RIJEKA Čak dva filma Čileanca Pabla Larraina paralelno se ovih dana prikazuju u riječkim kinima. I dok je za »Nerudu« odabran prostor Art-kina, »Jackie« se prikazuje u Cinestaru, jer je distributer valjda procijenio da je njegova heroina Jacqueline Bouvier alias Jackie Kennedy-Onassis, poznatija i kao jedna od najvećih ikona stila, dovoljno atraktivan materijal da privuče širi krug (ženske) publike.

No Larrain ju je posve oslobodio od tabloidne retorike i njegov smireni i gotovo kontemplativni prosede bliži je arthouse estetici, pa će se dobar dio te iste publike, naročito one kojoj je multipleks jedini hram filma, zasigurno osjetiti nasamaren.

Iako se oba filma bave stvarnim ličnostima, ma koliko njihov prosede bio dijametralan, oba subveriraju žanrovske mehanizme konvencionalnog holivudskog biopica, podcrtavajući njegovu definitivnu nemogućnost. No za »Jackie« nije mogao biti odabran bolji distributerski tajming, jer u isti mah pokušava kapitalizirati sezonu Oscara (Natalie Portman kao gotovo sigurna nominacija za zlatnu statuetu u kategoriji najbolje glumice) i inauguracije novog američkog psiha, pardon, predsjednika, kad postaje evidentno koliko je u genezi njene prve dame Amerika u stanju nisko pasti. Od Jacqueline Kennedy do Melanije Trump.

Zato »Neruda« nije film o Nerudi, već »nerudovski film«, kako je to sintetizirao sam autor, puno bliži Borghesu. Totalni anti-biopic. Koji Pablo? Neruda? Larrain? Čileanske traume sedamdesetih (Allendeova smrt u opskurnom tunelu Pinochetove ere) u halucinantnom spoju noira (policajac Peluchonneau koji pokušava ući u trag Nerudi i koji nikad neće biti u stanju okončati istragu) i westerna (pjesnikov bijeg preko Anda s vodičem u ponču koji priziva pistolerose iz Leoneovih filmova).

Ispiranje atentata

A tu je i Larrainov glumac fetiš Alfredo Castro, sada u ulozi čileanskog predsjednika koji je izdao vlastite lijeve ideale. Jer Larrain svodi Nerudu na Mit, dok je Peluchonneau tek promatrač koji taj Mit stvara. No u odnosu na rafiniranu klaustrofobiju filma »Jackie«, »Neruda« igra na neki melankolični grandeur. Ostaje pitanje koliko u »Nerudi« ima stvarnosti, a koliko fikcije. »Mnoge žene su vjerovale da vodi ljubav s ružom među zubima«, kaže narator. No nije posve jasno da li taj isti narator promatra stvarnog Pabla Nerudu ili njegovu distorziju. Iako je upravo u liku Peluchonneaua koji kreira vlastiti pijen i obratno, sublimiran borhesovski diskurs filma (»Ja sanjam njega, on sanja mene«, komentira Neruda).

S druge strane, način na koji Larrain u »Jackie« promatra raspadanje jednog tijela bliži je »Tonyju Maneru« i »Post Mortem«. Iako autopsija ovdje nije samo klinička, već i medijska. Jer ona se ne odnosi samo na određeno mrtvo tijelo, već na sposobnost da se njegovim »seciranjem« dođe do nekakve hipotetičke istine, bilo da je riječ o tijelu predsjednika Allendea ili predsjednika Kennedyja. Sada je Larrainova gesta još dublja i bravuroznija.

No sivopurpurni komadići predsjednikova mozga na pink Chanelu prve dame bit će izbrisani tek kad se ona vrati u Bijelu kuću, pod tušem čiji mlaz ne ispire samo tragove atentata u Dallasu već i njene suze. U Dallasu je pred zrcalom uvježbavala govor na španjolskom koji je trebao biti posvećen meksičkim doseljenicima, iako ga nikad neće izgovoriti. »Po čemu će nas pamtiti?« pita se predsjednikov brat Bobby (Peter Sarsgaard). »Po tome što smo Vijetnam ostavili u nasljeđe Johnsonu«.

Klonirane lutke

»Boga ne zanima priča, nego istina«, kaže svećenik (John Hurt, izvrstan) u šetnji s udovicom Kennedy. No ako je priča istinita, treba li je napisati? »Ne treba je napisati, jer tu je televizija«, kaže joj Billy Crudup na početku intervjua čija je atmosfera gotovo nalik duelu Frost/Nixon. Kao i u »Nerudi«, tako i »Jackie« koketira s motivom »stvarne istine« koja postaje gotovo nedostižna, praktički irelevantna.

Jackie je ta koja poput Nerude emanira Moć u vremenima u kojima je nacija žalovala za voljenim predsjednikom. Osigurati Kennedyju identični sprovod kakav je imao Lincoln znači udhanuti život ceremoniji političke beatifikacije. Suočiti se s ključnim odlukama, ali i prijetnjama medijskog i političkog monstruma. Zato je »Jackie« manje portret jedne ikone stila, a više kompleksno sondiranje njenih kalkulacija i emocija, boli i intuicija. Ali i njenih opsesija prema Bijeloj kući koju treba kompletno preurediti, koristeći namještaj iz njene prošlosti.

Još jednom, za Larraina je moć nešto što nadilazi individue koje ga inkarniraju. To je entitet koji govori određeni jezik i transfigurira stvarnost u sistem simbola, figura i kodova. No ako Jackie i njen život spadaju u domenu javnosti, gdje je tu privatnost? Tko je u stvari Jackie? U Larraina ona je svedena na gotovo pirandelovski lik koji se poigrava sa svojim (fiktivnim) sugovornikom Billyjem Crudupom poput mačke s vremenom (»Ne namjeravate valjda to objaviti?«).

Ona kao da ne postoji ako nije promatrana i ako se o njoj ne govori. Zato njene klonirane manekenske lutke u izlogu, koje ona promatra u finalnim kadrovima prolazeći autom pored njih, praktički imaju isti efekt kao i njene serigrafije koje je napravio Warhol. Jer poput mita o »Camelotu« koji je njen muž toliko obožavao, ne samo u formi mjuzikla, tako i Jackie ostaje ikona vječno izgubljenog raja.