Snimio Darko JELINEK
Mi redatelji obožavamo ono što je HRT bio nekad. To je izvor našeg velikog ponosa. Radili smo serije kakve danas radi HBO kad je HBO bio tek ideja nekog tamo čovjeka u Americi. »Malo misto«, »Kuda idu divlje svinje«, to su ogledni primjeri kako se radi velika produkcija
Kampanja »Meni se to gleda, HRT ne da« krenula je još u srpnju. Pokrenulo ju je Društvo hrvatskih filmskih redatelja (DHFR) nakon što je Hrvatska radiotelevizija (HRT) na svom posljednjem javnom pozivu, uz niz nepotpisanih i uvredljivih ‘recenzija’, odbila 34 hrvatska filma, prikazana na 370 festivala i ovjenčanih s 90 nagrada.
Premda iskustvo uči, pa mnogi na to i računaju, da su ovakve kampanje u nas kratkog daha, filmaši nit su odustali, niti to kane dokle god se ne izbore za pravo hrvatskog filma da se prikazuje na hrvatskoj televiziji.
Urodilo je to za sad i činjenicom da je saborski Odbor za informiranje, informatizaciju i medije održao krajem listopada tematsku sjednicu na temu odnosa HRT-a prema hrvatskoj produkciji dokumentarnih filmova i serija. Zaključeno je da valja razgovarati. I bome, nema koji dan da je stigao poziv s HRT-a na razgovor i to od glavnog ravnatelja HRT-a Kazimira Bačića.
Pozdravlja taj prvi korak Antonio Nuić, predsjednik DHFR-a i redatelj čiji je film »Mali« naš ovogodišnji kandidat za Oscara. No, ne mijenja to za sada puno, zahtjevi s kojima će na sastanak ostaju, kaže, oni isti, svi u skladu sa zakonima o HRT-u i Zakonom o elektroničkim medijima, i svode se na jasne i transparentne natječaje, taman takve da se zna kad natječaj počinje, kad završava i kad će biti objavljeni posve jasni rezultati.
Antonio Nuić / Snimio Darko JELINEK
Hrvatska realnost
Čak 34 filma, 370 festivala, 90 nagrada. Reklo bi se, toliko je ‘dobrih’ razloga bilo za pokretanje kampanje.
– Ovo filmovi, naslovi, nagrade, festivali su zapravo pokazatelj nečega što dobar dio hrvatske publike ne zna i za što je velikim dijelom odgovoran HRT. Naime, svi ljudi, publika generalno, film promatra jednodimenzionalno, kroz prizmu dugometražnog igranog filma. Međutim, kinematografija je puno više od toga. Postoje dokumentarni filmovi, eksperimentalni, animirani i svi ti filmovi, osim naših dugih igranih filmova, imaju i još veće uspjehe na internacionalnim tržištima. Svi ti filmovi vrlo jasno, ponekad bolno, govore o stvarima koje jesu hrvatska realnost. I svi ti filmovi su prije svega napravljeni da ih gleda hrvatska publika. Jedino mjesto za prikazivanje koje ti filmovi imaju u Republici Hrvatskoj je javni servis. Mi to po zakonu imamo. Onog trena kad javni servis ne čini svoju zakonsku obavezu, ne obavlja funkciju zbog koje postoji, a to je da prikazuje recentnu hrvatsku produkciju, e onda filmski autori naprosto moraju reagirati. Jer, u kinima smo uvijek na gostujućem terenu. U našim kinima domaćini su Amerikanci. Kada je trebalo napraviti drugi oblik kinomreže, mi smo izgubili tradicionalne kinodvorane, tradicionalno kino prikazivaštvo i doveli smo domaći film u poziciju da je u istim dvoranama i na istom tržištu s filmovima koji koštaju sto, dvjesto puta više. To je kao da boksača lake kategorije dovedeš pred teškaša i gledaš što će se dogoditi.
Bit će ajme!
– Bit će ajme majko! U toj situaciji smo u kinima. Nemamo se puno razloga radovati ni kad pogledamo javni servis. Imamo precizne podatke jer pratimo sve nacionalne programe, analiziramo ih od naslova do naslova, kako bismo autorima isplatili pripadajuće naknade. I onda na razini godine, na javnom servisu dođemo do podatka o sedam ili 11 prikazanih naslova u godinu dana, a na komercijalnim televizijama od nula filmova. Pa se pitamo želimo li mi ikakvu kulturu, je li sve šuplja priča ili ćemo stvarno nešto napraviti za tu kulturu koja se proizvodi. Pritom mi ne proizvodimo puno. Ne opterećujemo HRT tisućama naslova. Mi proizvodimo limitiran broj naslova, nekoliko desetaka naslova što dokumentarnih, što igranih filmova na godinu koje bi svakako trebalo pokazati.
Antonio Nuić / Snimio Darko JELINEK
Neprirodna situacija
Goran Dević na prestižnom festivalu dokumentarnog i animiranog filma u Leipzigu ove godine je bio ne samo kao autor, već i član žirija. Veli kako u Leipzigu nije vidio ozbiljan film bez podrške nacionalne TV kuće. A veli i to da kad stranim kolegama priča o situaciji u nas gdje nacionalna kuća ne želi hrvatske filmove, misle da ih zafrkava.
– Često se, kad im krenemo objašnjavati situaciju, ljudi pitaju koliko je naš engleski dobar. Ali, nakon nekoliko ponavljanja shvate da je nastala potpuno neprirodna situacija. U svakoj državi koja ima uspješan javni servis osnova svega je usko partnerstvo javnog servisa s proizvodnim sektorom. Ovo kod nas je kao da saloni automobila ne surađuju s tvornicama automobila. Nije logično. Jer, mi proizvodimo program, a oni program trebaju.
Tim više ako je istina da sve što nisu kupili i ne košta bog zna koliko!?
– Ma to su sitni novci! Imate neke dogovore koje je HRT postigao s hrvatskom udrugom producenata o minimalnim otkupnim cijenama: 600-tinjak kuna je minuta dokumentarnog programa, 2000 kuna minuta igranog filma. Kad pomnožite tih 30-tak dokumentaraca s trajanjem od 30 ili 50 minuta, nek’ je u prosjeku 40 minuta, brzo dođete brzom računicom do toga da se tu radi o niti milijun kuna! Mi smo zajednica koja je duboko svjesna ekonomskih uvjeta u kojima se zemlja nalazi i ne tražimo nerazumne novce. U usporedbi s europskom kinematografijom, mi smo s našim budžetima komični. Ministarstvo kulture je do sada ulagalo u hrvatsku kinematografiju na godišnjoj razini manje novaca nego što košta jedan prosječan europski film. Prosječan europski film košta 4,7 milijuna eura, a oko 4 milijuna eura je ulagalo Ministarstvo kulture u HAVC. Cijeli sustav je jedno osam milijuna eura težak.
Umjesto termina na HRT-u, dobili ste odbijenice koje su i uvredljivog karaktera, nepotpisane i sročene tako da vas se …
– Gadi, vrijeđa i blati. Ne da se to ljepše kazati. Tu je došlo do velikog propusta, do nečeg što za HRT nije dobro, da je vani kao njihova službena recenzija izašlo nešto što je stvarno govor mržnje. To je razina komunikacije koja se ne smije događati.
Antonio Nuić / Snimio Darko JELINEK
Na Odboru ste tražili ispriku od strane HRT-a, no niste je dobili, barem tamo?
– Bila je prigoda za ispriku, ali prihvaćamo da se nije nužno morala dogoditi na Odboru. Duboko se nadamo da će se dogoditi. Ono što želimo da javnost zna, je da mi ne želimo biti ni u kakvom ratu ni sa kim. I kad filmska zajednica ide pred saborske odbore, mi smatramo da oko naših prijedloga naprosto treba doći do političkog konsenzusa, zato jer su ti prijedlozi apsolutno apolitični. Oni se tiču samo načina na koji kinematografija treba i može funkcionirati. Ono što je naša muka i što dugi niz godina objašnjavamo je to da je kinematografija djelatnost koja može kvalitetno i dobro plaćeno zapošljavati ljude, mlade i jake. To su zanimljivi poslovi zahvaljujući kojima mladi ljudi neće otići van, jer će im možda biti bolje radit interesantan posao za manje novca nego vani težak za više. Kinematografija je esencijalni dio moderne kulture svake moderne države, pogotovo europske. Biti stoga u situaciji u kojoj javni medijski servis i kinematografija ne rade skupa, neodrživo je i za njih, i za nas.
Europske direktive
Samo, shvaćaju li to oni koji vode HRT?
– Mi ćemo uporno čekati trenutak da oni shvate jer moraju shvatiti! Moraju shvatiti da je razgovor s nama osnova. Mi smo ti koji trebamo proizvest izvrstan program. Jedna od specifičnosti naših zakona je česta upotreba općenitih izraza. Tako se u zakonu o HRT-u stalno spominje pojam izvrsnosti, što je i logično. Imamo najbogatiju medijsku kuću i ona bi trebala imati najbolje. Upravo o tim načelima izvrsnosti želimo razgovarati. Mislimo da je transparentni javni natječaj najbolji put k načelu izvrsnosti. Ali kada to sliči na »vi prijavite pa što bude«, kad su to natječaji kojima se nikada ne objave rezultati, to onda nisu natječaji, već alibi postupci nabave nekakvog programa, a to nama ne treba. Smatramo da je taj i takav način naprosto vrlo plodno tlo za sve oblike malverzacije.
Tematska sjednica Odbora sazvana je na inicijativu oporbe, a onda se lijep komad te iste oporbe na sjednici ni ne pojavi. A bila je to prigoda da poentiraju baš na pitanju (ne)transparentnosti.
– I mi smo mislili da je, no djelovanje na političkoj razini se očito može događati po nekim principima koji su nama sa strane nerazumljivi i nepoznati. Mislim da je u interesu ponajviše oporbe, a naravno i vladajućih, da je javno medijski servis stvarno javno medijski servis, jer u onom trenu kada ljudi izgube vjeru u javno medijski servis, zapravo se otvara prostor svim vrstama populizma i raznoraznih svakojakih utjecaja. Nama je jasno da je onima koji se bave politikom centralni interes informativni program. To je vjerojatno jako bitan dio javnog medijskog servisa, ali ne može se sve svesti na informativni program, točnije na način kako će taj program tretirati pojedinog političara ili političku opciju. Ako se sve svede na to, onda mi zapravo još uvijek govorimo o državnoj televiziji, o konceptu koji je trebao bit prevladan i koji smo trebali prevladati svim ovim zakonima što smo ih uskladili s europskim direktivama.
Antonio Nuić / Snimio Darko JELINEK
Rekli ste da zakoni i nisu loši, ali ih se kojekako tumači.
– Tako je. Zakoni su napisani relativno solidno, ali se uvijek pitam čemu toliko zakučast jezik koji ostavlja prostor suludim interpretacijama. U našim zakonima nema malignih tendencija, nitko zakonski ne želi nešto uništiti, cenzurirati, obeshrabriti. Zakoni su napisani vrlo afirmativno i vrlo razvojno, ali načini na koji se tumače su defanzivni, da ne kažem defetistički. Državnu potporu, pristojbu na HRT-u naprosto smatraju svojim prihodom koji mu drugi uzimaju. Oni ne vide to kao novac koji HRT ima zadaću raspodijeliti na više adresa.
Što je sve AV djelo
S HRT-a će vam kazati da oni sve zadane postotke ispunjavaju, da otkupljuju od vanjske produkcije i više nego što moraju.
– To su ti problemi, a dio će ih se, nadamo se, riješiti setom izmjena audiovizualnih zakona. Trenutno je u procesu izrade novi Zakon o elektroničkim medijima. Tamo su uzroci nekih problema, recimo u definicijama što je audiovizualno djelo, a što audiovizualni sadržaj. Mi smo tvrdili da se ti postoci koje HRT zakonski mora ispuniti odnose na AV djela i tu se HRT zapravo s nama slaže. Ali, nikako da dođemo do dogovora oko definicije što je sve AV djelo. Ako bi se prihvatilo HRT-ovo tumačenje, to bi doslovno značilo da u Zakonu piše da je HRT dužan emitirati četiri sata programa dnevno na hrvatskom jeziku! Mi mislimo da to nijedan zakonodavac ne bi napisao za javnu televiziju. Mi naprosto ne vjerujemo da se mogao dogoditi moment u kojem bilo tko, bilo koja politička opcija, kaže: mislimo da su četiri sata programa na hrvatskom jeziku taman dovoljna da to možemo nazvati hrvatskom televizijom. Nema šanse da je zakonodavac to imao na umu. Vjerujemo da je imao na umu AV djela, a to su po nama filmovi, serije, neki kreativni TV formati, a ne baš Dobro jutro, Hrvatska, licencni kvizovi i ne znam što sve ne. Moramo uspostavit neku granicu jer ta nam granica osigurava, ako hoćete, i hrvatstvo na HRT-u. Sve je to u redu, europska djela moramo vrtjeti, ali mi recimo kvalitetnog programa na hrvatskom jeziku za djecu i mlade nemamo dugi niz godina.
Ne čini se ni da ga se traži.
– Niti ga se traži, niti se potiče njegova proizvodnja. Odrastao sam u Sarajevu 80-tih gledajući »Smogovce«, »Ne daj se Floki«, »Lažeš Melita«… Četiri, pet serija proizveo je TV Zagreb u nepunom desetljeću. Kako smo znali prije, a sad ne znamo!? To fascinira. Mi redatelji obožavamo ono što je HRT bio nekada. To je izvor našeg velikog ponosa. Radili smo serije kakve danas radi HBO, kad je HBO bio tek ideja nekog tamo čovjeka u Americi. »Malo misto«, »Kuda idu divlje svinje«, to su ogledni primjerci kako se radi velika produkcija. TVZ je imao moderniji način razmišljanja 60-tih nego danas o tome što treba biti dramsko djelo. I to je zabrinjavajuće.
Dogodila nam se – nevjera
Što nam se dogodilo da je tako?
– Dogodila se nevjera u proizvodnji kvalitete. Nije lako bilo ni HRT-u. Bili su bili zbunjeni u masu momenata, nisu znali da li da se natječu s komercijalnim televizijama ili ne, pa su krenuli u proizvodnju sapunica što je bio krivi korak. Jer, komercijalne sadržaje ima tko ovom narodu nuditi. Ima televizija koje moraju živjeti isključivo od sadržaja koji su namijenjeni najširoj populaciji, a HRT treba proizvoditi visoko kvalitetne sadržaje nišnog karaktera. HRT-u je jedini kriterij trebala oduvijek biti kvaliteta.
Ali, nitko s HRT-a zapravo se ne usudi imenom i prezimenom govoriti o kvaliteti. Ne kupuje se jer su filmovi dugi, ili zato što su kratki, ili zato što bi patila generička programska shema… Znate li vi filmaši što se to, grubo rečeno, smije a što ne smije, što hoće a što neće!? Dojam je da čelnike HRT-a muči tematika dokumentarca. Nije lijepo vidjeti, recimo, Željezaru Sisak kako je propala.
– Ako želite od nekog filmom načiniti heroja, morate govoriti o njegovim manama. To je nezgoda filma. Ako ideš o nekom raditi panegirik, dobivaš komad propagandnog materijala koji nužno ljude podsjeća na reklamni način prikazivanja stvari. To ne komunicira dobro. Ali, ako govoriš o junakovim manama, onda ideš i u malo mračnije strane priča. Nama je jasno da se to možda ne da prezentirati kao veliki uspjeh naše sadašnjosti, ili naše recentne prošlosti, ali smo stava da se to mora promatrati zdravo i reći: ovo samo snimili, ovo je fakat dobro ili nije, ajmo o tome razgovarat’, ajmo postići to da je film povod razgovora a ne povod kamenovanja. Ja nemam ništa od toga da svojim filmom uvrijedim neku grupu ljudi iz ikojeg razloga. Nijedan filmaš to ne želi. Eventualno želim postići da neka grupa ljudi počne razgovarati, ili promišljati neku temu. To filmovi mogu.
A to nama treba više nego ikad.
– Pa da! Jer je realitet sve kompliciraniji. E sad, ono što HRT stalno tvrdi jest da im se miješamo u uredničku politiku. Ne, ne! Mi ih pozivamo da imaju više uredničke politike. Njima nedostaje upravo uredničke politike, programa s potpisom, netko tko će stati i reći – ovo sam ja odradio!
Nezakonit strah
Čini se da vas čekaju teški razgovori.
– Po nama bi trebali biti laki i bezbolni. Stalno radimo neku vrstu samokritike i samopromatranja da vidimo da nismo i mi zabludjeli. Ono što je dobro u ovom našem DHFR-u je to da nemamo iluzija o sebi. Znamo koliko smo i mi nekontrolirani i koliko znamo burno reagirati, ali imamo sposobnost autokorekcije. Ne tražimo ništa što u zakonu ne piše. Tražimo samo ono što piše. Dajte ovo što piše, to je super! I onda dođemo na Odbor koji izglasava zakone, i u krajnjoj liniji vodstvo HRT-a, i vidimo da nema dobre komunikacije ni na liniji HRT – Sabor. Jer, u Odboru nije bilo nikoga tko nije, manje – više, smatrao zahtjeve redatelja potpuno razumnim i potpuno u skladu sa svim zakonskim ovlastima.
Znači, sve je jasno, kupite hrvatski film i emitirajte ga na jednom od četiri kanala hrvatske televizije. Osim ako nema, kako rekosmo, straha od teme.
– Ja bih rekao da je strah od teme nezakonit strah. Pa živimo u uređenju koje se zove republika! Zar se vraćamo u doba kad ćemo imati filmove koje ne smijemo gledati!? To je komično. Stoljeće je 21., kad i djeca znaju da je film plod fikcije, pa zvao se i dokumentarni. To je i dalje nekakav pogled na nešto, jedna od opcija postavljanja pitanja. To je stvar mentalne i društvene higijene. Ne pomaže pritom ni Ugovor između Vlade i HRT-a koji je uspio biti još općenitiji od zakona. A stvari se daju lako kvantificirati: koji je to broj novih hrvatskih filmova koje HRT treba u godini pokazati, koliko novca treba potrošiti… Naša je sumnja da se tom dokumentu ne pristupa na pravi način zato jer onda naprosto ostaju mjerljivi kriteriji. Tu Vlada može pomoći, izradom znatno preciznijeg dokumenta.
