Oleg Ivenko kao Nurejev (lijevo)
Istinski zaljubljenici u balet trebaju pričekati »Isadorinu djecu« genijalnog Damiena Manivela. U prvom planu doduše nije Nurejev, već Isadora Duncan. Ali kao nježnost geste i emocija
Život Rudolfa Nurejeva, nalik bajci o siromašnom klincu rođenom u transsibirskom vlaku koji će bijegom na Zapad postati baletna zvijezda gotovo nadnaravne karizme bliske rock mitologiji, naprosto je idealan za inspirativni biopic.
Da nam je storiju o Nurejevu ispričao veliki Todd Haynes, vjerojatno bi se tu našlo mjesta za njegovu alkemiju s Margot Fonteyn, njegovo gostovanje u showu Dicka Cavetta na kojem se ukazao u tunici i visokim čizmama s identičnim printom pitona, njegove kokainske orgije u Studiu 54, njegov portret jednog drugog Rudolfa, onog u »Valentinu« Kena Russella, njegov gay promiskuitet i njegov AIDS.
Ne, Ralph Fiennes odabire daleko konvencionalniji i banalniji pristup, fokusiran na junakove prve (baletne) korake i prvu veliku europsku turneju s lenjingradskim Kirovom fokusiranu na njenim pariškim danima, koje će iskoristiti kao ulaznicu za bijeg u »slobodu«, kad je umjesto povratka u SSSR i ekskluzivnog nastupa za sovjetsku političku vrhušku, zatražio politički azil. To je taj famozni »liberte« koji autor zumira na pariškom spomeniku.
Scena iz filma ‘Bijela vrana’
Mlaka aerodromska sekvenca
Upravo ta ključna Fiennesova aerodromska sekvenca režirana je krajnje mlako i traljavo, oslobođena od bilo kakve tenzije, kao da autor nikad nije vidio Affleckov »Argo«.
Ni scenarij nije ništa inspirativniji, iako iza njega stoji provjereni David Hare. Da, Fiennes koji u filmu portretira junakova baletnog učitelja i mentora, ne zaboravlja naglasiti njegovu reformatorsku ulogu u tretmanu muških plesača. Tu je i fina scena junakova ranojutarnjeg posjeta Louvreu, tijekom kojeg upija tu istu energiju tijela na »Splavu Meduze«.
Tu je i onaj paradoksalni sraz romantične mitologije genija i njegove žudnje za slobodom u vječnom neskladu sa strogim baletnim pravilima koji traže od plesača strogu disciplinu i poslušnost, a ne da štuju slobodu pokreta i života.
Ta ista strogost nastavlja se i u Fiennesovu podvlačenju ritualnih hladnoratovskih protokola po kojima KGB prati svaki njihov pariški korak i kontrolira njihove živote, od odlazaka u Crazy Horse do junakovih druženja s Clarom Saint, zaručnicom tragično nastradalog sina francuskog ministra kulture Andrea Malrauxa (glumi je nezainteresirana Adele Exarchopoulos).
Podsjetimo, film »Bijela vrana« slavni Ralph Fiennes snimao je i u Rijeci, u HNK-u Ivana pl. Zajca (nismo ga prepoznali u filmu), a film je sniman i na nekima od autentičnih lokacija vezanih za život i umjetničko djelovanje Rudolfa Nurejeva te u Beogradu. Od domaćih glumačkih snaga u filmu smo vidjeli Franu Lasića u ulozi ruskog konobara te neke srpske glumce. (K. C.)
Anestetizirane plesne scene
I u plesnim scenama ostaju tek tragovi pokreta. One su totalno anestetizirane i u njima nema gotovo ništa od onog »letećeg Tatara« koji je famoznu rusku baletnu energiju – kao kontrast francuskoj »tehnici« – doveo do savršenstva, iako Nurejeva glumi ukrajinska baletna zvijezda Oleg Ivenko u svojoj prvoj filmskoj ulozi.
Ali Nurejevu je fizionomijom i pozom puno bliži njegov kolega iz ansambla Juri Solovjev. Glumi ga Sergej Polunjin koji je već plesao s Jennifer Lawrence u »Crvenom vrapcu«.
Na isti način, Fiennesa ne zanima previše junakov ljubavni život, sveden na platonski odnos s Clarom. Inspirativniji su mu flešbekovi iz junakova djetinjstva u maniri sovjetskog Instagram sivila, koji prizivaju Salgadove crno-bijele fotografije.
Junakova veza s mladim njemačkim pijanistom svedena je tek na izlazak potonjeg iz njihove vruće ljubavne postelje. A ni njegova figura na prozoru u korelaciji s njegovim uspavanim kolegom, nema onu istu razornu snagu homoerotskog trenutka Almodovarove »Boli i slave« u kojem mali Salvador promatra iz kreveta zidara kako se pere.
Zato istinski zaljubljenici u balet trebaju pričekati »Isadorinu djecu« genijalnog Damiena Manivela. U prvom planu doduše nije Nurejev, već Isadora Duncan. Ali kao nježnost geste i emocija.
