Dugi niz godina snimao sam filmove o dobrim ženama. Sada sam odlučio snimiti film o zlom muškarcu – ovim riječima opisao je Lars von Trier svoj najnoviji komad »The House That Jack Built« prikazan izvan kanske konkurencije. Film prati inteligentnog serijskog kilera Jacka (Matt Dillon) u njegova četiri »incidenta« koji definiraju stadije njegove monstruoznosti. Priča je ispričana iz Jackove perspektive, a »incidenti« su odabrani nasumce, iako ih je bilo preko šezdeset.

On, naime, promatra svako ubojstvo kao umjetničko djelo, fotografirajući žrtve odložene u napušteno skladište natrpano kutijama s pizzama koje nikad nisu bile dostavljene. No njemu su zanimljiviji fotografski negativi, jer kroz njih može »vidjeti unutarnju demonsku svjetlost«. U jednom od svojih pohoda poubijat će snajperom vlastitu obitelj koju je odveo na lovački piknik, nakon čega će mrtvo tijelo malog sina transformirati u kreaturu nalik lutki trbuhozborca. No on je veliki obožavatelj arhitekture i Glenna Goulda. Iako će uništiti makete svoje buduće kuće na jezeru, zamijenivši je onom jezivijom, izgrađenom od tijela njegovih žrtava.

Jer iz Jackove kuće strave jedini put vodi prema paklu. Poput »Nimfomanke«, tako i ovdje imamo Jackove razgovore s psihijatrom (Bruno Ganz) u grotesknom spoju sofisticiranosti i gotovo dječjeg samosažaljenja, putem kojih on pokušava prodrijeti u njegovu pervertiranu dušu. On postaje nešto poput njegova Virgilija na putu bez povratka. Hit the road, Jack!

Sjajni Lee

U konkurenciju uvršten najnoviji komad Spikea Leeja »Blackkklansman« direktni je autorov odgovor na nemire u Charlottesvilleu i Turmpovu diktaturu. Zato nije čudno da rasistički klanovci i njihov vođa David Duke u autorovu filmu izgovaraju parole poput »America first!« i »Amerika će opet postati velika!« koje je Trump često ponavljao u predsjedničkoj kampanji. Zatekli smo se u Colorado Springsu krajem sedamdesetih u kojem židovski detektiv Flip Zimmerman (naš voljeni Adam Driver) biva infiltriran u redove Ku Klux Klana.

Tek par koraka dalje od njihove baze, studenti slušaju borbeni govor crnačkog aktivista i pobornika Crnih pantera, koji postaje antipod umjerenijem ljudskopravaškom borcu kojeg glumi Harry Belafonte. No Flipov kolega čiji look igra na estetiku baxploatacijskih filmova (Denzelov sin John David Washington), provocira Dukea predstavivši mu se na telefonu kao predani fan njegove ideologije. U uvodu filma autor ubacuje famoznu scenu iz »Prohujalo s vihorom« u kojoj Scarlett O’Hara hoda oko mrtvih tijela konfederacijskih vojnika, koju će kasnije zamijeniti klanovci iz Griffithova »Rođenja jedne nacije«. No ako je predsjednik Wilson opisao taj film kao »pisanje povijesti munjom«, onda je Leejev genijalni komad nalik najsnažnijem gromu.

Nakon sjajnog filma »Nobody Knows«, Hirokazu Kore-eda vraća se motivima osiromašenih japanskih obitelji. Samo što je u njegovu najnovijem komadu »Kradljivci« (Manbiki kazoku), prikazanom u konkurenciji, autorov gnjev usmjeren prema socijalnoj nepravdi još žešći i izraženiji. U ekonomski razvijenom Japanu postoje i obitelji koje jedva sastavljaju kraj s krajem. Da bi preživjele, tjeraju djecu na krađu u samoposlugama i udomljavaju starice kako bi se dokopale njihove mirovine.

Takva je i Osamova obitelj. Nakon što se u njegov minijaturni natrpani stan uselila starica koja je glumila baku, njihova nova pridošlica postaje djevojčica koju su pronašli na ulici. Iako njena »otmica« nije motivirana financijskim interesima, već je riječ o humanoj gesti, jer su je udomili da bi je spasili iz ralja njenih neodgovornih i nasilnih roditelja. Naravno, Kore-eda gaji simpatije prema toj neobičnoj obitelji, smatrajući da u Japanu postoje puno gori zakonski prekršaji koji nisu sankcionirani. Zato autorova smirena priča o jednom ocu koji pokušava biti ocem govori o tome što znači obitelj u današnjem Japanu.

Filmska zrcala

Sve započinje dramatičnom videoporukom jedne djevojke, koja ne može ostvariti san o odlasku na studij glume, jer joj to obitelj ne dopušta, zbog čega ona počini samoubojstvo u planinskoj stijeni. Vertikalni ekran smartphonea naglo prelazi u klasični filmski format, kad saznamo da je poruka upućena poznatoj glumici Benhaz Dzafari, koja u šoku moli režisera da je prati u djevojkino selo na krajnjem sjeverozapadu Irana u regiji istočnog Azerbajdžana u kojoj se prepucij nakon obrezivanja konzervira u soli i zakopa.

No kad bismo se referirali na naziv Panahijeva prethodnog introspektivnog komada, snimljenog u njegovu kućnom pritvoru, to nije film. To je igra filmskih zrcala, rastrgana između sumnje i činjenica. Ali Panahijevo putovanje u tu zabitnu regiju ujedno je i putovanje u povijest iranskog filma, kroz mitsku figuru Kobre Saeedi, poznatije kao Shahrazad, koja je nakon islamske revolucije pala u zaborav. Sve to autor je začinio metanarativnim i feminističkim potezima, kad počinje sumnjati u vlastite namjere. Tri lica glumica. Shaharazad, Benhaz i Marziyeh. Jedna je bila slavna u sedamdesetima. Druga je slavna danas. Treća je trebala postati slavna, ali joj sredina to nije dopustila.