Ovaj roman poetskog naslova te često i takve strukture svojevrsno je »ljubavno pismo« Amira Alagića njegovom rodnom gradu, Banjoj Luci, gradu koji već davno više nije dio jer je, kao i mnogi drugi, morao pobjeći zbog užasnih mržnji i podjela. Iako već duže vremena živi i rad u Puli, Banja Luka zauvijek je u njemu ostala o čemu sjajno svjedoči i ova knjiga koja, istina, završava rečenicom koja naslućuje konačni oproštaj jer odlazeći nakon obavljene istrage u predvečerje iz grada svog djetinjstva Alagić piše: »…oprezno nastavljam dalje jedva se osvrćući za gradom koji je gotovo posve nestao, tek ga je još komadićak u retrovizoru, u šaku bi mi stao, a asfalt se preda mnom već crni u prvom mraku«, piše u završnoj rečenici romana Alagić. No je li to zbogom, ili samo doviđenja Banja Luko, pokazat će budućnost.

Detektivski dio priče

Ono što jest sigurno je da je Alagić napisao dobar i zanimljiv roman u kojem ne samo da živi i diše nekadašnja Banja Luka (i ta njezina sela, kako jedna pjesma kaže), već je i ponuđena priča potencijalno zanimljiva kako ljubiteljima trilera, tako i onim zahtjevnijim čitateljima koji na temelju iznesene priče itekako mogu raspravljati o tome što je istina, a što privid, kakav je smisao života, kako nas i kamo to bacaju vjetrovi sudbine…

Detektivski dio priče je ovaj – neimenovani pripovjedač morao je 1988. godine pred navalama mržnje i nesnošljivosti pobjeći iz Banje Luke i skrasio se u Puli. Trideset godina kasnije, dakle 2018. godine, u lokalnim novinama otkriva kako je isto to učinio i glazbenik Antun Blažević, čovjek kojeg je on još kao dječak poznavao i divio mu se zbog njegove neobičnosti i ugleda. Do otkrića da žive u istom gradu došlo je nakon što se Blažević predao pulskoj policiji tvrdeći kako je upravo on 1988. godine ubio Anju Bakul, djevojku u koju je bio zaljubljen. Njegovo priznanje rješava tri desetljeća star krimi slučaj i to je, čini se, dobro. No naš pripovjedač ne vjeruje u to priznanje.

Nespojivo mu je da je blag i miran čovjek, kakav je Antun Blažević bio, ubio bilo koga, a kamoli voljenu djevojku. Zato odlučuje da će nakon što dugo nije bio u gradu svog djetinjstva, iznova otići u Banju Luku te kroz razgovore s ljudima koji su tada živjeli i znali ovo dvoje ljudi pokušati doći do istine, odnosno otkriti što se ustvari dogodilo.

Grad na Vrbasu

Kažimo odmah da ta istraga neće otkriti što se dogodilo. Jer, to, u osnovi i nije bitno. Istraga je tu da bi »istražitelj« kroz brojne razgovore s ljudima koje je poznavao, ali i one koje upoznaje tek po povratku u grad na Vrbasu, »prošarao« svojim djetinjstvom prisjetivši se pritom divnih likova djeda i bake (Dedo i Dada), dječjih nepodopština i igara, rane mladosti… Sva ta sjećanja, kao i priče o životima drugih iz te velike galerije likova, služe mu da upješno oživi duh i dah Banje Luke s kraja sedamdesetih i većeg dijela osamdesetih, točnije sve do onih dana s kraja osamdesetih kad su i on i mnogi drugi, kako to sam kaže »odrezani« iz dotadašnjeg života u Banjoj Luci. Naravno, razgovori sa suvremenicima koje vodi tri desetljeća kasnije prilika su i za poredbe, analize i zaključke o tome što je i zašto pošlo krivo te kako je uopće došlo do mržnji, nesreća i sukoba koji su u potpunosti uništili srce i dušu nekadašnjeg grada.

Glavni je lik pritom nesretna Anja Bakul koja nije samo, kako je autor naziva, »vječna djevojka«, dakle simbol mladosti, već još i više simbol nekadašnje Banje Luke. Upućuje na to i njezino ime koje se jednostavnim premetanjem slova lako pretvori u Banja Luka, a još je više to uočjivo iz njezine nesretne sudbine. Prekrasna i puna života prispjela u Banju Luku na studij iz, neki kažu Hercegovine, drugi spominju Dalmaciju, ona punim plućima uživa u životu i mnoge oko sebe čini sretnima. No uz svu tu ljepotu i energiju često idu i trenuci jake depresije, tuge i beznađa. To pokušavaju promijenti oni koji je vole, ali na kraju ne uspijevaju i ona završava tragično, najvjerojatnije samoubojstvom. To je, čini se, i stav autora o sudbini njegovog voljenog grada djetinjstva i mladosti.

I pripovjedač i pjesnik

Alagić piše izbrušenim stilom vrsnog književnika koji je istodobno i pripovjedač i pjesnik. Nepunih 190 stranica ovog romana sabijeno je u 27 mahom kraćih poglavlja i epizoda u kojima je, kako se to zna reći, riječima tijesno, a emocijama široko. Anatomija jednog ubojstva pred čitateljem se pretvara ne samo u priču o jednom gradu, već i otkačeni performans jer na kraju saznajemo kako je Blažević namjerno lagao ne bi li ubojstvo predstavio kao umjetnički čin i time skrenuo pozornost na nasilje u rodnom gradu! Takvih neobičnih poteza ima i autor koji je cijelo 20. poglavlje ovog romana sveo na rečenicu – »Poglavlje koje preskačem jer bih u njemu o sebi mogao svašta napisati.« No puno su češći zaista divni i uspješni lirski trenuci, posebno kada govori o svom djetinjstvu. Tako, primjerice, dolazeći na lokaciju u prirodi koja mu je kao dječaku iznimno puno značila, kaže: »Odavno nema ljudi koji su mi ovo mjesto otkrili, vodili me stazama i šumarcima, umakali u meku zelen vode. Odavno nema ni dječaka«, piše Alagić koji je, ipak, oživio tog dječaka i dane njegova djetinjstva.