Upravo su došli pozivi za Berlin i New York. Izdali smo i multimedijsku knjižicu s fotkama, dizajnom, tekstom i CD-om s glazbom, tzv. crni album nazvan »Izvolite prisustvovati!«. Prvi put u životu radim polako i tiho. Ne žurim se i puzle se same slažu.«
– Kradem od bogatih da bi dao siromašnima (Superhik)

Kostelnik je svojevrsni workoholic neviđene energije. Za vrijeme karantene se sa suradnicima povukao u studio gdje snimaju novi CD GORGONE NOVE, opet s multimedijskom knjižicom, tzv. »Meandar album«, a pripremaju i novi perfomans: »Knifer, ich liebe dich!«. Na kraju se izjasnio kao kriv: »Priznajem, kriv sam! Ali sve to klizi, ide nekako, samo po sebi, easy… Knifer ima genijalne tekstove, ne samo Meandar što mnogi ne znaju: čisti Beckett! Tu sam pokušao stvoriti svojevrsni muzički meandar… Teško se hrvati s velikanima, ali… Pišem i nastavak »Osječkog long, long playa« pod naslovom »Lovac na štuke«. Nije mi dosadno.«
– Bolje je biti bogat nego ne biti. (Bob Rock)