Rijeka kao Europska prijestolnica kulture trebala se upisati u memorije brojnih Europljana, ali i stanovnika drugih kontinenata koji bi htjeli doći u grad u godini u kojoj nosi tu titulu. Trebala je, ali nije, jer mnogi su ostali u svojim kućama, nastojeći preživjeti pošast koja je promijenila način na koji uopće društveno funkcioniramo, još više stavljajući naglasak na virtualno, odnosno digitalno.

No, to se s našom inozemnom sugovornicom nije dogodilo, jer ona je Rijeku izabrala kao svoj sljedeći »crush« još i prije nego što ju je vidjela uživo, a puno prije pojave virusa koji će sve promijeniti. Ona je austrijska književnica, ali i povjesničarka i povjesničarka umjetnosti, novinarka te učiteljica njemačkog kao stranog jezika. Ona je ujedno pridružena urednica jednog segmenta novog izdanja austrijskog časopisa Lichtungen, koje se vezuje uz Rijeku i koje je povod našem razgovoru.

Stoga na početku molimo Biancu da nam predstavi projekt tog izdanja časopisa, ali i sam časopis, »staromodno« ukoričenu tiskovinu.

– Književni časopis Lichtungen cijenjena je i dobro poznata periodička publikacija koja objavljuje i predstavlja autore iz cijeloga svijeta fokusirajući se na njihovo prevođenje na njemački jezik da bi ih upoznali govornici njemačkog jezika. Svako izdanje posvećeno je nekoj zemlji ili gradu. Prošle godine urednički kolegij odlučio je objaviti autore iz Rijeke i s Kvarnera u povodu Europske prijestolnice kulture 2020. pa su me pitali za pomoć, zato što su znali da predajem na riječkom sveučilištu. Previše samopouzdano sam i brzo odgovorila:

»Da, svakako, nema problema«, ali nakon kraćeg promišljanja nisam bila sigurna mogu li naći autore u Rijeci voljne pisati za mene i ovaj časopis. Ali neke slučajnosti i puno sreće pomogli su mi da nađem sedam krasnih autora koji su pristali i poslali mi svoje tekstove; pjesme, kratke priče i drame. Plan je bio prevesti tekstove i objaviti ih u časopisu u svibnju 2020. uz prezentaciju u Rijeci, ali onda – zaklela sam se da neću više koristiti k-riječ – prezentacija je odgođena. Nadam se da ćemo to uspjeti napraviti sljedeće proljeće.

Predstavnici riječke književnosti

Zanima me onaj dio o slučajnostima i sreći; kako ste na kraju odabrali sudionike?

– Prvo me moja prijateljica Ana, umirovljena kemičarka koja dugo živi u Rijeci i poznaje književnu scenu kao svoj džep, pozvala da pođem s njom na književnu večer Srećka Cuculića u Antikvarijatu Ex libris. O, čovječe, kakvo iskustvo! Bila sam tako impresionirana! I pisac i priča – neponovljivo! I rekla sam Ani: »Molim te, pitaj ga bi li bio zainteresiran sudjelovati u našem projektu Lichtungen.« I, na sreću, pristao je.
Inače, riječ lichtungen znači nešto kao rasvjetljavanje, raščišćavanje, i uglavnom se koristi za svijetla mjesta u šumama, ona koja nemaju stabala.
Ohrabrena otišla sam na Festival europske kratke priče. Tamo sam pitala mladu, prekrasnu damu koja je čitala kratku priču želi li sudjelovati u projektu, i da, pristala je! Bila je to Tea Tulić. Sljedeće dvije autorce pronašla sam u kazalištu – vidjela sam predstave Laure Marchig i Vedrane Rudan. Pitala sam ih i obje su pristale! Bila sam također sretna kad sam našla Zorana Žmirića, Davora Mandića i Kristinu Posilović; na kraju bilo je to sedmero autora koji predstavljaju riječku književnost. Prekrasan izbor!

Što nam možete reći o njihovim tekstovima? Rekli ste da ima kratkih priča, poezije, drama, a čime se one bave, što su im teme i koju priču pričaju svi zajedno?

– Ponosna sam na činjenicu da ova »zbirka« tekstova nudi širok spektar literarnih žanrova. Kao što smo rekli, tu su i proza i poezija i drame, ali to su komedije, tragedije, povijest, filozofija, fikcija i fakcija. I – a na to sam posebno ponosna – to su tekstovi napisani na nekoliko jezika: hrvatskom, hrvatskom čakavskom, talijanskom i fjumanskom. Da se svi ovi jezici govore u riječkoj regiji, nisam ranije znala, a sigurno to ne znaju ni u Austriji ili Njemačkoj. Naravno, morali smo ih onda i prevesti na njemački, što je bio poseban izazov: pronaći ljude koji su sposobni prevesti te dijalekte. Postavilo se i pitanje ima li ih smisla prevoditi na njemačke dijalekte, i ako ima, na koje? Mi u Austriji i Njemačkoj imamo puno različitih dijalekata, a ne smijemo zaboraviti ni dijalekte u Švicarskoj! Ali sigurna sam da su svi prevoditelji (kojih je također bilo sedam, za svaki tekst po jedan) izvrsno odgovorili tom izazovu. Već smo dobili puno ushićenih kritika, i za originalne tekstove i za prijevode.
A koju priču pričaju zajedno? Rekla bih da je najvažnija točka svih tekstova visok nivo njihove autentičnosti. To znači da su potpuno stvarni, iako su fikcija, originalni, izvorni, gotovo arhetipski.

Zašto Rijeka

Kakvi su planovi s ovim izdanjem sada? Naravno, tu je i ta omražena k-riječ, ali bez obzira na nju tko će čitati o Rijeci, odnosno autore iz Rijeke, i planirate li neka predstavljanja časopisa osim tog željenog riječkog u proljeće?

– Ovaj projekt pokrenuli smo u proljeće 2019. planirajući ga, dakle, objaviti u proljeće 2020., u pravo vrijeme za prezentaciju u Grazu, gdje je sjedište časopisa, i u Ex librisu. Čitanja autora i prevoditelja i autobus pun austrijskih gostiju već su bili dogovoreni, ali onda, znate zašto, morali smo sve to odgoditi. Namjerno kažem odgoditi, jer doista se nadam da ćemo organizirati to predstavljanje u Rijeci, i to uz pomoć Rijeke 2020.

Na stranu časopis, i vaša je priča prilično zanimljiva. Vi ste, naime, došli živjeti i raditi u Rijeku. Kako ste se odlučili na tako velik korak i zašto baš Rijeka?

– Posljednje četiri godine radim kao OeAD-predavačica, što je institucija Federalnog ministarstva obrazovanja, znanosti i istraživanja za internacionalnu mobilnost i suradnju, koja šalje predavače na sveučilišta sedam raznih zemalja. Moja je zadaća na sveučilištima poučavati njemački jezik kao izvorni govornik. Prvo sam radila u ukrajinskom Harkivu, a sada sam već tri godine u Rijeci, jer Rijeka je bila moja prva željena destinacija, i predajem njemačku književnost na Sveučilištu na Odsjeku za germanistiku Filozofskog fakulteta u Rijeci. Zašto? Prvo zato što volim razgovarati s mladim ljudima, diskutirati s njima, pomagati im, učiti s njima i saznavati o čemu razmišljaju, što žele, čemu se nadaju i što rade. Biti njihovom učiteljicom znači i biti njihovom kolegicom, partnericom, savjetnicom, i znači odnositi se prema njima kao prema jednakima da bih ih ohrabrila za budućnost.

Naravno, pandemija je sve preokrenula naglavce, pa vjerojatno i vama. Kako je to sve utjecalo na vašu riječku priču?

– Da, naravno, pandemija je promijenila neke stvari. Otišla sam iz Rijeke u ožujku i nisam se mogla vratiti sve do srpnja, sva smo predavanja imali online, i ne pitajte me kako smo to uspjeli, ali čini se da smo to ipak napravili odlično. I to sam naučila iz krize: možeš uspjeti ako želiš. I to želim naučiti svoje studente: unatoč poteškoćama, ili još bolje: baš zbog poteškoća i problema, mislim da je bolje raditi na tome da se kriza savlada, nego biti pesimističan i žaliti se na situaciju.
Moram još dodati da mi je sjajno raditi na Studiju njemačkog jezika i književnosti na našem odsjeku, koji je diversificiran, ambiciozan i zanimljiv, te da je prevoditeljski odjel, troje studenata i profesor, bio involviran u projekt Lichtungen. Zajedno su preveli jedan od tekstova i, moram reći, to su odradili odlično!

Knjiga o životu u Rijeci

Znam i da sami pišete. Što nam možete reći o svojem pisanju u ovom riječkom razdoblju, jeste li (bili) inspirirani Rijekom ili nečim vezanim za ovaj grad?

– U kolovozu 2019. godine objavljen je moj roman »Das Mundstück«. To je priča o mom ukrajinskom boravku, poslu i iskustvu, dijelom realnost, dijelom fikcija. Bilo je to sjajno razdoblje, iscrpljujuće, zanimljivo, predivno, iznimno složeno i teško, pogotovo vezano za tamošnju nabujalu birokraciju… I da, sljedeća knjiga koju pišem je o mom životu u Rijeci. Nadam se da ću je i završiti, a mogu vam dati i mali nagovještaj: u priči je i dobro poznata novinska kuća.

Što na kraju mislite o Rijeci i ljudima ovdje?

– Naravno, samo najbolje! Rijeka je moja ljubav na prvi pogled. A znate li koji je to pogled bio? Dolazak s granice, s Rupe, na Vrata Jadrana. Kakav unikatan, prekrasan pogled na cijeli Kvarnerski zaljev, otoke i Učku. Nezaboravno! Iznova i iznova proživljavam taj trenutak dolaska iz Austrije u Rijeku. I ima toliko toga što se još može reći o gradu i ljudima koje sam upoznala, ali, molim vas, strpite se malo, još uvijek pišem!

A vaši budući planovi, imaju li oni Rijeku u perspektivi kad tako biranim riječima govorite o njoj?

– Na sveučilištu sam angažirana još ovu akademsku godinu. Barem još u tom razdoblju živjet ću u Rijeci i raditi ono što sam voljela raditi u godinama ranije: odlaziti u kazalište, igrati bridž u Bridge klubu Rijeka, biciklirati, pjevati u crkvenom zboru, šopingirati i plivati.