RIJEKA – Priče koje pomažu. Iza ove sintagme, koja podosta vuče na samopomoć, krije se zapravo koncept umjetničke priče koja ima pedagošku ulogu kod djece. Više takvih priča napisala je Ana Barišić, stručnjakinja koja o tom konceptu predaje i na riječkom Učiteljskom fakultetu, no pojavljivanje u ovom tekstu zaslužila je time što joj je jedna od tih priča objavljena u publikaciji Susan Perrow »Stories to Light the Night«.

Australka Susan Perrow predstavljena je kao svjetska stručnjakinja u području priča koje pomažu te je pojavljivanje u njenoj knjizi za Barišić uspjeh. Perrow je, kako to kaže Barišić, u toj vrsti pedagoško-spisateljskih krugova iznimno cijenjena i prepoznata kao jedna od začetnica takvog načina pisanja, odnosno uopće korištenja priče u odgojne svrhe. Pitamo Barišić kako je došlo do njihova kontakta, pa nam objašnjava da je njihova suradnja krenula preko jednog znanstvenog članka.

Slale si priče

– Susan Perrow inače jako podržava rad kolega i otvorena je za razne suradnje, a ova konkretna suradnja s njom počela je jer smo kolegica Sanja Skočić Mihić s Učiteljskog fakulteta u Rijeci, Nadia Novak Ramić iz Dječjeg vrtića Opatija te još jedna kanadska autorica surađivale na znanstvenom članku o utjecaju priče koja pomaže na djecu. Taj članak je izašao u cijenjenom znanstvenom časopisu Igi pod naslovom »The Role of Bibliotherapy and Therapeutic Storytelling in Creating Inclusive Classroom Communities«.

U tom članku temu obrađujemo na znanstveni, istraživački način, jer je priča koja pomaže i u svjetskim razmjerima alat za koji nisu svi čuli. Pa nam je to bilo u interesu znanstveno potkrijepiti. A onda smo razgovarale i kao spisateljice, slale si međusobno priče, pa me prije godinu dana kontaktirala s idejom da planira objaviti knjigu vezanu za priče koje pomažu u slučaju gubitka drage osobe te me pitala imam li priču. Ja sam je imala, pa sam se potrudila i prevesti je i sad je ta priča u toj knjizi – kaže Barišić.

Specifičan zaplet

Inače priče o kojima je riječ imaju specifičan zaplet i cilj im je da svojim sadržajem pomognu djeci koja se suočavaju s određenim izazovnim situacijama. U svom radu ih koriste prosvjetni djelatnici, odgojitelji, psiholozi, defektolozi, ali i roditelji. A svi oni mogu o njima čuti putem edukacija Barišić i njenih kolegica.

– Moje kolegice i ja držimo razne edukacije, ne samo na Učiteljskom fakultetu, nego i u vrtićima ili gdje nas pozovu ako žele edukaciju za svoje zaposlenike, a ponekad i za roditelje o tome kako odabrati priču koja pomaže u nekoj odgojnoj situaciji. Svaka situacija, naime, ima svoju priču koja u tom slučaju može biti korisna. Kod roditelja obično nije samo priča u pitanju, nego i cijeli komunikacijski pristup prema djetetu, gdje se preko umjetnosti djetetu indirektno pomaže da usvoji pozitivne obrasce ponašanja. Ako, recimo, direktivne metode ne uspijevaju, ako dijete odbija autoritet, onda priča može pomoći – kaže Barišić, zaključujući da iako često dobije povratnu informaciju da je neka priča pomogla, priča sama ipak nije čarobni štapić; ponekad pomogne, a ponekad jednostavno čovjek mora biti strpljiv i čekati.