Što je preskriptivizam, a što je preskripcija? Je li svaki jezični purizam ksenofoban? Je li svaki jezični savjet »savjetodavljenje«? Treba li nam standardni varijetet? To su neka od pitanja na koja svoje viđenje daju autori dr. sc. Anđel Starčević, dr. sc. Mate Kapović i dr. sc. Daliborka Sarić, svi s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, u knjizi »Jeziku je svejedno« koju je objavila izdavačka kuća Sandorf (u daljnjem tekstu reference na knjigu bit će donesene u obliku Starčević et al. 2019: broj stranice).
U knjizi autori donose teorijske ideje o standardnom jeziku, preskriptivizmu i jezičnom planiranju te kroz kritičku analizu diskursa promatraju jezično savjetništvo, koje je u hrvatskom lingvističkom prostoru rašireno kao jedan od vidova jezičnoga planiranja. Autori se u svom radu pozivaju na brojne međunarodne autore i literaturu, kao i vlastite znanstvene članke i knjige. Sama knjiga podijeljena je u dva dijela. U prvom dijelu naslovljenom »Preskriptivizam i ideologija standardnog jezika« autori iznose teorijska razmišljanja o standardnom jeziku te kritiziraju ideologiju standardnog jezika. Autori u svom radu izbjegavaju upotrebu termina standardni jezik zbog toga što on, kako objašnjavaju »(…) pogoduje štetnom vrijednosnom sudu prema kojem je samo kod standarda riječ o jeziku, čak o sinonimu za ukupni jezik (…), dok bi nestandardni kodovi tobože bili podređene i nepotpune pojave, inferiorni polusustavi koji ‘ne zaslužuju’ oznaku jezik.« Odlučuju se za upotrebu naziva standard, standardni varijetet te standardni dijalekt, čija upotreba »jasnije upućuje na to da se radi samo o jednom od mnogih dijalekata nekoga društveno zamišljenog jezika«.
O kritičkoj analizi diskursa
U drugom dijelu knjige naslovljenom »Anatomija hrvatskog preskriptivizma«, autori koristeći kritičku analizu diskursa u analiziranim jezičnim savjetima nalaze preskriptivističke ideologije te ih imenuju kao ideologije tradicije i statičnosti, standardnog jezika i formalnog stila, doslovnog značenja, logike i simetričnosti, antiredundancije, purizma (monoglosije i monooriginije) i izvornog jezika. Treba reći da kritička analiza diskursa nije znanstvena datost koju bi trebalo nekritički prihvatiti, nego jedan »pristup proučavanju jezika ili ‘program« (Breeze, R,, »Critical Discourse Analysis and its Critics«, Pragmatics 21(4), 2011.) Tako je kritička analiza diskursa u međunarodnim krugovima doživjela različite kritike, i iz vlastith krugova te izvan njih, o kojima se detaljnije može pročitati u spomenutom članku Ruth Breeze »Kritička analiza diskursa i njeni kritičari«. Autorsko je upozoravanje na metodološke poteškoće kod jezičnih savjetnika legitimno, no smatram da je ipak potrebno napraviti distinkciju između ideologije i svjetonazora.
Citirajući Slavena Ravlića (Ravlić, S.: »Politička ideologija: preispitivanje pojma«, Politička misao: časopis za politologiju, 38(4), 2001.) valja istaknuti da se »s pojmom ideologije zbiva svojevrsni paradoks: Znanstveno i filozofsko ispitivanje pojma i samo se zaplelo u mrežu onoga što je trebalo ispitati, pa je sam pojam ideologije postao temeljito ideologiziran. Ne samo da se rabi u različitim značenjima, pa izgleda da se radi o mnoštvu fenomena, nego se njegova vrijednosno negativna uporaba toliko proširila da onemogućuje smisleno raspravljanje i analizu. Takva uporaba razumijeva shvaćanje ideologije kao nečega iracionalnog nasuprot znanosti kao racionalnom sustavu, razumijevanje vlastitoga stajališta kao znanstvenog, a drugih kao ideoloških, te završava s idejom o »kraju ideologije«.
Dakle, korisno bi bilo podsjetiti na distinkciju između ideologije kao »zatvorenoga, represivnog sustava mišljenja« (Ravlić), koji ne dopušta bilo kakav odmak u promišljanju izvan onoga što proklamira, i svjetonazora, kao pogleda na svijet koji zastupa određene vrijednosne i moralne odabire, ali drugima dopušta odstupanja od njih. Tako na primjer, kada se u »Jeziku je svejedno« kritizira ideologija standardnog jezika i formalnog stila kao »tipična preskriptivistička dosljedna nedosljednost« spominje se preskripcijska odluka da se pridjev roza ne deklinira (Starčević et al. 2019:261). Dakle, ako je za jezične savjetnike tipična »dosljedna nedosljednost« nije nužno da se radi o ideologiji, već o svjetonazoru i metodologiji, o kojima se onda može otvoriti rasprava.
Tako su autori »Jeziku je svejedno« mnoge neutralne pojmove poput tradicije, standardnog jezika i formalnog stila, doslovnog značenja, logike i simetričnosti, purizma i izvornog jezika, identificirali kao ideologije. Rekao bih da je u debatu o standardnom jeziku nepotrebno uvoditi ideologiju, već se može pisati o metodologiji planiranja standardnog jezika (u koju ulaze i jezični savjetnici) te ju prihvaćati ili odbijati.
Kategoričnost stavova
Vraćajući se na teorijski dio knjige, smatram da je najveća poteškoća ove knjige što autori predstavljaju svoj stav i razmišljanja kao jedine ispravne te ne dopuštaju mogućnost za druge ili upliv novih znanstvenih spoznaja. Tako tvrde da »Neovisno o rezultatima budućih istraživanja (…) arbitrarnost [jezičnog znaka] i dalje ostaje neupitna činjenica (Starčević et al. 2019: 56-57). Kako je znanost potraga za istinom, poželjno je suzdržavati se od iznošenja ovakvih definitivnih stavova, pogotovo što debata o arbitrarnosti traje još od grčkih vremena i Platona. Na primjer, još 1922. Otto Jespersen izražava sumnju u potpuno slučajnu i neracionalnu povezanost između zvukova i značenja (Jespersen, O.: Language; Its Nature, Development and Origin, Henry Holt and Company, New York, 1922). Također, autori V. S. Ramachandran and E.M. Hubbard u svom radu iz 2001. Synaesthesia – a Window into Perception, Thought and Language (Journal of Consciousness Studies, 8(12), 3–34.) navode istraživanje koje se u više verzija bavi jezičnim asocijacima i vezama između oblika i značenja te poznati eksperiment s dva oblika i njihovim imenovanjem »kiki« i »bouba«. Zbog oštrih rubova i okruglih kontura oblika ispitanici su u postotku i do 95 posto pridružili imena oblicima zbog same prirode glasova »k« i »b«, koji, čini se, sami po sebi nose određene asocijacije, odnosno značenja.
Nadalje, prema Ramachandranu i Hubbardu, prije nego što je došlo do pojave jezika, u mozgu su postojala četiri ranija mehanizma (dva koja su relevantna za nearbitrarnost glasova): nearbitrarna sintestetička poveznica između oblika objekata i »kontura glasova« te sinestetičko mapiranje između »kontura glasova« i motornih pokreta usnica i jezika (ibid.) Također, L.J. Shrum i i Tina M. Lowrey (2007.) u članku »Sounds Convey Meaning: The Implications of Phonetic Symbolism for Brand Name Construction« razrađuju ideju fonetskog simbolizma. Fonetski simbolizam odnosi se na ideju da sam zvuk riječi, osim svoje semantičke konotacije, prenosi značenje. Dakle, stvar u znanosti nije tako jednoznačna kao što je prikazano. Ne tvrdim kategorički da postoji potpuna povezanost između glasa i značenja, no prema najnovijim (i nešto starijim istraživanja) ona se očito ne može samo tako zanemariti. Ako postoji i djelomična povezanost između glasa i značenja, a to je prema prikazanom u najmanju ruku otvoreno za raspravu, onda se u standardnom jeziku može pisati o preporučljivijim leksemima u jeziku. Naravno ne na temu znanstvenih objašnjenja koja su u jezičnim savjetnicima doista ponekad manjkava što autori s pravom kritiziraju, nego na osnovi jezičnog osjećaja. Jezični osjećaj kao sociolingvistički fenomen neutralno koriste Anita Peti-Stantić i Keith Langston u knjizi »Hrvatsko jezično pitanje danas – Identiteti i ideologije«, Srednja Europa, Zagreb, 2013. On se odnosi na standardni jezik i pojavu pri kojoj govornik »osjeća« što pripada standardnom jeziku, a što ne, te se radi o sociolingvističkom fenomenu koji je usko povezan s jezičnom praksom.
O jezičnom savjetništvu i znanosti općenito
Također, ako se jezično savjetništvo ne promatra kao obavezujući model, nego model jezika koji pojedini autor savjetnika zastupa, a jezična zajednica, odnosno govornici, taj model mogu prihvatiti ili odbaciti, onda treba uzeti u obzir pojam jezičnog osjećaja. Lingvisti imaju pravo objavljivati jezične savjetnike, a govornici ih imaju pravo čitati ili ne čitati, prihvaćati njihove ideje ili ne, kao što i drugi lingvisti imaju pravo kritizirati postojanje jezičnih savjetnika. Isto tako, na početku knjige zastupa se teza da je lingvistika znanstveno proučavanje ljudskog jezika i da se ona suzdržava od predlaganja izbora između činjenica u ime stanovitih estetskih ili moralnih načela (Starčević et al. 2019: 19-28). Definicija koju navode autori česta je, ako ne i dominantna, u enciklopedijskim i rječničkim natuknicama pod riječi »znanost«. No, smatram da ova definicija pokriva samo dio onoga što znanost jest, kao što se i navodi u rječniku Merriam-Webster, pod jednom od definicija znanosti, uz onu koju navode autori, znanost je: sustav ili metoda koja pomiruje praktične svrhe sa znanstvenim zakonima. I autori »Jeziku je svejedno« kasnije se priklanjaju toj definiciji kad ekspliciraju svoj odabir kritičke analize diskursa (za koju smo utvrdili da nije bez mane i podložna je kritici), pa tako kažu: »KAD« postaje i otvoreno normativna odnosno preskriptivna, ali s lijeve pozicije na političkom spektru suporstavljena klasičnom, tradicionalnom, politički desnom preskriptivizmu, i uz uzimanje u obzir (…) rezultata lingvističkih istraživanja (Starčević et al. 2019: 59). Dakle, smisao znanosti nije samo opisivanje, nego može biti i propisivanje, a u kojoj mjeri i pri kojim prilikama, naravno treba utvrditi.
O purizmu i jezičnoj kulturi
Osim toga, možda najproblematičniji dio knjige je pristup koji autori imaju prema purizmu koji definiraju kao ideološku kritiku (percipiranih) stranih elemenata u jeziku te koja svoj pandan ima u izvanjezičnom/društvenom nacionalizmu i ksenofobiji (Starčević et al. 2019: 320), citirajući Georgea Thomasa i njegovu knjigu »Linguistic Purism«. No, sam Thomas u toj knjizi ističe da je purizam manifestacija želje jezične zajednice (ili jednoga njezina dijela) da sačuva određeni jezični oblik, ili ga se riješi, i navodnih stranih elemenata ili drugih elemenata koji se smatraju nepoželjnima (uključujući one koji dolaze iz dijalekata, sociolekata i stilova istog jezika). Može biti usmjeren na sve lingvističke razine, no primarno je usmjeren na leksikon. Ponad svega, purizam je aspekt kodifikacije, kultivacije i planiranja standardnih jezika (istaknuo J.K.). U zaključku svoje knjige Thomas pak postavlja hipotezu da je purizam, na način koji ga on definira, univerzalna karakteristika standardnih jezika (istaknuo J. K.) jer prema njegovu pogledu, nijedan standardni jezik ne može biti otvoren svim izvorima obogaćivanja neselektivno (cit. prema Ayres-Bennett, Wendy (2019), »From Haugen’s codification to Thomas’s purism: assessing the role of description and prescription, prescriptivism and purism in linguistic standardisation. Language Policy«). Treba se kritički osvrnuti i na negativan odnos prema pojmu jezične kulture koji se naziva »kvazimoralističkim« (Starčević et al. 2019: 152) i ističe se da je pozivanje na ideju jezične kulture, poštovanja prema zajednici o odgovornosti prema vlastitom jeziku posve lingvistički neutemeljeno (ibid: 153), a navodi se i da je opreka jezične kulture i jezične nekulture neznastvena i subjektivna te služi autolegitimaciji autora kao uzornih građana (ibid: 154). Ovdje bih se radije priklonio definiranju pojma jezične kulture kako ga definiraju Peti-Stantić i Langston u već spomenutoj knjizi: [jezična kultura] ogleda se u podizanju razine opće pismenosti, u osposobljavanju mladih za kritičko čitanje i kritičko pisanje, i više od svega, u tome da se pripadnici jezične zajednice zainteresiraju za jezik, tako da im sposobnost izražavanja njime postane doista važna (Peti-Stantić, Keith Langston 2013: 272). Dakle, pojam jezične kulture ne mora se promatrati isključivo negativno.
Zaključak i kako dalje?
U zaključku se valja osvrnuti i na zaključak »Jeziku je svejedno«, koji također nije bez problema. Ondje stoji da »ideologija standardnog jezika predstavlja simboličku klasnu stratifikaciju kroz jezik kakva se nužno javlja u klasnom društvu (…), bez obzira je li riječ o distinkciji koja se odražava kroz jezik, odjeću, mjesto stanovanja, stil života, glazbu ili nešto deseto. Takve bi razlike u jeziku (između obrazovanih i neobrazovanih, tj. između više i niže klase) nastale bez obzira na institucionalizirani preskriptivistički aparat o kojem smo govorili. U društvima koja su određena hijerarhijom, klasnom raslojenošću, nejednakošću (…) ne može se očekivati da će situacija u jeziku biti drugačija« (Starčević et al. 2019: 371-372). Uvijek treba biti oprezan kad se na ovaj način kritizira društveno uređenje, a posebno jer je povijest pokazala da ovakav način razmišljanja najčešće ne vodi društvo i pojedince u dobrom smjeru. Sve u svemu, knjiga »Jeziku je svejedno« na jedan drugačiji način predstavlja jezično planiranje i standardizaciju, no najveća kritika ide u smjeru predstavljanja vlastitog pogleda na znanost i svijet kao jedinoga ispravnoga.
