Proizašao iz istraživanja kulturnih potreba lokalne publike, festival Periskop već četvrtu godinu zaredom donosi program kojim uvelike obogaćuje riječku plesnu scenu, pridonoseći decentralizaciji kulturnih sadržaja u Hrvatskoj.

U organizaciji udruge za izvedbene umjetnosti Prostor plus, na lokacijama Hrvatski kulturni dom na Sušaku i Filodrammatica, Periskop pokušava ne samo ponuditi kvalitetne suvremenoplesne predstave već i razviti svojevrsnu platformu za edukaciju, razvoj i potporu lokalne scene i neafirmiranih autora.

Tako su se uz dvanaest izvedbi u ovogodišnjem programu našle čak četiri radionice te izložba fotografija, a nastavilo se sa, sad već uhodanim, predstavljanjem radova lokalnih i novih autora.

Kao i prošle godine, i ove su se na programu našle predstave suvremenog cirkusa te je nazivu festivala pridodan novi cirkus. Upravo ga spoj suvremenog plesa i novog cirkusa u ponudi čini jedinstvenim u Hrvatskoj.

Francuska cirkuska skupina Un loup pour l’homme gostovala je s predstavom »Face Nord«

Bogatiji popratni program

Izložba »Razvoj suvremenog plesa na Kvarneru« prikazana u atriju HKD-a svojevrstan je nastavak prošlogodišnje izložbe na kojoj su bili prikazani začeci plesnog stvaralaštva u ovome kraju, čiji je glavni nositelj bila plesna grupa Labis. Nadovezujući se na to, suorganizatorica festivala Nives Soldičić u suradnji s Plesnim art laboratorijem ove je godine iz raznih fotodokumentacija izabrala najvažnije događaje u suvremenom plesu u Rijeci u posljednjih deset godina.

S aspekta dokumentiranja, ali i educiranja publike i razvoja plesne scene, bitna je radionica plesne kritike koja se u sklopu festivala već treću godinu zaredom održava pod mentorstvom plesne kritičarke i teoretičarke Ivane Slunjski.

Polaznice se upoznaju s kontekstom i posebnostima plesne umjetnosti, s teorijskih i praktičnih aspekata zajedno analiziraju predstave, uče kako tumačiti scenske elemente, znakove i pokrete te o važnosti kritičkog razmatranja izvedbenih djela, dok se tekstovi o festivalskim predstavama objavljuju na radioničkom blogu.

Time se odgovara na potrebu za kritikom kao oblikom interpretacije i kontekstualizacije umjetničkog djela, dubljeg razumijevanja, evaluacije i povratne informacije, približavanja tog djela široj publici te otvaranja daljnjeg dijaloga.

Ostale su se radionice edukativnog programa fokusirale na plesne i cirkuske izvedbene tehnike. Plesačica, koreografkinja i plesna pedagoginja Petra Hrašćanec provela je radionicu Forma i funkcija na kojoj su profesionalni i amaterski plesači tijekom četiri dana istraživali funkcije pokreta otkrivajući vlastite anatomske mogućnosti i osvještavajući kinestetičke senzacije tijela te otvarajući put prema kreaciji i autentičnosti u plesnom izričaju, a prezentacijom radionice na Korzu ispred Radija Rijeka festival je svečano otvoren.

: Znatan feministički stav čita se u predstavi »Muyte Maker« francuske skupine Pli

Suvremeni cirkus kao metafora ljudskih odnosa

Vladimir Ježić vodio je radionicu trapeza za zračne akrobate, a radionicu partnerske akrobatike članovi francuske cirkuske skupine Un loup pour l’homme, koja je i gostovala s predstavom »Face Nord«.

Skupina istražuje partnersku akrobatiku kao jezik kojim predočava čovječanstvo sastavljeno od pojedinaca ovisnih jednih o drugima. Na taj način akrobacije kojima se bore protiv gravitacije i propituju granice tijela postaju metafora zajedništva i suradnje te bogatstva i kompleksnosti ljudskih odnosa.

Upravo su te vrijednosti i ideje prenijeli na polaznike radionice koja je bila namijenjena svima, neovisno o iskustvu. Naglasak je bio na zajedničkom preuzimanju rizika i neverbalnoj komunikaciji, a njihova je predstava, svojom iskrenošću dojmljiva, prvi cjeloviti cirkuski rad koji Periskop ugošćuje.

Naime, za razliku od klasičnog cirkusa u kojemu je izvedba razlomljena na točke kojima je namjera postići spektakl i divljenje, u novome i suvremenom cirkusu (razvijaju se od 1970-ih) cirkuske tehnike i vještine upotrebljavaju se u službi određene teme ili narativa te su izvedbene radnje objedinjene zajedničkim konceptom, a spektakl i ustaljena forma zamijenjeni promišljenim i autorskim scenskim elementima poput glazbe, rasvjete, scenografije i kostima.

To su ujedno dodirne točke sa suvremenim plesom, a u slučajevima kad se te dvije umjetnosti jako približavaju, cirkusku od plesne predstave razlikuje postojanje rizika kao izvedbenog faktora.

»Face Nord« na izvrstan način spaja ta dva svijeta i vješte akrobatske podvige stavlja u kontekst autentičnosti i igre. Svjesno ne mareći za postizanjem divljenja, proniče u srž ljudskog povjerenja, međusobne potpore i zajedničke odgovornosti.

U nadvladavanju gravitacije pokušaj njezina poništavanja zamijenjen je priznavanjem te sile i njezine moći nad tijelom, što predstavu čini iskrenom, izrazito toplom i nepretenciozno dirljivom, otvarajući prostor za igru.

Uz povremenu začudnu glazbu koja asocira na barokne dvorove, razrađenu karakterizaciju četiriju izvođača i pregršt humorističnih detalja, »Face Nord« istodobno je zabavna i nabijena tjelesnošću, a nedvosmisleno šalje poruku o pobjedi suradnje nad nadmetanjem.

Periskop

Problematična »Drevna zmija«

Za ostali dio programa posvećen cirkusu ne može se reći da je postigao takav učinak i razinu kvalitete. Cirkuska večer kojom je četvrti Periskop zaključen započela je točkom »Naše more« Nikoline Majdak, uslijedili su radovi u nastajanju Emilija Alcantare s kontaktnim žongliranjem te Vladimira Ježića na trapezu, a Majdak je zaokružila večer još jednim klaunovskim gegom.

Iako pohvalno u smislu potpore lokalnim cirkuskim izvođačima koji sustavno nisu dovoljno infrastrukturno i financijski poduprti, ta se festivalska večer pokazala upravo primjerom posljedice izostanka potpore sustava. Usprkos dojmljivim vještinama izvođača, izvedbe su ostale više u kodu klasičnog cirkusa, a posebni se problem javio u Ježićevoj »Drevnoj zmiji«, kojom se pokušava približiti suvremenim cirkuskim praksama obrađujući temu zmije kao simbola zla i kombinirajući cirkuske elemente s novomedijskim formama.

No video koji Ježić prikazuje naizmjenično s nekoliko pojavljivanja na sceni i trapezu u raznim horor-izdanjima, te način koncipiranja rada, ne samo da ne prenose poruke i asocijacije vezane uz simboliku zmije već su ispod minimalne umjetničke kvalitete te nepromišljeno i patrijarhalno prikazuju scenu seksualnog nasilja.

Scenarij je duboko potresan, pogotovo u vidu nedavnih događaja vezanih uz zadarski slučaj kontinuirana silovanja maloljetnice koji je na sudu tretiran izrazito nepravedno i mizogino, što je izazvalo reakciju velikog broja građana te su samo dan prije Ježićeve izvedbe organizirana protestna okupljanja u Rijeci i drugim gradovima.

Budući da je posrijedi rad u nastajanju, autor je, koji uz izvedbu potpisuje koncept, dramaturgiju, kostimografiju, video i glazbu, u želji za povratnim informacijama i komentarima nakon izvedbe u prostoru Filodrammatice započeo dijalog s publikom.

Nakon reagiranja iz publike na problematičan prikaz silovanja u pomalo morbidno pozitivnom kontekstu, Ježić brani rad miješajući sfere duhovnoga i realnoga, pozivajući se na talmudskog arkanđela Samaela i objašnjavajući kako je htio prikazati da iz najgorega zla može izaći »nešto dobro i nevino«, misleći pritom na dijete koje žena (samo lik žene nasreću) u videu rađa kao posljedicu silovanja.

Nesvjestan kako tim nepromišljenim prikazivanjem silovanja i prethodne majčinske traume izazvane gubitkom prvog djeteta banalizira patnju, opravdava nasilnički čin, Ježić je nehotice krenuo putem političkog teatra, bez imalo znanja ili informiranja o temi neupitno hraneći tzv. kulturu silovanja i patrijarhalne obrasce obnašanja prema »ženskim pitanjima«, normalizirajući čin seksualnog nasilja i poništavajući ženu.

Djelomično se uzrok tomu može pronaći upravo u činjenici što su cirkuski izvođači u Hrvatskoj uglavnom prepušteni samima sebi i svojim snagama, često samouki i primorani stvarati u oskudnim i prekarnim uvjetima, što očito može dovesti do raznih nekorektnosti i diletantizama. Svakako se tračak nade na putu do bolje vidljivosti i veće potpore cirkuskoj umjetnosti može tražiti u daljnjem djelovanju Periskopa.

Nouvelle vague – suvremena francuska plesna scena

Drugi primjer koji s nedovoljno kritičkog promišljanja zalazi u problematiku patrijarhalnih odnosa vidjeli smo u radu zadarske plesačice i koreografkinje Sanje Petrovski. »Pjesma protiv žena« u izvedbi Zadarskog plesnog ansambla temelji se na istoimenoj srednjovjekovnoj pjesmi iz Tkonskog zbornika. Uzimajući kurzivnu glagoljicu, kojim je zbornik pisan, kao polazište i inspiraciju za plesni pokret, predstava predoslovno i bez ikakva kritičkog odmaka ili ironije perpetuira patrijarhalne i mizogine obrasce, a temeljni je problem predstave nezgrapan pokušaj spajanja aktivizma s odom povijesnoj baštini zadarskoga kraja, dok sve zajedno zapravo ostaje podvojeno između tih dvaju različitih stvaralačkih pristupa.

Znatan feministički stav pak čita se u predstavi »Muyte Maker« francuske skupine Pli u koreografiji Flore Détraz, koja naglašenim minimalizmom istražuje kompleksnost tijela i prilično subverzivno pristupa trivijalnim svakodnevnim napjevima ironično prikazujući odnos prema ženi u srednjem vijeku. Igrajući se groteskom, uključivši lice i facijalnu ekspresiju te skladno pjevanje kao dio koreografije, slavi neposlušno tijelo i sve njegove radosti. To je gostovanje ostvareno u suradnji s HKD-om kao dio programa Nouvelle vague – suvremena francuska plesna scena, čime Periskop nastavlja dosadašnji niz suradnji, a svojevrsna je najava festivala Spring Forward koji će se sljedeće godine održati u Rijeci u sklopu programa Europske prijestolnice kulture. U sklopu istog programa gledali smo i predstavu »Jean-Yves, Patrick & Corinne«, trio za pet izvođača u kojemu se uz hommage osamdesetim godinama kao razdoblju užitka, proliferacije slobode tijela i kulture aerobika, obrađuje i tema plagiranja i kopiranja. Izvođači se tijekom cijele izvedbe energično izmjenjuju ostajući zajedno u kolektivnom tijelu, a istodobno se nadmećući za pozornost reflektora, postavljajući tako pitanje koliko se izvođači moraju dati psihički i fizički da budu viđeni, da se zadrže na pozornici i da zadovolje očekivanja publike.

Kao treća međunarodna predstava na četvrtom Periskopu, iako ne unutar Nouvelle vaguea, bio je solo »BSTRD« Katerine Andreou. Autorica se bavi idejom hibridizacije i bastardizacije – inspirirana kulturom housea punih sat vremena pleše na povišenu podiju uz dinamičnu glazbu koju pušta s gramofonske ploče.

Potpora lokalnim i novim autorima

U selekciji hrvatskih predstava na Periskopu se našla »Familija« Roberte Milevoj, kojom se autorica, istražujući ponašanje slonova u zajednici, referira na problem suradnje i suživota ljudi te na ambivalentan odnos čovjeka i prirode, i »Proxima B« Filipe Bavčević, koja zamišljanjem novoga svijeta preokreće zakonitosti, uvodi nove vrijednosti i dotiče slične teme društva i ekologije. Uz navedeno, Periskop već uobičajeno prikazuje radove lokalnih autora i autora na početku karijere (Novi horizonti).

Arijana Prpić koja je plesački put započela u Rijeci, a nastavila na plesnom odsjeku Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, predstavila se studentskim radom »Stasis« u suautorstvu s Annom Javoran.

Predočavajući stanje staze, stagnacije ili zastoja, u minucioznu i anksioznu duetu raste napetost i očekivanje zapleta koji se ne dogode jer je svako tijelo u izvedbi u vlastitome svijetu koji supostoji s drugim, ne dodirujući se.

Prvim autorskim radom »Ne čujem te, mrak je« na temu (neuspjele) komunikacije nastupila je skupina Škvadra, koja okuplja cijelu generaciju plesača nedavno diplomiranih na spomenutoj akademiji.

Osim bogate ponude međunarodnih i domaćih predstava u selekciji Ivane Kalc i Nives Soldičić, Periskop riječkoj publici nudi mogućnost edukacije, a ključnom se čini potpora sceni u vidu pružanja prostora neafirmiranim autorima te uvođenja novocirkuskog programa. Festival se odlučno razvija u smjeru razvoja platforme razmjene i suradnje te će svakako biti uzbudljivo pratiti daljnji uspon tog ambasadora suvremenog plesa.