Solistica Opere HNK-a Ivana pl. Zajca Anamarija Knego na riječkoj je pozornici ove godine stekla najviši status u hrvatskom kazalištu, status nacionalne prvakinje. Iako je pjevanje i operu zavoljela u zrelijim godinama, u potpunosti joj se posvetila.

Riječ je o opernoj umjetnici otvorenoj prema raznolikom repertoaru i umjetničkim izazovima. Riječka je publika pamti po brojnim izvedbama kao što su gospođica Jessel (»Okretaj zavrtnja«, Britten), Tatiana (»Evgenij Onjegin«, Čajkovski), Micaëla (»Carmen«, Bizet), Kleopatra (»Julije Cezar u Egiptu«, Händel), Sophie (»Werther«, Massenet), Desdemona (»Otello«, Verdi), Alice (»Falstaff«, Verdi), Mimì (»La bohème«, Puccini), Jelena (»Nikola Šubić Zrinjski«, Zajc).

U razgovoru otkriva kako su joj nagrade i statusi uvijek nova obveza, potreba za pomicanjem ljestvice i novi zadatak, a svaka nova uloga novo iskustvo. Otkrivajući uloge, kaže, otkrivala je sebe.

Zrelija i svjesnija

Dosegli ste najviši status nacionalne prvakinje, jeste li se nadali tom priznanju?

– Nisam. U nekoliko navrata mi se spominjala ta mogućnost, ali bih je bez razmišljanja odbila. Prvenstveno, dobiti takav status obvezuje. Pritom ne mislim samo na umjetničku razinu.

Kod mene to nosi daleko dublje značenje. Za takav status smatrala sam da moram biti zrelija i svjesnija vlastite osobnosti. Uzeti si potrebno vrijeme u kojem bih sebi dala odgovore na mnoga ozbiljna, životna pitanja i duboko razmislila što s takvim potezom želim poručiti.

Još uvijek nemam sve odgovore, ali sam na mnoga uspjela odgovoriti. I dalje se ne osjećam spremnom, međutim, u pojedinim situacijama vrijeme ili trči ispred ili kaska za nama i to je nešto što moramo prihvatiti. Ono vrijeme u kojem bismo mi htjeli ili željeli nešto, nije isto ono vrijeme koje nam se samo od sebe nameće.

Foto Marko Gracin

Ostvarili ste impresivan niz sopranskih uloga, dobili brojne nagrade i sve ste ih izveli u »Zajcu«, koliko vam znači riječka pozornica?

– Što u umjetnosti znači impresivan broj? U njoj svatko bira svoj put. Ona je sinonim za slobodu, istraživanje, ljepotu. Netko voli otkrivati različite stilove, a netko je sebe pronašao u nekoliko djela. I jedno i drugo je ispravno.

Mi kao bića često volimo dijeliti svoja mišljenja u mnogočemu pa samim time taj moj broj otpjevanih uloga i/ili nagrada ima negativnu konotaciju kod pojedinaca, ponekad izaziva negodovanje pa čak i tihe pobune i podsmijehe. Kod drugih pak izaziva ugodu i poštovanje.

Meni osobno svaka uloga predstavlja kockicu u mozaiku kojeg sam slagala i koja je pronašla svoje mjesto. Zato sam ih učila. Pomoću njih sam uspjela zaliječiti mnoge životne rane, proživjeti tuđe živote, makar na kratko i osjetiti povezanost s dragim osobama koje nažalost više nisu uz mene. Na te uloge gledam s posebnom nježnošću i pažnjom.

One su moja intima. Nisu broj, nagrada, niti opera. Riječka pozornica je kolijevka kulture ovog grada. Na njoj su se izmijenile mnoge generacije i iskreno, želim da na istoj pozornici stasaju nove, mlade generacije – da ovom našem kazalištu nema kraja. Toliko mi znači riječka pozornica.

Jednom ste izjavili kako je važno pjevati i da su sve pozornice slične, još uvijek tako mislite?

– Apsolutno! Pozornice, gdje god se nalazile, imaju istu ulogu – slavljenje umjetnosti. Razlika je u tome, koliko pojedina država ili grad ulaže, cijeni i održava kazališnu i ostale umjetnosti.

Tu su vidljive razlike u kvaliteti rada, međutim, to ne znači da u kazalištima u kojima umjetnost na neki način stagnira, ne postoje vrhunski interpreti. To dvoje nije povezano.

Ptica ne bira najljepšu krošnju na kojoj će se smjestiti kako bi pjevala. Njoj to nije bitno. Ona je ta koja svojim pjevom očarava prolaznike. Samim time, krošnja postaje posebno, čarobno mjesto.

Pomicati granice

Riječko kazalište prolazilo je kroz različita poglavlja, primjerice za mandata Marina Blaževića programom su dominirale operne izvedbe, koliko je to bilo značajno razdoblje za vas?

– I prije Marina Blaževića bilo je opernih predstava u kazalištu, jedino što je Marin istinski zaljubljenik u nju. Satima smo mogli voditi razgovore o pojedinoj operi, a da pri tom ne bi ponovili dva puta istu činjenicu.

Posjeduje jednu interesantnu crtu – voli si postavljati izazove i pomicati granice. Tu smo pronašli zajedničku poveznicu. Oboje težimo u otkrivanju pravog, dubljeg smisla u operama i u likovima.

Nije sve otkriveno u zapisanim notama i glazbi. Uvjerena sam da skladatelji nisu bili jednostavne ličnosti, već kompleksne i prepune pitanja. Vrlo jasno se to može osjetiti kad se udubimo u glazbu. Svaka zapisana fraza čuva u sebi neku tajnu, koju nikako nije lako dešifrirati. Dobili ste knjigu sa skrivenim značenjem.

Ona čini pravi izazov i potrebno je puno promišljanja, pogrešaka i pokušaja kako biste se barem malo približiti rješenju. Neke smo uspjeli otključati, a neke su nam i danas ostale nepoznanice. To je umjetnost koja je nas dvoje i još nekolicinu pjevača povezala i stvorila neraskidivu vezu.

S Dianom Haller na riječkoj sceni / Foto Dražen Šokčević

Kakva su iskustva s novom intendanticom Dubravkom Vrgoč?

– Dubravka Vrgoč je nedavno došla na mjesto intendantice. Nešto što sam kroz život naučila jest biti strpljiva i ne donositi zaključke prebrzo. Mi smo bića koja nije lako proučiti. Vrlo smo slojeviti.

Naši životi su odraz naših prošlih iskustava, doživljaja i događaja. Općenito, svi smo poprilično izranjavani. Najviše od strane drugih ljudi koji si daju za pravo dirati u tuđe živote.

Najlakše je osobu okarakterizirati na ovaj ili onaj način – jednodimenzionalno. Svakom pojedincu treba dati vremena i prostora. Vrijeme nikad ne pogriješi i pokaže nam vrlo jasno pravu sliku.

Ono što sam ne čuješ ili nisi bio svjedokom, ne treba uzimati kao relevantno, a kamoli širiti dalje, samo kako bi se otvorila tema za razgovor u društvu. Postoje daleko važniji i ozbiljniji problemi s kojima se susrećemo u kulturi, našem gradu, državi i izvan nje. Zato želim gospođi Vrgoč lijep početak u našem kazalištu i puno uspjeha.

Kao Cio Cio San u »Madama Butterfly« / Foto: Dražen Šokčević

Vaša izvedba na pozornici ovisi i o pjevačkim partnerima, hoće li u sljedećoj kazališnoj sezoni biti zanimljivih gostiju u opernim izvedbama?

– Uvijek postoje iznenađenja. Ne moraju nužno niti biti gostujući pjevači, tako se iznenađenja događaju tu, pored nas. Ima ih nekoliko i jako se veselim što će nas svih iznenaditi.

O nama samima puno ovisi kakav će biti odnos s partnerom na sceni. Ljubaznost je vrlina koja otvara mnoga srca i stvara ugodno okruženje. Osvijestiti svakako treba činjenicu da niti jedna od tih osoba s kojom dijelite pozornicu, nisu dio vašeg osobnog, privatnog života i tu završava svaka priča.

Prijelomni trenuci

Koji su vas trenuci ili uloge do sada najviše oblikovali kao umjetnicu?

– Kako sam već napisala, svaka uloga je za mene intima. Bilo je nekoliko prijelomnih trenutaka. Svaki od njih je vezan isključivo za pronalazak odgovora o ljudskom ponašanju što je utjecalo na mene i u umjetničkom pogledu.

Naime, kroz promatranje odnosa i ponašanja drugih ljudi, kao i sebe same, dobila sam odgovore na pitanja koja su u meni tinjala. Na neki način me (pre)odgojilo. Zato sad na sva ta iskustva gledam samo s pozitivne strane.

Mnogi su mi pokazali kako se ne treba ponašati, dok su me pojedinci naučili kako poštovati svako ljudsko biće. Naučila sam kako se glasni najčešće bore samo za svoj boljitak, a oni tihi, vide puno dalje.

Neki životnu energiju bacaju na ljutnju, jad, prepirke i prilike da druge javno prikazuju u negativnom kontekstu dok drugi istu tu energiju šalju dalje, u beskraj, stvarajući ljepotu, mir i sklad s fokusom na umjetnost.

Svaka osoba sama za sebe odlučuje hoće li svoju energiju trošiti baveći se drugima ili ulaganjem u sebe i umjetnost. Biram baviti se sobom, jer tu se nalazi pregršt zanimljivih tema.

Kao Julija u Gounodovoj operi »Romeo i Julija« /  Foto Dražen Šokčević

Smatrate li da se operna publika mijenja kroz godine, što bi primjerice moglo privući mlađu publiku?

– Privući se ne može ništa. Privlačenjem možemo stvoriti otpor, a nekako mislim da kod mladih upravo to postoji. Mnogima, ne samo mladima, opera, kao i kazalište, jest zapravo nepoznanica od koje na neki način zaziru.

Zašto? Navjerojatnije se prijašnjih godina, desetljeća, potkrala neka greška. Kazalište je mjesto u koje se zalazi isključivo svojom voljom. Želimo li da mladi u nju zalaze, moramo zapaliti iskricu u njima, što i uspijemo.

Misterij je kako zadržati iskricu gorućom i vremenom ju rasplamsati u pravu vatru. Tu leži problem koji zahtjeva pomno planiranje, nekoliko mudrih glava i osluškivanje.

Mislim kako je opera posljednji potez kistom u cijeloj paleti koja se nudi. Ono što je najbliže mladima, jest svakako drama. Mladi dramu razumiju, radnja im je jasnija, likovi su im bliski i često se mogu pronaći u njima.

Opera je bajka koja zahtjeva određenu razinu zrelosti, mogućnost iščitavanja onog što nije izrečeno. Kazalište je posljednja karika u odgoju. Ne može se nikoga prisiliti da voli kulturu. Teško je na to odgovoriti kratko.

Kako bi se kultura održala i prenosila, prije svega moraju je voljeti odrasli. Djeca uče promatrajući roditelje, što i kako se odnose u određenim situacijama, slušaju njihove riječi, upijaju, oponašaju.

Nadalje, ako ljudi na vlasti ne dijele tu istu strast, kako onda možemo očekivati da će mlađe generacije to voljeti? Ali, jedno znam, ako vlast ne ulaže u kulturu, ne samo financijski, već cijelo svoje srce, poštovanje i znanje, mi ćemo izgubiti svoju dušu. Kod svih će ostati ogoljena i prazna, a duša je ogledalo jednog naroda.

Neopipljiva i beskonačna

Što je za vas najintrigantnije u operi, konkretnije što vas je privuklo tom zanimanju?

– Kad sam bila puno mlađa, ono što me privuklo operi jest mogućnost istraživanja različitih osobnosti i proživljavanja velike palete emocija. Danas je to nešto drugačije. Puno je kompleksnije.

U ovom razdoblju života, mnoštvo drugih stvari me zanima,od nekih grana medicine do filozofije, psihologije, agronomije itd. Ako se mislim i dalje baviti operom, potrebno je produbiti taj odnos.

Ne smije ostati na istom mjestu na kojem je do sad bio. To znači usvajanje novih znanja/vještina koja nisu isključivo vezana uz operu kako bi se vremenom pretočila u glazbu.

S obzirom na to da ste postigli visoke rezultate, razmišljate li jednog dana baviti se opernom režijom?

– U umjetnosti nema visokih rezultata. Taj pojam je rezerviran za sport i neke druge grane. Umjetnost nema granica, barem ne onih gornjih. Ona je neopipljiva, duboka, snažna, živi u našem DNK.

Nije granica. Ona je apsolutna – beskonačna. Razmišljala sam i o režiji. Nisam još spremna spustiti se niz taj tobogan. Otvorena sam za mnoge izazove i tko zna kojim putem ću dalje krenuti. Ako to jednom bude i režija, želim i moram biti opskrbljena velikim znanjem.

U kojem smjeru biste željeli razvijati se dalje? Postoji li neki operni ili pjevački repertoar kojeg još niste pjevali, a voljeli biste?

– Svakako bi mi bio izazov njemački repertoar, što bi značilo usvajanje novog jezika a to me veseli. Puno toga me privlači da ne znam odakle krenuti. Koliko samo knjiga želim pročitati, novih stvari spoznati, otkriti, naučiti.

Ovo tijelo je trenutačno gladno znanja i mislim da mi je jedan život prekratak kako bih sve to stigla. Stoga, idem korak po korak. Osluškujem sve oko sebe i samu sebe. Jedino što sigurno znam, jest da ne bih bila profesorica. Sve ostale karte su otvorene.

Aljaž Farazin i Anamarija Knego / Foto Dražen Šokčević

Mnogi spominju velika odricanja koja stoje iza velikih opernih karijera, kako biste to komentirali?

– Svaki posao koji se radi predanošću, može biti iznimno zahtjevan. Biti operni pjevač nije ništa posebnije od ostalih. Sve profesije nose određene profesionalne izazove. Ono što se voli, ne nosi naziv odricanje.

Odricanje je izraz kojeg se koristi ukoliko radimo posao kojeg nažalost ne volimo ili su nas životne okolnosti na to natjerale. Onda je to odricanje u pravom smislu te riječi. Sve ostalo je sreća i zadovoljstvo uz malo truda i rada.

Zaljubljena u Finsku

Iako volite riječko kazalište, jeste li ikada poželjeli pjevati negdje drugdje, biti na angažmanu u nekom primjerice europskom kazalištu?

– Pjevala sam i u drugim europskim kazalištima, ali nisam svu energiju usmjerila na to. Rijeke koje imaju miran tok su mi oduvijek bile draže od brzaca. Da pojasnim: kad se energija šalje samo u jednom smjeru izaziva mnoštvo nemira, strahova, frustracija iz jednostavnog razloga – što će sa mnom biti ako u tome ne uspijem?

Sve se potrošilo samo na jednu želju. Zato je moja energija raspršena na nekoliko različitih strana. Jedino gdje sam se pronašla, upravo radi mirnoće i stabilnosti je Finska. Oko nje bih se itekako dvoumila da mi ponude stalni angažman. Za sva druga kazališta, ostala bih gdje jesam. Sretna sam i zadovoljna tu u Rijeci.

Bi li mogli trajno živjeti u Finskoj, ili barem što biste »ukrali« tamo i donijeli ovdje?

– U Finsku sam se zaljubila iskreno i svim srcem. Zaljubila sam se u jednostavnost ljudi koji si uzmu vremena koliko njima treba kako bi te upoznali. Jednom kad te prihvate upravo takvog kakav jesi, nevjerojatno su topli i nikad te ne zaborave.

Zaljubila sam se i u mirnoću zimskih dana, u miris snijega u zraku, u prohladna ljetna jutra, tišinu koja obavija, nevjerojatno visoku razinu obrazovanja i ljubavi prema kulturi.

Tamo je jednostavno biti čovjek sa svojim stavovima i mišljenjima a da ti ih nitko nema potrebu mijenjati. Malo govore, ali ono što izgovore, nosi određenu težinu i stoje iza svake izrečene riječi.

Iskrenost se kod njih cijeni, makar ponekad i zaboli. Samo jednom je moguće izreći neku neistinu i zauvijek izgubiti njihovu naklonost jer sami nisu skloni lažima. Što se tiče kazališne publike, upravo tamo sam doživjela najljepše ovacije. Nagrade pjevače s toliko žara, strasti, uzbuđenja. Pravo je iznenađenje kako u tako mirnoj zemlji žive tako strastveni ljudi.

Onaj koji stvara

Jeste li imali uzore kao mlada operna pjevačica?

– Nisam imala uzore u pjevanju jer sam se dugo godina tražila i nisam bila od onih učenika, a poslije i studenata koji su rado odlazili na satove pjevanja. Meni je sve to bilo nekako daleko, nedodirljivo, pomalo čudno. Jako kasno, negdje u ranim tridesetima sam shvatila da želim operu u svojem životu.

Kakva su vaša iskustva u druženju s kolegama umjetnicima iz cijelog svijeta, prema njihovim iskustvima. Koji dio svijeta smatrate da najviše cijeni operne umjetnike?

– Iz vlastitog iskustva, svakako bih na prvo mjesto stavila Finsku. Kako sam napisala, ulažu ogromno znanje i ljubav u kulturu i obrazovanje. U sebi čuvam i nosim samo lijepa iskustva.

Nisam previše društvena i volim svoj mir i tišinu. Tuđe energije me uistinu mogu vrlo brzo iscrpiti. Umaraju me razgovori, osim ako su smisleni i produktivni, najčešće jedan na jedan i u nekom tihom okruženju.

Sve ostalo izbjegavam. Imam šačicu prijatelja koje sam stekla u opernom svijetu, točnije troje i oni su moje sve. U njima sam pronašla iskrenost, intelekt i razumijevanje.

Tko je za vas umjetnik?

– Umjetnik je onaj koji stvara – skladatelji, pisci, slikari, kipari… Stava sam da su operni pjevači jedna vrst medija, ne umjetnici. Mi ne stvaramo ništa. Mi posuđujemo djelo vrsnog umjetnika i svojim glasom, što je itekako vrijedan dar, prenosimo publici sve što je zapisano.

Treba biti počašćen imati mogućnost interpretiranja takvih velebnih djela. Na nama je da svojim velikim radom dovedemo sebe u što bolje stanje medija kako bi uspjeli prenijeti ono što je istinski umjetnik stvorio.

Sve je to usko povezano, samo ja činim razliku između umjetnika i interprete. Sličan stav sam pronašla u knjizi Rođenje tragedije, Friedrich Nietzsche, referirajući se na Schillera i Schopenhauera.

Ne mora se nitko složiti s tom tezom, ali ja sam se u tome pronašla i ne smatram se umjetnicom, već interpretom/medijem i tako pronalazim drukčiji smisao u ovom poslu. Uvijek i iznova se preispitujem i istražujem.

Opera je odgoj

Koliko je važna institucionalna podrška za opstanak i razvoj operne umjetnosti?

– Važna je isto kao što ne možeš biti doktorom i/ili odvjetnikom ukoliko nemaš diplomu. Upoznavanje s umjetnošću kroz osnovnu, poslije srednju školu i na kraju na fakultetu je itekako neophodno.

Neće vam obrazovanje pružiti bolji sluh ili ljepši glas, ali će vam otvoriti pogled na kulturu općenito i uliti u vas vrijednosti prema njoj. Operno pjevanje mogu naučiti mnogi, kao što svatko može pročitati sve napisane medicinske knjige, ali to nas neće učiniti doktorima, niti ćemo se moći zaposliti u toj struci.

Jasno, možda je primjer malo čudan, jer doktori odlučuju o ljudskom zdravlju, a pjevač ne može naštetiti ničijem zdravlju. Mišljenja sam kako se krivom interpretacijom, neobrazovanošću i lakomislenošću može oštetiti ne zdravlje, ali može duša i iskriviti pogled na samu opernu umjetnost.

Opera je odgoj, usmjerenje i praksa koja se stječe godinama. Zato operni pjevač mora imati na zadatak očuvati veličanstvene skladbe od krivih interpretacija. Uvijek postoje iznimke, talenti koji se otkriju u kasnijoj dobi i to je itekako vrijedno, ali upravo baš njih treba obrazovati kako bi se spojio veliki talent sa znanjem.

Poslušala sam unutarnji glas, otvorila bilježnicu i krenula pisati

Pripremate zbirku pjesama, kad ste počeli pisati poeziju? Hoćete li nam otkriti neke manje detalje, teme kojima se bavite u svojom stihovima?

– Pisanje poezije sam otkrila nedavno. Sasvim iznenada. To je produkt moje mirnoće i kako sam napisala, tihih rijeka. Uzela sam si slobodno vrijeme, koje mi se nametnulo, kako napisah, vrijeme ne radi isto kao mi, kako bi se umirila potpuno, plela, promišljala i čitala.

Odmalena sam nosila puno toga u sebi, vodila unutarnje razgovore. Često sam i po nekoliko dana znala šutjeti. Mnogi su mislili da nešto ne valja, ali u mojim mislima su se vodili opsežni i važni razgovori koje nikad do sad nisam stavila na papir.

Ovaj sam put poslušala unutarnji glas, otvorila bilježnicu i u roku od nekoliko dana napisala veći broj pjesama. Sad kad sam se predala poeziji, često me noću probudi stih koji mi priča.

Moram ga odmah zapisati jer ću do jutra zaboraviti njegove riječi. U prvoj zbirci pjesama teme su mračne, teške, bolne, istinite. Kad sam ju završila i obratila pažnju na to što sam zapisala, sama sebi sam se začudila odakle toliko patnje u meni.

Nepravda i ljudsko zlo me duboko pogađa i od tud sva bol koju sam godinama gušila u sebi. Sad se pretočila u vidljive riječi. Ubrzo bi trebala biti objavljena i koliko joj se veselim, toliko me strah jer je u njoj sve što sam godinama skrivala.