Ulaskom u atrij, zakoračili ste u neki drugi svijet. Usred kontinenta, usred zagrebačkog Gornjeg grada, kipar je stvorio osobni otok. U njemu sve odiše Mediteranom – toplina bračkog kamena pod nogama, toskanski stupovi što drže nebo, prozračnost prostora koji poziva na kontemplaciju. Atrij je bio galerija i osobni forum u koji su navraćali kolekcionari, naručitelji i ljubitelji njegova rada – stoji napisano u legendi na ulazu u novoobnovljeni zagrebački Meštrovićev atelijer, u atriju, u prostoru u kojem je poznati kipar između dva svjetska rata stvarao.

Iako podrijetlom iz Otavica u dalmatinskom zaleđu, te iako je Split grad s kojim je Meštrović emocionalno imao najveću povezanost, nije sporno da mu je posebno puno značio i Zagreb. Ovdje je kipar, u Mletačkoj ulici 8, na Gornjem gradu, stvorio svoj komadić Mediterana u kojemu su nastala neka od najpoznatijih djela, između ostalog i slavni »Indijanci«. U prosincu je taj komadić otvorio svoja vrata javnosti, ponovno, nakon zatvaranja 2022. godine zbog potresa. Atelijer, u svom novom ruhu, očarava posjetitelje dajući im priliku zaviriti u stvaralaštvo, ali i intiman život umjetnika.

»Vjerujem, napokon, da će i ovaj naš bijeli grad Zagreb, postati ono što još nije. Naprosto zato što tako narod hoće, a on će u njega donijeti i srce i mozga kao što sada donosi sve od čega on živi«, ovako završava Meštrovićev citat koji Barbara Vujanović, autorica novog stalnog postava atelijera, voli istaknuti kada se priča o umjetnikovom vremenu provedenom u Zagrebu, ali i njegovoj ljubavi prema gradu.

– Možda sam ja malo lokalpatriot. Naravno Galerija Meštrović u Splitu je veća i imaju veći fundus umjetnina, ali opet, najveći broj Meštrovićevih spomenika je u Zagrebu. Tu je i Meštrovićev paviljon, njegov primjer arhitekture, Likovna akademija koju je modernizirao i trajno obilježio, tu je Nacionalni muzej moderne umjetnosti za koji je on zaslužan što je dobio sadašnji prostor. Zagrebačko međuratno razdoblje također je najduže razdoblje njegovog stvaranja. Meštrovićevi su znakovi najprisutniji u Zagrebu. On je Dalmatinac, pripada Mediteranu, ali iz njegovih riječi i djela može se iščitati i ljubav koju je imao prema Zagrebu, dočarala nam je Vujanović.

DIJALOG S AUTORIMA

Meštrovićev atelijer utoliko znači Zagrebu, simbolikom i vrijednošću. Većina izloženih djela nastala su u Zagrebu, a kod Meštrovića su se školovali kipari koji su kasnije odredili hrvatsku modernu skulpturu. Vujanović i njezin tim suradnika stoga nisu imali jednostavan zadatak u osmišljavanju prostora i postave atelijera, ne bi li istodobno očuvali dojam galerije, ali i nekadašnjeg kućanstva u kojem se živjelo i radilo.

– Već u atriju prva legenda govori o mediteranskom karakteru koji je potpuno neočekivan u kontekstu gornjeg grada gdje dominira srednjeeuropski karakter, stilovi poput baroka i historicizma. Meštrović ulazi s bijelim bračkim kamenom od kojeg su napravljeni stupovi i pod. On sam zapravo diktira temu radova koji će se ovdje izložiti. Izabrala sam klasične aktove koje je radio u međuratnom razdoblju i kojima on čini homagge Michelangelu. Atrij je sam zadao temu klasičnoga, objašnjava Vujanović dok nas provodi kroz atrij atelijera, dodajući kako je on prije služio Meštroviću za izlaganje svojih radova, djelomično iz praktičnih radova, a djelomično kako bi ih mogli pogledati kolekcionari i kupci koji su mu dolazili po naručena djela.

Kako govori Vujanović, biranje djela bio je proces. Prvo je valjalo odrediti temu, odnosno koja će se tema prikazati gdje i tu joj je sam prostor bio vodilja. Atelijer je upućivao na temu suradnje, rada i susreta s drugim umjetnicima, angažmana s drugim studentima, učenje u smislu Meštrovića kao profesora i dekana koji je prenosio svoje znanje, ali i kako ga je od drugih kipara stjecao. Kuća, odnosno stambeni dio, je s druge strane, trebala predstavljati razlaganje glavnih tema njegovog života i rada – o njegovoj biografiji i obitelji. Vrt je svojevrsno mjesto kontemplacije, svojevrsni prijelaz iz kuće u atelijer. Tu je Vujanović znala da treba dodati mjesto gdje bi posjetitelji mogli sjesti i odmoriti, upiti svoje okruženje u miru pa su arhitekti u tu svrhu osmislili kamenu klupicu koju su vješto uklopili u prostor. Na taj je način stvorena okosnica cijeloga prostora koja je podržala odabir djela.

– U cijelom sam procesu bila u dijalogu s autorima likovnog postava, Damirom Gamulinom, Antunom Sevšekom i Jasminom Ćemanovićem iz studija Organizirano oblikovanje. Znali smo prokomentirati paše li neko djelo; neka su djela prešla iz jednog dijela u drugi, a od nekih se odustalo, ne zato što su manje vrijedna, već zato da prostor ne bude pretrpan i da svako djelo dođe do zasluženog izražaja.

BEZ PREDAHA

Na galeriji atelijera nalaze se manje studije te se pruža lijep pogled na donje dijelove izložbe. Ona je značajna i po tome što sadrži dio postava koja će se rotirati, odnosno izmjenjivati. Kako objašnjava Vujanović, 116 djela trenutno je izloženo, 25 djela je u rotaciji, što znači da će se praktički četvrtina djela promijeniti. Još nije određeno u kojem će se ciklusu djela izmjenjivati, što će ovisiti o posjećenosti muzeja. Rotacija nije nasumična, sva će se djela uklapati u određene cjeline, tako da će posjetitelji imati priliku nakon određenog razdoblja svjedočiti novim eksponatima u muzeju.

Tekstovi na ulazu u svaku prostoriju Vujanović je pisala u suradnji s kolegom Matom Marićem te oni govore koja je tema dvorane. U svakoj su dvorani izdvojena pojedina djela na koje je stavljen naglasak, a s nekoliko rečenica pored svakog djela objašnjeno je što bi mogao biti poticaj za razmišljanje. U samom atelijeru stoji onaj o atelijerima kao prostorima suradnje. U svoj se zagrebački Meštrović doselio davnih 1920.-ih godina; »Prostrani, visoki prostor, omogućio mu je rad na velikim skulpturama. Tu su nastali modeli za spomenike Grguru Ninskom i Indijancima u Chicagu. Radio je predano, gotovo bez predaha, dokle god je svjetlo dopiralo kroz ostakljeni zid i prozore na krovu«.

– Nismo unijeli puno faktografije u tekstove. Više smo se fokusirali na određeni osjećaj ili događaj koji stoji u pozadini tog djela. Nešto što je Meštrović doživio. Primjerice, ovo djelo »Majka i dijete« je zadnje djelo koje je Meštrović napravio u zagrebačkom atelijeru. Tada su ga ustaše prvo zatvorile u zatvor na Savskoj, a zatim ovdje u kućni pritvor. Rad mu je najvjerojatnije donosio utjehu u tim teškim trenutcima. Znakovito je da je se tada bavio upravo temom majčinstva, koju je i inače često obrađivao, ali tada se možda i sam zamišljao u zagrljaju majke, koja je tada već bila pokojna. Upravo ta misao stoji i u tekstu pored eksponata, govori Vujanović.

DOM I OBITELJ

Ako se iz atelijera prebacite u kuću, odnosno u prostor u kojemu je Meštrović sa svojom obitelji živio, dočekati će vas nešto drugačiji dojam. Ovdje je zadržan osjećaj doma i obiteljskog života. U prizemlju je sačuvan originalan stol za kojim su nekada sjedili kipareva obitelj i njihovi gosti, a na katu, ispod oslikanih svodova, gdje nekada je bila spavaća soba bračnoga para, Meštrovića i njegove druge žene Olge, sada su izložena kipareva djela. Olga je često Meštroviću bila inspiracija, a u kući joj je posvećena i jedna od prostorija u kojoj legenda na zidu govori o njezinim žrtvama i odricanju, s pitanjem na kraju; »Zaboravljaju li se često oni koji omogućuju da tuđi talenti zasjaje?«. Portreti Meštrovićeve djece; Tvrtka, Marte, Marice i Mate, također su dio postava.

– Svi mi koji se bavimo Meštrovićem čitali smo njegove memoare, i tekstove o njegovim privatnim stvarima. Bitno je znati odnose i s njegovom prvom suprugom Ružom, isto kao i s drugom te odnose s obitelji, braćom, djecom… S druge strane, ne volim kad poznavanje njegovog intimnog života prelazi u ‘trač’, kad se traže nekakve ‘sočne priče’ ili kad me ljudi pitaju ‘što mislim da je on osjećao ili što su osjećale Olga i Ruža’. Ne mogu to znati, mogu znati samo ono što je su on i drugi rekli ili napisali. Neke od takvih stvari koje znamo smo stavljali i u legende. Recimo, djelo »Gospa s djecom, posjeta malog Ivana«, Gospa izgleda tužno, a ima crte Meštrovićeve prve žene Ruže Klein Meštrović koja je te godine saznala da ne može imati djecu. Važno je znati da su ta djela nastala iz osobnih iskustava, naravno, umjetnikov stil ima svoj razvoj, on se mijenja, ali impuls zbog kojeg se on bavi određenim temama jest osoban te se s njime možemo poistovjetiti. Smatram da je zato umjetnost uvijek aktualna bez obzira na razdoblje kojem pripada, objašnjava Vujanović koja već dugo izučava Meštrovića.

POŠTOVANJE I LJUBAV

Nakon skoro 17 godina rada u muzeju Vujanović i dalje osjeća veliko poštovanje i ljubav prema kiparevom radu. Želja joj je Meštrovićev opus na što pristupačniji način približiti publici, bez dodavanja superlativa jer, kako smatra, njegov rad relevantan je sam po sebi. Vujanović se tako i tijekom stvaranja ove izložbe fokusirala na prepoznavanje Meštrovića u suvremenom trenutku, uz probleme s kojima se danas suočavamo. To se najviše vidi u načinu na koji je izložba konstruirana.

– Svjesna sam da se kao kustos ne obraćam samo znanstvenoj i stručnoj zajednici, već svim ljudima. Smatram da mišljenja i dojmovi koje ima široka publika nisu ništa manje važni od naših stručnih. Tu treba doći do neke ravnoteže te bih voljela da u budućnosti i drugi glasovi i mišljenja zažive u postavu, te da on postane podloga za daljnje dijaloge i dolaske drugačijih mišljenja i narativa. Da ovo bude živ i dinamičan prostor slobode, iskreno će Vujanović, dodajući kako samo želi da ljudi dođu i reagiraju onako kako se u trenutku osjećaju te, naravno – da se vrate.

LEGENDE KOJE TJERAJU
NA RAZMIŠLJANJE

Legende pored svakog djela na dosjetljiv način ‘tjeraju’ posjetitelje na razmišljanje i propitkivanje. Pokraj Meštrovićeva autoportreta sa sinom stoji poseban tekst: »Je li očinstvo, uz umjetnost, bilo dio životnog ispunjenja kojem je stremio? Sin Mate jedini je smio posjećivati oca u atelijeru i gledati ga dok radi«.

»Meštrović čini ono što želi – tako je govorio Auguste Rodin, francuski kiparski velikan, Meštrovićev uzor i prijatelj«, napisano je pokraj Rodinovog portreta.

STRESNA OBNOVA

Cijeli je proces obnove atelijera, predvođen ravnateljicom Muzeja Ivana Meštrovića, Sandrom Grčić Budimir, ali ponajviše seljenja eksponenata, prema Vujanović, bio je podosta stresan. Kamene kipove se dizalicom moralo prenositi iz zgrade, a u slučaju oštećivanja bilo bi ih veoma zahtjevno i gotovo nemoguće restaurirati.

– Takva vještina izrade donekle se izgubila. Na sreću, nismo bili u prilici saznati koliko bi se dobro u današnje vrijeme ovakav način kiparstva mogao replicirati, kazala je Vujanović.

BOWIE U MUZEJU

Za vrijeme dok je Meštrović u Mletačkoj 8 stvarao i radio posjetile su ga brojne ličnosti, od njegovih prijatelja umjetnika kao što su Jozo Kljaković i Tomislav Krizman, do kralja Karađorđevića.

Nakon Meštrovićeve smrti možda je najbolja priča posjet rock zvijezde Davida Bowieja atelijeru 1990. godine, uoči njegovog koncerta. To nije bio dio službenog protokola, nego osobni izbor, Bowie je poznat kao umjetnik koji je vrlo selektivno birao što želi vidjeti u gradovima koje je posjećivao. U atelijeru se, prema izvorima, posebno zadržao uz skulpture monumentalne figuracije.