Riječki pijanist

Ivan Vihor Krsnik Čohar: U Pesaru sam postao prvi “netalijan” laureat

Svjetlana Hribar

To je ujedno i prva pobjeda mog konzervatorija na ovom velikom natjecanju, na što su jako ponosni. Kad sam se prijavljivao na natjecanja »Papandopulo« i »Ferdo Livadić« imao sam ambicije, ali nisam razmišljao o nagradama. Ali moje su se izvedbe očito svidjele i žiriju i publici, što je veliki kompliment i mojim profesorima



Kao najbolji mladi glazbenik Hrvatske ove godine, neprikosnoveni pobjednik dvaju najznačajnijih glazbena natjecanja – »Papandopulo« i »Ferdo Livadić« – mladi Riječanin, pijanist Ivan Vihor Krsnik Čohar nastupit će u Dvorani Lisinski 26. listopada uz Zagrebačku filharmoniju pod vodstvom jednog od najvećih slovenskih dirigenata Uroša Lajovica.


Dvadesetogodišnji pijanist pristupio je natjecanjima u Zagrebu i Samoboru želeći – kao diplomant i najbolji student konzervatorija Gaetano Donizetti u Bergamu (ali i najbolji mladi pijanist u Italiji ove godine) – provjeriti svoje mjesto među glazbenicima u Hrvatskoj, gdje je započeo svoje obrazovanje, maturirao i bio laureat na državnim natjecanjima. Razgovaramo s Ivanom Vihorom o njegovom umjetničkom usponu i obrazovanju u Italiji, gdje pohađa poslijediplomski studij.


– Kao šesnaestogodišnjak, maturirao sam na Glazbenoj školi Ivana Matetića Ronjgova u Rijeci, u klasi prof. Ane Dražul, čiji sam učenik klavira bio od sedme godine. Mojoj profesorici dugujem ne samo izvrsno obrazovanje, već i kontakt s vrhunskim pedagozima kod kojih sam se paralelno usavršavao u tom periodu. Tu prvenstveno mislim na pijanista i vrhunskog ruskog pedagoga Konstantina Bogina, koji mi je savjetovao da nakon mature 2013. godine upišem konzervatorij u Bergamu, kod prof. Marca Giovanettija.




Diplomirao sam prvi stupanj 2016. godine, s najvećim brojem bodova i posebnom pohvalom dekana, a nakon toga nastavio studij kod dvojice profesora. I dalje sam student na poslijediplomskom studiju kod prof. Marca Giovanettija u Bergamu, ali i kod eminentnog pijanista i pedagoga Enrica Pacea na Akademiji u Pinerolu – kaže Ivan Vihor, tumačeći da je veliki utjecaj na njegov rani razvoj učinio prof. Bogino.


– On svakog mjeseca drži satove na Akademiji Santa Cecilia u Bergamu, a počeo sam odlaziti k njemu još kao devetogodišnjak. Njegov karakter i ruska pijanistička škola velikog Heinricha Neuhausa učinili su zaista veliki utjecaj na moj razvoj ne samo kao glazbenika, već i kao čovjeka.


Najveća talijanska nagrada


Je li odlazak na studij u Italiju bio i velika životna promjena?


– Samo u pozitivnom smislu, jer na Konzervatoriju je sve i slobodno i dobro posloženo. Iako imam priličan broj predmeta, ostaje mi dovoljno vremena za vježbanje novog repertoara i koncertiranje. U Italiji se drugačije živi nego kod nas, ali je tempo nastave umnogome sličan onome u Hrvatskoj. Tako da sam nastavio školovanje bez problema, o čemu svjedoče i rezultati!


Dobitnik ste najveće talijanske godišnje nagrade namijenjene studentima glazbe – Premio Nazionale delle Arti. Što vam znači ovo veliko priznanje?


– To je jako važna nagrada, jer se radi o državnom natjecanju na koje svih 96 konzervatorija, koliko ih postoji u Italiji, šalje po jednog svog najboljeg studenta. Konzervatorij iz Bergama poslao je mene, a stručna komisija je dvanaest najboljih odabrala za finale. Već sam ulazak u finale za mene je, kao Hrvata, predstavljao veliku obavezu, odgovornost i čast. Na natjecanju u Pesaru od nas dvanaestoro upravo sam ja jednoglasno pobijedio i time postao prvi »netalijan« laureat tog natjecanja! To je ujedno i prva pobjeda mog konzervatorija na ovom velikom natjecanju, na što su jako ponosni.


Odmah nakon tog značajnog priznanja, pobijedio sam na Campus delle Arti, a ta mi je nagrada donijela snimanje mog drugog CD-a, ovaj put u Rimu, u svibnju sljedeće godine i koncert na festivalu Bartolomeo Cristofori u Padovi.


Kakva je priprema prethodila tim velikim talijanskim natjecanjima?


– Profesori su me zaista izuzetno pripremili prenoseći svoje iskustvo na mene. Shvatio sam da smo tim, spreman na velike izazove! Dakle imao sam vrlo zahtjevne pripreme što se tiče programa, a koncentraciju i mir sam nastojao održavati nakupljanjem pozitivne energije i igranjem šaha.


Sjećam se da ste kao srednjoškolac bili istaknuti član šahovskog kluba Kvarner iz Rijeke!


– Da, nekada sam bio izuzetno aktivan šahist, odlazio na turnire, bio višestruki prvak i viceprvak države, pobjeđivao, a sada uglavnom stignem igrati preko interneta – član sam Internet Chess Cluba kojem imaju pristup samo profesionalci. Ja sam jedini »uljez« tamo. Ipak i uz sve pijanističke obaveze uspio sam 2015. godine osvojiti titulu šahovskog FIDE-majstora. Šahom održavam koncentraciju i vježbam memoriju. Na svim natjecanjima zamijećeno je da mi je to jaka strana.


Velika konkurencija


Ovog ste ljeta bili na svojoj prvoj američkoj turneji.


– Odsvirao sam nekoliko solističkih recitala s različitim programima na mini turneji koja je bila moj debi u SAD-u. Vrlo sam zadovoljan odjekom koncerata, čulo me mnogo ljudi i imam naznake da ću sljedeće godine svirati ponovo!


Što je bila motivacija da se prijavite na natjecanja »Papandopulo« za mlade glazbenike i »Ferdo Livadić« u Samoboru?


– Četiri godine već ne živim s muzičkom scenom u domovini pa mi je bilo izuzetno važno uključiti se i pokušati prenijeti moj način muziciranja i shvaćanja kompozitora. Imao sam određene ambicije, ali nisam razmišljao o nagradama. Ali moje su se izvedbe očito svidjele i žiriju i publici, što je veliki kompliment i mojim profesorima.


Jesu li natjecanja bila naporna?


– Pa nije bilo lako. Papandopulo je najveće hrvatsko natjecanje, i po minutaži i po nagradama. U početku je u konkurenciji bilo trinaest pijanista, na kraju nas je ostalo sedam – sve redom hrvatski pijanisti s velikim iskustvom, izuzetno teška konkurencija. Ali žiri je bio savršen – do kraja nije favorizirao nikoga!


Meni osobno bilo je najteže u prvoj etapi, zbog odsustva iz Hrvatske i nepoznavanja pijanističke »klime«, ali kad sam ušao u polufinale osjećao sam da je sve na mojoj strani. Znao sam da se samo moram opustiti i prenijeti svoje emocije. Tako sam se dobro osjećao i u finalu, bez obzira na budući rezultat. Uživao sam u muziciranju! Kad su pročitali pobjednika bio sam presretan i zbog sebe, i mojih roditelja i profesora, s kojima sam tijekom cijelog natjecanja bio u kontaktu i koji su mi bili podrška.


Samoborsko natjecanje »Ferdo Livadić« je međunarodnog karaktera. Kakva je tamo bila konkurencija?


– Stjecajem okolnosti, nakon predselekcija u finalu su se našli samo hrvatski glazbenici, različitih instrumenata, a također je sve bilo neizvjesno do kraja. Bio mi je cilj doći do finala, a recital u prekrasnoj galeriji Prica – potpuno me ispunio! Kad su me proglasili najboljim izvođačem skladbe hrvatskog autora bio sam sretan, ali mi je bilo malo žao što mi je izmakla glavna nagrada, zanimalo me tko je po sudu žirija najbolja umjetnička osobnost, tko je izveo najbolji recital.


Nisam računao da bih to mogao biti ja, jer se samo jednom u povijesti natjecanja dogodilo da je isti glazbenik dobio obje nagrade. A kad su rekli da sam osvojio i nagradu za najbolju umjetničku osobost, najbolji recital – bio sam baš sretan!Kurioziteta radi, moj bratić, harmonikaš Ivan Šverko, prije nekoliko godina također je osvojio nagradu na tom natjecanju.

Skladba Zorana Juranića


Što (osim novčanog iznosa) donose pobjede na najvećim hrvatskim natjecanjima?


– Kao prvonagrađeni na natjecanju »Papandopulo« sviram koncert sa Zagrebačkom filharmonijom u Lisinskom, 26. listopada. Izvesti ću Lisztov I. klavirski koncert. Jako se radujem što će dirigirati maestro Uroš Lajovic čiji rad pratim godinama. Surađivao sam s više dirigenata i nisam uvijek bio zadovoljan, ali ovaj koncert očekujem s najvećom radošću – siguran sam, nekako, da ćemo maestro Lajovic i ja »kliknuti«. Nakon termina u Lisinskom, 7. prosinca ponovo sam u Zagrebu – sviram i recital u Mimari.


Natjecanje »Ferdo Livadić« prvonagrađenom omogućava koncert u Osoru i nekoliko koncerata na prestižnim festivalima u Hrvatskoj i inozemstvu, a posebno sam sretan što skladatelj Zoran Juranić – također Riječanin kao i ja – piše skladbu za mene i ansambl Cantus, koja će biti praizvedena sljedeće godine. Uostalom uvjeren sam da bi nakon ova dva velika natjecanja trebali uslijediti i pozivi s hrvatskih koncertnih pozornica, kao domino efekt! Što se tiče ostalih obaveza, imam ugovoren već niz koncerata u inozemstvu.


Kakvi su planovi za budućnost?


– Namjeravam magistrirati do početka 2019. godine i možda odmah upisati doktorat. Sve ovisi o koncertima, oni će diktirati tempo nastavka studija. Jer nije nužno doktorirati u dvadesetim godinama – to se može i u tridesetima, pa i kasnije, a koncertno iskustvo je dragocjeno i obogaćuje!


Doktorat je važan samo zato da se ne uljuljate u vlastitoj karijeri, da uvijek radite dalje i više. S druge strane, sama titula jest važna, jer diktira status i otvara mogućnosti rada u kasnijem dijelu života, kad se možete posvetiti i pedagoškom radu, majstorskim tečajevima…


Za sada se planiram isključivo baviti koncertnom djelatnošću. Upravo sam u postupku potpisivanja ugovora s menadžmentom i nadam se da ću koncertirati jedan lijepi niz godina, što mi je oduvijek bio san.


Sviđa mi se život u Italiji i namjeravam da mi Bergamo bude baza. To je fenomenalan grad, potpuno posvećen umjetnosti – bogata koncertna sezona, izvrsna kazališta, osim toga ovdje me mnogo ljudi poznaje i divno me tretiraju! Imam osjećaj da ću u Bergamu uvijek imati svoju publiku. A to je jako dobar osjećaj!