RIJEKA – Drugi prigodni koncert zbora Opere Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, a nakon prošlog održanog u Kazalištu, dogodio se u riječkoj prvostolnici, inače uobičajenom mjestu na kojem su se ovi koncerti najčešće i održavali.

Unatoč hladnijem vremenu, crkva je imala vrlo ugodnu temperaturu iako se broj osoba u publici nije penjao iznad broja uobičajenih sjedećih mjesta.

Umjesto u apsidi ili ispred glavnog oltara, zbor se za potrebe ovoga koncerta nalazio pored sviraonika, u lijevom dijelu katedrale, gdje obično i pjevaju zborovi tijekom liturgijskih slavlja.

Problemi i zamke ovog položaja zbora proizlaze iz akustike prostora i položaja orgulja koje se nalaze iznad pjevača, pa oscilacije u tempu i intonaciji mogu biti prisutne.

Znalačko korištenje orgulja

Malobrojnom zboru, i općenito, a i u odnosu na broj osoba na koncertu u Kazalištu, nije nedostajalo zvuka.

Zapravo, može se reći da u takvim okvirima katedrala djeluje kao pravi melem koji amalgamira zvuk i ujednačava sve ono što se ujednačiti može.

Dionice zbora zvučale su kompaktno i zaokruženo, bez obzirana to radi li se o solističkim dionicama ili višeglasnim dijelovima skladbi.

Dirigent Matteo Salvemini odisao je mirnoćom, a za početak koncerta obradio je uz Vincetta Novella poznatu božićnu skladbu »Adeste fideles« i to koristeći različite skladateljske postupke, modulirajući svaku strofu u viši tonalitet i izmjenjujući a cappella dijelove s onima koje prate orgulje. Upravo u tim trenucima osjetili su se problemi koji su se kasnije pretočili i u nastavak koncerta, a radi se o intonaciji koja je u zboru bila prilično niska pa bi nakon dijelova bez pratnje ponovni nastup orgulja zvučno odudarao od tonaliteta u kojem se nalazi zbor.

Uslijedila je potom »Pastoral-Messe u F-duru«, op. 45, Josefa Grubera, s uobičajenim misnim ordinarijem (Kyrie, Gloria, Credo, Sanctus, Benedictus, Agnus Dei). Skladba je zanimljiva i bogata koloritom i izričajem, ali bez neke veće glazbene dramaturgije.

Reklo bi se da se radi o skladbi koja je prikladna i za liturgijsku upotrebu, barem po svojem trajanju.

Ono što na ovom koncertu zaslužuje i posebnu pozornost je sviranje orgulja. Namjerno nećemo reći pratnja, već sviranje koje je uključivalo korištenje svega što orgulje kao kraljica glazbala nude, posebno u registraciji.

Naime, tonske boje koje smo mogli čuti nadilaze uobičajeno i pokazuju znalačko korištenje orgulja orguljaša Josipa Vidasa, inače župnika župe u Njivicama na otoku Krku. Hvale je vrijedno da se posvećene osobe bave i umjetničkim radom na visokoj razini, a to je nedvojbeno potvrđeno ovim koncertom u kojem su orgulje bile partner u izvedbi, a cijeli koncert dovele u stanje zanimljivosti.

Hrvatske božićne skladbe

Nakon mise, zaredale su se hrvatske božićne skladbe počevši s »Offertorium pastorale« Ivana pl. Zajca u obradi Pavla Dešpalja za mješoviti zbor.

Uslijedile su zatim tradicijske »Istom počeh« i »Zdrav kralj mladi«, potonja u obradi Vinka Žganeca. Publika je sa zanimanjem pratila ovaj izbor skladbi koje i ne čujemo tako često, a ni u ovakvoj interpretaciji koja je bila prilično sporija od očekivanja.

Naime, hrvatske božićne popijevke, osim što su lijepe i umjetnički vrijedne, imaju i svoje stilske zadanosti koje su jednostavne, a proizlaze iz činjenice da ih pjeva narod.

U tom smislu iznenadna zaustavljanja i sporiji tempo proizvode slabiji učinak, a ponajveći problem nastane kad božićne popijevke prestanu odisati radošću. Kao dodaci koncertnom programu, a nakon zahvale riječkog nadbiskupa Mate Uzinića, uslijedile su skladbe »Radujte se narodi«, »Veselje ti navješćujem« i »U se vrime godišta« i to na radost okupljene publike koja ih pljeskom čak i nije zatražila, ali je lijepo da su ponuđene.

Možda je poticaj za navedeno bila i kritika s prošlog koncerta na kojem hrvatskih pjesama uopće nije ni bilo.

Zaključno se može reći da je koncert bio lijep i decentan, uz tek manje poteškoće, a publika koja mu je nazočila, iako u manjem broju od očekivanja, svakako je bila zadovoljna.