RIJEKA – »Ti si ništa, ti ne znaš ništa, svijet nije cjelina, iako se takvim predstavlja/(…) Ništa postaje svašta, lažni snovi prelaze u misli, paraju se šavovi priča«, samo su dio pjesme »San bez sna privid je sjećanja« iz nedavno u izdanju VBZ-a objavljene zbirke pjesama Aleksandra Hemona pod nazivom »Bogolov« koju autor kao jedan od glavnih gostiju predstavlja na ovogodišnjem 18. izdanju riječkog sajma knjiga i festivalu autora Vrisak sutra, 17. rujna, u Klubu Palach u 21 sat. Iako je, složit ćemo se, znanje krhko, zaista ništa ne znamo, ništa doista postaje svašta, a priča je mnogo, više smo o tome, o njegovoj zbirci pjesama, demokraciji, težini svakodnevice, pokušali doznati od ovog svjetski poznatog autora, bosansko-američkog pisca, dobitnika brojnih nagrada i sveučilišnog profesora koji govori za naš list.

Na poleđini vaše nove knjige, prve zbirke poezije naslova »Bogolov« istaknuto je kako je »pogonsko gorivo« pjesama zapravo priča, »kakva odavno načuta anegdota, vremenom načeto sjećanje ili suvremena gradska veduta«; kako se nakon proznih djela dogodila ova zbirka pjesama, kako i kojim ritmom su nastajale ove pjesme?

– Kad sam počeo pisati, prije nekoliko desetljeća, prvo sam pisao poeziju, koju čitam i volim još od malih nogu. Bio je period, nakon vojske i s tim vezanim traumama, kad sam napisao oko tisuću pjesama u neke tri godine. Neke sam pjesme i objavio, a neke su služile kao tekstovi za moj tadašnji bend. Prvi prozni napori bili su obilježeni mojom opsjednutošću jezikom i daleko su se više oslanjali na zvuk i sliku, nego na zaplet ili dramu. Kad sam se našao u Americi i počeo pisati na engleskom, koncentrirao sam se na prozu. Pritom sam redovito i intenzivno čitao poeziju, od Shakespearea pa do suvremenih pjesnika. Moj magistarski rad je bio o Robertu Lowellu, američkom pjesniku. U svakom slučaju, u pandemiji se nešto prelomilo i otvorilo, a bilo je i dosta vremena za potrošiti, pa sam se vratio muzici i poeziji.

Atmosfera kao junak

Također u istome tekstu piše i kako je pravi junak atmosfera; jesu li onda s obzirom na to i sami nazivi pjesama – primjerice »Igračke«, »Muzika«, »Zavičaj«, »Rijeka«, »Ispiti«, »Hladnjak« – intencionalno većinski kraći, upućivački, oni kojima upućujete na kakav glavni motiv oko kojega se pojedina pjesma gradi?

– U knjizi ima raznih vrsta naziva. Bez obzira na dužinu, izbjegavam objašnjavanje ili ograničavanje tumačenja pjesme naslovom.

Zašto bas naslov zbirke »Bogolov«, što je ujedno i naziv jedne od pjesama? Objedinjava li na simboličnoj razini taj naslov sve pjesme u zbirci ili je odabran iz kojeg drugog razloga?

– Na engleskom se ova knjiga zove »Godspotting«. Ja sam ateist, ali me fascinira ta ljudska potreba, to iskustvo (koje ja nikad nisam imao, barem do sad), susreta s transcendentalnim. Potraga za transcendentalnim je dio ljudskog iskustva od početka čovječanstva, s obzirom na to da je vjerojatno ugrađena u naš mozak i um. Dakle, ne vjerujem u Boga, ali me fascinira duhovnost zato što zadovoljava neke temeljne potrebe. Postoji nešto u svemu tome što ljudi, uključujući i mnoge koje ja volim i znam, imaju osjećaj da su u nekom kontaktu s transcendentalnim. Je li to Bog ili neka sila, meni je to apsolutno fascinantno. I ta se potraga također često, najčešće, događa u u poeziji i muzici, u molitvi i plesu. Kao ateist i humanist, vjerujem da je korijen tog transcendentalnog iskustva u našoj ljudskosti. Fascinira me kako sklapamo Boga.

Što nam činjenica da, kako u jednoj pjesmi denotirate, »ništa postaje svašta«, pa »lažni snovi prelaze u misli« i »paraju se šavovi priča«, govori o vremenu u kojemu živimo?

– Svaki književni tekst može uvijek govoriti o vremenu u kojem živimo, ali ako govori samo o tom vremenu proći će s njime. Povrh toga, vrijeme u kojem živimo nije odvojeno od vremena u kojem nismo živjeli i vremena u kojem nećemo živjeti – vrijeme je kontinuirano. Vrijeme je, kao što je netko rekao, ono što sprječava da se sve dogodi istovremeno. Na stranu filozofiranje, ovo što ste citirali uglavnom se odnosi na čudo koje se desi kad se nekako u umu ukaže, pa se onda možda i napiše, poezija.

U bačvi Nutelle

Iako se u vašim proznim djelima, kao i nedavno objavljenim pjesmama, osjeća određena doza pesimizma, također nailazimo i na tragikomične trenutke, pa lirski subjekt u jednoj pjesmi kaže »kad me ubije infarkt ili nostalgija, pokopaj me u bačvi guste Nutelle, poprskaj me suzama i sprejom za dezinfekciju«. Je li takvo humorno preobličavanje realnosti obrambeni mehanizam, način na koji se možda nosite sa surovom realnošću?

– Nemoguće je živjeti i preživjeti bez neke radosti i uživanja, što znači da je humor vrlo ozbiljna stvar, kao što i ozbiljnost lako može biti smiješna. Humor je afirmacija života, bez obzira na to kakva je stvarnost. Jedino što ima veću vrijednost kad je stvarnost surova. Mimo toga, ovdje se radi i o mojoj posveti Nutelli, koju ja ne smijem držati u kući, jer se onda usred noći dižem, žlicom je iskopavam iz teglice i jedem Nutelle. Slično je i s tahan halvom.

U istoj se pjesmi također spominje i nostalgija, koja se i osjeća u vašim književnim djelima; za čime ste vi nostalgični?

– Nostalgija je retroaktivna utopija. Na društvenom nivou, jedan je od primarnih simptoma nacionalizma i fašizma, koji uvijek teže obnoviti tu neku isfantaziranu prošlost, ako treba i genocidom. Na osobnom nivou, svatko normalan zna da se ta prošlost ne može vratiti, tako da je takva nostalgija uglavnom stvar intenzivnih sjećanja, što je materijal za književnost. Ako su ta sjećanja bolna ili neizdrživa, onda nešto nije u redu sa sadašnjošću, pa onda predstoji i teška budućnost. Ja izbjegavam nostalgiju, ali često zamišljam da sam u svom prethodnom životu bio više i intenzivnije prisutan. Ako s tim zamišljanjem pretjeram, onda sam manje prisutan u svom sadašnjem životu.

Postjugoslavenska nostalgija

Također, u jednom ste razgovoru spomenuli kako je postjugoslavenska nostalgija – politička, kulturna i osobna – simptom nesposobnosti kolektiva da zamisli alternativnu budućnost; možete li to dodatno pojasniti?

– Jugoslavija je bila komplicirana a i daleko od savršene, ali nije bila nostalgična. Kao društveni projekt, bila je okrenuta boljoj budućnosti, građani su mogli zamisliti da se svi zajedno kreću prema nekom horizontu i da u tome zajedno sudjeluju. Nacionalizam i nacionalne države neizbježno su okrenute prošlosti, ne kreću se prema nikakvom horizontu. Otud jugonostalgija. Skoro nitko ne zamišlja neku budućnost koja je bolja od ove sadašnjosti. A porazno je prihvatiti ovu sadašnjost kao najbolji mogući oblik društva i života.

Je li, zaista, kao što jedna vaša pjesma kaže, knjiga »Blago Sierra Madre« imala utjecaj na vaš život i zašto?

– Ne kao tekst, mada cijenim knjigu, a još više film. Priča ispričana u toj pjesmi je potpuno istinita i strukturirana je oko mog jasnog i intenzivnog sjećanja da sam čitao tu knjigu gledajući na zid barake na kojoj su bili milijuni gusjenica, a sve to događalo se na poligonu za kemijsko i biološko oružje, dakle na apokaliptičnoj periferiji svijeta.

Postoje li neka druga djela koja su vam monumentalna? Iako je to i stvar ukusa, koja bi djela, prema vama, svatko trebao pročitati?

– Mislim da treba čitati što više i što raznovrsnije, naročito ako tko ima kakve spisateljske ambicije. Ako je čitanje način komunikacije i sudjelovanja u svijetu, onda je čitanje malog broja knjiga, čak i ako su remek-djela, neka vrsta provincijalizma. Mislim da je Shakespeare monumentalan, ali se lakše povezati s njim i sa svijetom u kojem je djelovao ako se pročita još puno drugih stvari, pri čemu ne mislim samo na knjige o njemu ili iz njegovog vremena. Treba čitati i stripove, i »šund«, i što god ti dođe pod ruku. Ja sam kao dijete (a i sad) uvijek čitao u WC-u, pa bih nekad listao i telefonski imenik, čudio se imenima. Ljudsko je iskustvo pohranjeno u jeziku, a jezik je pohranjen u knjigama, uključujući i telefonski imenik, oblik knjige koji već odavno ne postoji.

Pitanje književnosti

Kako je u jednome razgovoru za naš list kazala sveučilišna profesorica Miranda Levanat-Peričić, »smisao je književnosti i u tome da vraća vjeru u smislenost pobune«, biste li se složili s time? Uz to, zašto je književnost posebno bitna u današnje vrijeme te može li kako pomoći u uspostavljanju nekih izgubljenih ideala?

– Pa ne bih se složio, uz sve poštovanje profesorici, no ne znam kontekst u kojem je to kazano. Fašisti, nacisti, genocidne ubojice, diktatori također čitaju i pišu književnost. Književnost nikoga ne čini automatski boljim, kao ni muzika. Mussolini je gutao knjige. Dobrica Ćosić je bio obavezna lektira kad sam ja odrastao. Nacistička vrhuška se 1944. okupila u Berlinu da sluša Beethovenovu »Devetu simfoniju« – dirigirao je Herbert von Karajan. Nema u povijesti čovječanstva društva bez nekog oblika književnosti i muzike, a to uključuje i genocidna društva. Izrael je jedno od najpismenijih modernih društava. Isto tako, pobuna nije uvijek moralni, etički ili politički napredak. Nacisti i boljševici bili su pobunjenici. Mislim da je umjetnost kao sredstvo napretka jedna od mnogih liberalnih fantazija. Književnost je jednostavno ljudska praksa, polje djelatnosti koje je svima otvoreno za sudjelovanje. Književnost kao polje prakse, ako hoćete, ima neutralnu vrijednost. Može vratiti vjeru u smislenost pobune, a može i pripremiti teren za genocid.

Da vas neki student kreativnog pisanja pita koji je recept za onaj snažan narativ koji odlikuje dobra pisca, što biste mu rekli?

– Nema tu formule. Rekao bih studentu da piše ono što ne može da ne piše, da piše iz potrebe i da se ne boji da tu potrebu prati gdje god da ga ona vodi.

Je li vam, kao što sami kažete, svaki dan novi dan, osim ako nije srijeda?

– Nekad jeste, nekad nije. Bolje je kad se probudiš pa svijet izgleda noviji, akobogda bolji.

Umiremo li, kako kažete, a da ništa ne osjećamo? I, zašto nas, prema vama, ništa neće nasmijati?

– Ako umiremo a da ništa ne osjećamo, onda nas ništa ne može nasmijati. Ali ne mora tako biti.

Migranti – avangarda

Sudeći (i) prema vašim autorskim svjetovima, u kojima je podcrtano pitanje migracija i egzila, mogli bismo ga opisati kao kompleksan i dinamičan proces koji podrazumijeva i pitanje identiteta. Pružajući, između ostalog, i pomalo sumornu sliku nekoga tko je migrant, talijanska politička filozofkinja Donatella Di Cesare kazala bi kako je migrant »bezmjesnik, netko tko ne bi trebao ostati ondje gdje se nalazi«. Kako pak sredina (u vašim književnim djelima) gleda na migranta, egzilanta?

– Ljudska se bića uvijek kreću prema nekom prostoru gdje im se čini da bi mogli imati veću moć djelovanja, gdje bi mogli živjeti dostojanstveno i dati djeci priliku da prežive i da imaju bolju budućnost. Čovječanstvo je nezamislivo bez migracija. Mi smo biološki drukčiji od drugih primata zato što imamo užu zdjelicu pa možemo hodati uspravno i krećemo se preko većih razdaljina. Zbog toga se ljudska djeca rađaju ranije nego kod drugih primata, pa su tako bespomoćnija po rođenju – proporcionalno govoreći, trebala bi ostati u majčinom trbuhu još 2-3 mjeseca. Bez te sposobnosti i mogućnosti kretanja, ne bismo bili takva genetska mješavina i ne bismo toliko bili evolutivno ispred drugih vrsta. Migranti su doslovno avangarda čovječanstva. Neprijateljstvo prema migrantima je ne samo još jedan od simptoma fašizma, nego je apsolutno antihumanistički osjećaj. Oni koji mrze migrante mrze ljude i čovječanstvo. A identitet je uvijek društvena konstrukcija, nema trajnost i ne odražava ničiju ljudsku suštinu. Biološke razlike između rasa ili etniciteta su minimalne i beznačajne. Ljudska suština je kompleksnost – svatko je kozmos koji se preklapa i postoji u kontinuitetu s drugim ljudskim kozmosima. Svaki identitet je reduktivan.

Jedan od vaših protagonista, Jozef Pronek, doima se kao da nije niti ovdje, niti ondje, odnosno ni tamo ni ovamo, a vaš protagonist Rafael Pinto nije građanin niti jedne države, pa mu je stoga i otežana samoidentifikacija; zašto baš za protagoniste birate takve likove čiji identitet karakterizira (i) nepripadnost kojemu društvu, sustavu, kulturi?

– Zato što to oslobađa neke narativne potencijale. Identitet je narativ koji moramo nabubati i onda mislimo je to nešto što objektivno postoji. A ako dovoljan broj ljudi vjeruje u taj narativ, onda on de facto postoji – svijet u Gazi ubijaju zato što (više nego) dovoljan broj Izraelaca vjeruje u svoj narativ. Ako je taj narativ doveden u pitanje ili poništen, onda taj moj lik sudjeluje u narativu koji ne može biti reduciran na bajku o identitetu.

Izbjegličko iskustvo

Reflektira li se ponešto i vaše izbjegličko iskustvo na primjeru života vaših književnih likova?

– Naravno. Svi moji likovi kreću se kroz svijet u kojem ja živim.

Kad već spominjemo identitet kao kompleksnu kategoriju, istovremeno uzimajući u obzir i vaše scenarističko iskustvo za posljednji film u Matrix franšizi, možemo li i Matrix metaforički signalizirati o kakvoj liminalnosti, pozicioniranosti između dvaju svjetova i nepripadnosti?

– Temeljna premisa Matrixa jest da je stvarnost konstrukcija koja nam izgleda kao prirodna i jedina moguća u kojoj je identitet fiksiran i nepromjenljiv. Nije u pitanju nepripadnost kao takva, nego modaliteti veze s drugim ljudima. U kapitalizmu nema ljudskog odnosa koji nije stvar neke profitabilne transakcije. Dakle, ljudi moraju biti korisni za sistem, postojati da nekome/nečemu služe, što im je lakše podnijeti ako vjeruju da su slobodni i da se ta sloboda mjeri kontrolom nad vlastitim identitetom. Matrix predlaže da je ishod takvog sistema apsolutna eksploatacija dok mi sanjamo o vlastitoj slobodi koja se uglavnom prakticira u potrošnji. Ako se probudimo iz tog sna na kojem se zasniva Matrix, onda se probudimo u nedovršenom svijetu, s fluidnim identitetom. U tom slučaju sloboda nije stanje nego proces, koji možda neće nikad biti završen.

Uz to, koliko je teško u slučaju franšize s definiranim univerzumom te očekivanjima fanova i publike prilagoditi ili utišati onaj vlastiti autorski glas?

– Film je uvijek kolektivni, kolaborativni projekt koji zahtijeva da se prihvati uvjet da je pojedinačni autorski izraz, kao u nekim drugim umjetnostima, nemoguć kao takav, čak i ako se iz kulturne navike redatelj određuje kao glavni ili čak jedini autor. Svatko tko je ikad radio na filmu zna da to nije tako. To zahtijeva suspenziju ega i prihvaćanje procesa u kojem na izvjestan način svi zajedno i istovremeno misle.

Jezik i ideja

S obzirom na to da ste i vi migrant, materinski jezik vam je bosanski, a pišete i na engleskome, kako se vi osjećate (i) u tom, nazvat ću ga, međuprostoru jezika?

– To nije međuprostor nego višedimenzionalni prostor. Nije prazan, nego prepun jezika i ideja. To je privilegirana situacija. U dvodimenzionalnom prostoru višedimenzionalni objekti mogu biti predstavljeni samo kao plosnati. Višejezičnost je višedimenzionalnost koja je nevidljiva onima koji govore samo jedan jezik.

Ovo identično pitanje glede utopije i distopije intencionalno pitam različite sugovornika različitih profila, pa me zanima i vaše mišljenje glede toga; naime, u knjizi eseja »Utopijske vizije« autor Edward Rothstein utopiju i distopiju izjednačuje, pa tvrdi da su upravo iz utopijskih ideja proizašli najveći užasi prošloga stoljeća, a svi ti rajevi (utopije), zapravo su varijante pakla. Biste li se složili s time?

– Utopija kao jasno definirani, programatski društveni i politički proces ima cijenu u ljudskim životima, jer se oni koji se ne uklapaju u taj program ili projekt moraju eliminirati ili transformirati. Ali vjera i pogled u neku bolju budućnost neophodni su ne samo za život, nego i za bilo kakav oblik zajednice i društva. Razlika je da taj projekt počinje u glavama male grupe fanatičnih aktivista ili se do njega dođe življenim konsenzusom.

Ne bi li podcrtao problem demokracije, filozof Costica Bradatan ističe kako je ona rijetka i prolazna i teško ju je postići, a na jednak način o njoj, kad kaže da su joj »obrisi fluidni, bit neuhvatljiva i temelj joj je prazan«, u kontekstu migracija govori i filozofkinja Donatella Di Cesare; što je demokracija danas i može li opstati uz sve njezine proturječnosti kojima svjedočimo na lokalnoj i na svjetskoj razini?

– Demokracija nije jedna stvar s jasno definiranom praksom koja je svugdje jednako primjenjiva. Amerika je bila demokracija krajem 18. stoljeća, samo što je isto bila i robovlasničko društvo, žene i muškarci bez imovine nisu imali pravo glasa. Moderna, liberalna demokracija, gdje je pravo glasa masovno, neodvojiva je od postanka nacionalne države, pa su demokratska prava dostupna samo onima koji se smatraju legitimnim pripadnicima nacije. Izrael je demokracija. Do genocida se dobacilo demokratskim konsenzusom. Demokracija teoretski dozvoljava proširenje prava glasa, ali se trenutačno na demokratskom zapadu bave smanjenjem demokratske domene – migranti, nebijele manjine, muslimani, trans osobe itd., rapidno gube prava koja su im nominalno zagarantirana demokratskim ustavima. Demokracija ne prethodi društvenoj praksi, ona je ta društvena praksa. Američki ustav je trenutačno de facto bezvrijedan. Ustav je slovo na papiru. Mislim da su zapadne liberalne demokracije izgubile legitimitet, da su neodržive u ovom obliku, da su postale senilne i paralizirane i da ili nisu u stanju izboriti se s fašizmom, ili oni aktivno kolaboriraju.

Spas je u radu

I za kraj, kako preživjeti danas, kako ostati optimističan, kako ne izgubiti ideale, kako vjerovati u bolju budućnost, kad smo okruženim zgusnutim informacijskim sivilom, bolje rečeno crnilom, potpuno zasićeni, pa, kako sami u jednoj pjesmi kažete, »izgubljene, nepotrošene misli natiskuju se u mozgu kao djeca pred zaključanom školskom kapijom«?

– Stvaranje. Treba raditi stvari, treba stvarati. To je suprotno od nihilizma. Proći će i ovo, netko će preživjeti. Djeca su uvijek bolja od nas. Još nikad nije bilo da ništa nije bilo.