RIJEKA – Kazalište je tu i željno iščekuje publiku, poručuju nam društvene mreže riječkoga HNK-a najavnim kratkim videozapisima u povodu nadolazeće opere Giacoma Puccinija »Djevojka sa Zapada«/»La fanciulla del West«, koja će premijeru imati 28. veljače. Snimljeni videozapisi ne samo da svojim komunikacijskim pristupom privlače pažnju i pozivaju da pogledamo ovo važno Puccinijevo djelo, već i svojim sadržajem, jer najavljuju vestern – u našoj kući kulture.

U gotovo svakom od tih videa, vrlo prepoznatljivo i na sebi svojstven način, najavljujući spektakl, pred kameru iskače ravnatelj Opere Dražen Siriščević, kojeg smo u povodu nadolazeće premijere »Djevojke sa Zapada«, na dan probe kojoj smo prisustvovali, pitali da još jednom pozove Riječanke i Riječane, sve one koji se nađu u Rijeci, kao i ljubitelje opere, da pogledaju ovo jedinstveno operno djelo.

– Želite li vidjeti kako se Rijeka pretvara u Kaliforniju, koju trese zlatna groznica, želite li vidjeti kako se kazalište pretvara u Hollywood, želite li vidjeti pravi vestern u svome gradu, sa svime što on nudi – tučnjave, poker, revolveraške obračune, puno strasti – želite li još k tome biti nagrađeni čudesnom glazbom, onda morate doći u Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca i vidjeti operu Giacoma Puccinija »Djevojka sa Zapada«, odnosno »La fanciulla del West«. To je nagrada koju ne smijete propustiti, poručuje Siriščević, koji na operi radi u svojstvu asistenta redatelja.

Najsloženije djelo

Iako su neka od najizvođenijih opernih djela uopće upravo ona talijanskog skladatelja Giacoma Puccinija, »La Bohème«, »Tosca« ili »Madama Butterfly«, njegovim najsloženijim i najzrelijim djelom, koje je postavljeno izvan europskog konteksta, smatra se njegova »Djevojka sa Zapada«, koja je premijerno izvedena 10. prosinca 1910. godine u Metropolitan Operi u New Yorku.

Ova složena opera čija je radnja smještena na zapadu američkog kontinenta u 1850-im godinama, uvjerljivo evocira atmosferu američke Zlatne groznice, kao i živote onih koji su, priželjkujući bolje sutra za sebe i svoju rodbinu, otišli trbuhom za kruhom. U središtu su radnje Minnie, vlasnica saluna u malom rudarskom gradu, zatim Dick Johnson, kojega Minnie voli i koji se kasnije razotkriva kao bandit po imenu Ramerrez, te šerif Jack Rance koji je, s obzirom na to da također gaji osjećaje prema Minnie, u rivalstvu s Dickom. Puccinijeva skladba izvrsno dočarava period i atmosferu podneblja u kojem se radnja opere zbiva, a melodije su prepoznatljive, pamtljive te dramatično-emotivnoga naboja.

U jeku ove probe kojom je vladala jako pozitivna atmosfera, uz vidljivu predanost radu s ciljem postizanja maksimalnog rezultata sve je konce u rukama, ili bolje rečeno u svojoj dirigentskoj palici, držao Valentin Egel, koji je vještim balansiranjem između orkestra, pjevača i zbora, intervenirao s ciljem kakvih poboljšanja; davao je smjernice i upute. Iako potpuno udubljen u stvaralački proces, dirigent je našao vremena da nam kaže dvije-tri o procesu rada na iščekivanoj predstavi i njegovoj ulozi u nastajanju ovoga, po svemu sudeći, vrlo kompleksnog opernog djela.

– I sam Puccini jednom je prigodom rekao da je upravo »Djevojka sa Zapada« njegovo najbolje djelo, što se može vidjeti obratimo li pažnju na glazbu, na detalje, jer je doista pažljivo skladana. Sve one detalje koji pokazuju kvalitetu, zbog čega i volim Puccinija, pronalazim u ovoj operi; postoji jedan sklad između onoga što je pisao, skladao, same radnje, te dakako dramaturške napetosti. Načinom na koji piše, on diktira dinamiku radnje; radi se o nevjerojatno dramatičnome skladatelju. Što se tiče samih proba, zadatak je dirigenta u danom vremenu, tijekom proba, ostvariti najbolji mogući rezultat. Baš zato i postoje probe, ne bi li se na trenutak, s ciljem poboljšanja određenog dijela, primjerice zaustavila glazba, sama proba. Naravno, s obzirom na to da je jedan od zadataka dirigenta brzo donošenje odluka, pokušavam napraviti balans između tog zaustavljanja rada i njegova nastavka, dakle bez intervencija, vjerujući da će neke stvari već na sljedećoj probi po nekoj logici, zbog vježbe, to jest rada na predstavi, biti bolje, tumači Egel.

Ključan period

Opera je, kaže, jedno od najsloženijih vidova izvedbenih umjetnosti, uključuje istovremeno i više ljudi i više aspekata, a radi se o živoj izvedbi, pa tako svi uključeni u proces moraju dobiti osjećaj za cjelinu.

– Sada smo u drugome prostoru, na velikoj pozornici, pa možemo prije nego što publika vidi gotovu predstavu, vidjeti kako konačno sve funkcionira. U ovoj fazi nastanka predstave imamo orkestar, zbor, izvođače i scenografiju, pa se sve temelji na komunikaciji i na tome da sve teče glatko, a ako ne teče, ako negdje zapne, onda moram intervenirati. Tjedan prije premijere u produkciji opere i inače je iznimno važan period jer se uočavaju neki detalji, ističe energični riječki dirigent.

Poziv za suradnju na Puccinijevoj operi dobila je mlada scenografkinja Paola Lugarić Benzia kojoj je ovo prvi suradnički dijalog s aktualnim ravnateljem Opere i asistentom redatelja, kao i s redateljem Giorgiom Surianom, za kojeg kaže da je imao jasnu ideju o tome što želi – veliku, klasičnu scenografiju, gotovo filmsku. Iako sama naginje konceptualnom pristupu, naglašava kako joj je ovakav klasičan pristup djelu, u scenografskom smislu, s mnogo detalja, također bio jako zanimljiv, no i izazovan.

– Na temelju razgovora s redateljem, no i istraživanjem toga povijesnog perioda i podneblja u koje je radnja opere smještena, osmislila sam tri prostora koja se mogu rotirati, što je olakšanje i za tehniku jer se radi o trima velikim scenskim komadima, različitim. Uzimajući u obzir i činjenicu da nema nekih brzih promjena scena, odlučila sam se za ovakvo scensko rješenje. Tehnički je bilo dosta teško to sve izvesti. Imamo primjerice i dvije platforme koje se nastavljaju; recimo iz salona je mali prolaz u sobu, što je vezano i za samu priču, no gledatelji će to moći vidjeti u samoj predstavi. Radionice HNK-a, stolarija i slikarna, napravile su izniman posao u vrlo kratkome roku, poštujući sve rokove, no i moje ideje i zamisli, ilustrira Lugarić te dodaje kako je mišljenja da upravo riječki HNK ima najbolju radionicu u zemlji, a radila je i s onom zagrebačkog HNK-a.

Puccinijev verizam

Nakon iznimno ostvarene uloge u nagrađenoj »Pikovoj dami«, njegove posljednje u riječkome HNK-u, ekspresivan Ivan Momirov vraća se u »Djevojci sa Zapada« u ulozi Dicka Johnsona alias Ramerreza, bandita u kojeg se vlasnica saluna Minnie zaljubljuje. Zbog dobivene prilike da odigra ovu važnu ulogu, Momirov nije krio zadovoljstvo, no ističe i kako ju je morao pripremiti u otprilike mjesec dana, a zahtjevi autorskoga tima definitivno su mu u tome pomogli, kao i dobra atmosfera kolektiva.

– Govorimo u Pucciniju koji je raznorodan, vrlo težak i govorimo o »Djevojci sa Zapada« koja je napisana za njujorški Metropolitan. Kao što se zna, djelo se rijetko postavlja jer ga je teško pripremiti, i u glazbenome smislu, no i zbog toga što imamo troje protagonista koji su u fokusu, sopran s velikim, moćnim i dramatičnim glasom, kao i dramatičnim tenorom i baritonom. Baš zato želim zahvaliti autorskome timu i riječkome HNK-u na prilici da budem dio ovoga djela, što je velik zalogaj, jer se radi o ulozi koja zahtijeva određeno iskustvo, ne samo profesionalno, nego i životno. Iznimno sam sretan što je u mome profesionalnom vijeku došao i taj trenutak da mogu utjeloviti Dicka Johnsona, i to uz velikoga Giorgia Suriana koji i režira i utjelovljuje lik šerifa Jacka Rancea. Moram napomenuti da je atmosfera cijeloga kolektiva jako pozitivna i doprinosi užitku rada na ovoj predstavi, a takvu dobru energiju želim prenijeti i na publiku, kazuje Momirov.

Kako dalje pojašnjava, glazba je predivna; iako završava happy endom, ujedno je i tužna od samoga početka, a sama opera vjerno dočarava vrijeme zlatne groznice.

– Ova opera nije ona tipična, mnogo je recitativnih trenutaka, a tu je i ona arija u trećemu činu koja se nestrpljivo iščekuje. Puccinijev verizam korespondira s naturalizmom Émila Zole i njegova romana »Germinal«. Naime, atmosfera u tom romanu gotovo je identična atmosferi saluna u kojemu se čini sve lijepo, no iznutra vlada stanje surovosti, prisutni su umor i patnja, svih onih koji su otišli na Zapad u potrazi za poslom, boljim životom. Ova opera zaista autentično oslikava vrijeme u koje je radnja smještena, a u tome veliku zaslugu imaju redatelj i njegov tim. Već dugo vremena nisam imao prilike biti dio nekog takvog projekta, a način na koji autorska ekipa stvara spektakl je zapravo način na koji se i radi opera; ona je lijepa kad se radi na klasičan način, s autentičnim scenama i kostimima, teatrom. Ljudi dolaze vidjeti priču ne bi li se odmaknuli od surove svakodnevice i briga, zato mi imamo poklon za publiku – operu kakvom ju je zamislio i sam Puccini, poručuje Momirov.

Poistovjećivanje s likom

Scenografija se jako sviđa i Gabrielli Mouhlen koja premijerno tumači vlasnicu saluna Minnie, a prema režijskome pristupu Giorgia Suriana operi, zaključuje kako se radi o čovjeku od teatra.

– Što se tiče mojega lika Minnie, nije mi teško povezati se s njom jer se radi o iskrenoj djevojci koja živi u svome svijetu, onome punom sjećanja na ljubav između njezinih roditelja, zbog čega i samu ljubav pomalo idealizira. Kao i inače, kad proučavam neki lik, pokušavam pronaći neke sličnosti s njime. Makar je taj lik koji moraš tumačiti potpuno različit od tebe, ti moraš pronaći neku sličnosti. Kad tumačim lik, to jest kad pjevam, zapravo postajem dio toga lika, odnosno lik postaje dio mene. Redatelj je u ovome slučaju ostao vjeran onoj izvornoj autorovoj ideji, partituri, pa se radi o tradicionalnoj režiji, no s obzirom na priču, ne mogu ni zamisliti nešto alternativno ovome što mi radimo, naglašava riječka Minnie.

Kritika »Djevojku sa Zapada« ocjenjuje jednime od Puccinijevih najboljih djela, kaže redatelj Surian, jer dramaturški i muzički predstavlja savršeno djelo njegova opusa. Uz Mozarta, smatra, Puccini je jedan od najteatralnijih kompozitora koji je svako svoje djelo, s ciljem da rezultat bude što bolji, pisao četiri do šest godina, pa je i libreto istraživao do srži.

– U povodu stote godišnjice toga velikog skladatelja izvukli smo nešto posebno jer opera koja je praizvedena 1910. godine u New Yorku, postigla je velik uspjeh, a ova se riječka predstava može s obzirom na tu veliku godišnjicu smatrati i svojevrsnom praizvedbom, recimo to tako. Također, s obzirom na to da sam već skoro pedeset godina na sceni i pjevam, razmišljalo se kako bih mogao zaokružiti moje dugogodišnje djelovanje, pa smo došli na ideju da i režiram. Iako sam nešto sitno režirao sa studentima na akademiji, radilo se o onim esencijalnim i skraćenim dijelovima, no ovdje se radi o velikoj produkciji koja uključuje baš sve, kostimografiju, šminku, scenografiju, režiju, što nije jednostavno, no prilično sam zadovoljan dosad učinjenim. No, kad uza se imaš marljive i sposobne suradnike, vjerujem da ne može ispasti baš loše. U tom smislu, scenografkinja je recimo već na početku točno razumjela kako sam zamislio da scena izgleda; u obzir smo morali uzeti brojnost likova, pa je ideja bila da scena izgleda »puno«.

Poruka iskupljenja

Pišući djelo, ilustrira redatelj koji ujedno tumači šerifa, i sam skladatelj razmišljao je o nijansama, o raspoloženju koje vlada te o temama i problemima koje radnja opere obuhvaća.

– Imamo rudare koji dolaze euforični nakon opasnog radnog dana u rudniku, varanje na kocki, viski, ljude koji su došli trbuhom za kruhom, pa u njih prevladavaju osjećaji nostalgije i nade u bolje sutra. Radnja se stoga odvija u vestern lokalitetu punom surovosti, raskalašenosti, razbojstva, kocke, no i smrti. Na kraju svi ljudi postaju dobri i oslobađaju čovjeka kojeg su zvjerski mučili i kojeg su samo pet minuta prije željeli objesiti. Puccini kroz borbu dobra i zla odašilje jednu poruku iskupljenja, naglašavajući čistoću glavne junakinje koja osvaja ljubavlju – sve, kaže Surian.

Ono čemu smo mi na nedavno održanoj probi »Djevojke sa Zapada« mogli posvjedočiti jest jedna zaokružena cjelina, predstava u klasičnoj režiji gotovo imerzivne naravi, bogate scenografije i kostimografije, s pričom koja je svevremenska, a izvrsno evocira američku prošlost i vrijeme zlatne groznice. Kao što je negdje gore između redaka natuknuto, trebao bi ovo biti riječki spektakl, podsjetiti publiku na moć opere, ili, riječima Momirova, trebala bi ovo biti opera koja će omogućiti bijeg od surove svakodnevice i briga koje nas more. Dakle, opera je to koja bi trebala zadovoljiti ukuse svekolike riječke i hrvatske publike, a sudeći po ovome što smo mogli vidjeti, za ovu predstavu tražit će se karta više – s punim pravom.