Tišina, mir, ljepota, spokoj, blagost, poštovanje, sjeta, tuga… Dojmovi su to koji se nižu, jedan za drugim, već pri prvom dodiru s monografijom »Renco Kosinožić: Istra« netom objavljenom u nakladi Istarske županije, odnosno njenog Upravnog odjela za kulturu. U punom smislu riječi, i u sadržaju i u oblikovanju, ova je knjiga hommage prerano preminulom velikom majstoru fotografije Rencu Kosinožiću (Nova Vas, 1952. – Hintertux/Austrija, 2009.), o kojem povjesničarka umjetnosti Jerica Ziherl kaže da je »jedan od najboljih i najcjenjenijih i (najvoljenijih) fotografa Istre«.

   Na 197 stranica monografije objedinjeno je njegovih 113 fotografija u boji koje su nastale između 1982. i 2009. godine. Grafičko oblikovanje knjige, objavljene u nakladi od 600 primjeraka, potpisuju Fabrika i Sonda, a riječ je jednostavnom i moćnom dizajnerskom rješenju, koje nosi snažnu intimnu poruku i počast velikom umjetniku i velikom čovjeku. Svaki je primjerak knjige, u kojoj je ukoričena svevremenska ljepota i tihi mir fotografija Renca Kosinožića, ustvari osobni primjerak: monografija adresirana na budućeg vlasnika umotana je poput starinskog paketa u (izvana) tamni »pak-papir« s crvenom vrpcom. A, tamno, tamno sive korice s crveno-bijelim naslovom otvaraju crni listovi knjige koje razdjeljuju dva vrhunska uvodna eseja koje potpisuju Daniel Načinović i Jerica Ziherl. I onda na dvjestotinjak stranica Rencove poznate i nepoznate fotografije Istre u bijelom »paspartuu«. Fotografije velike ljepote i jednostavnih naziva. Rencovu Istru listamo od Botonege iz 2004. do Mora iz 1993. A između njih su i Novigrad (1997.), i Vinogradi (2009.), i Polja (1993.), i Motovun (1998.), i Pula (2005.), i Središnja Istra (2008.), i Krstionica Eufrazijeve bazilike, Poreč, (1997.), i Buje (1998.), i Dijagonale (2002.), i Zvonik (1996.), i Karigador (1993.)…

Čovjek zasebne »meštrije»

– U oblikovnosti prirode, u ljudskome tragu, Rencova je Istra stalna težnja da se darom svjetla razotkrije identifikacija podneblja kao dio univerzuma. Sukladan je onom sentimentu kojim se često, dok gledamo parcele na epidermi lica i naličja nekog tek razvitog ili sa stabla otpalog lista, ili antropomorfne šare na suhozidu, na žbuci, na livadi ili krovnome škriljevcu, započinje razgovor o čovjeku, datostima i zagonetkama života, zapisao je Daniel Načinović u uvodniku naslovljenom »Istra, zavičajni vidokrug svijeta« podnaslovljenom »Zapisni passe-partout uz izbor fotografija Renca Kosinožića«. Svoju šetnju Istrom uz njegove fotografije Načinović će zaključiti riječima: »Uz sjećanja na čovjeka zasebne »meštrije«, samozatajnosti i poticajnih vrlina ostali su i fotografski listovi svjedočanstva o umjetniku Rencu Kosinožiću i njegovu zavičaju, Istri, kao dijelu doživljajne intime i svijeta. Sabirući osjećaj prostora, darovao mu je svoje znanje i velik dio šutnje. Dio te nadarene korespondencije pohranjen je u ovoj knjizi.»

   U svom ogledu pod naslovom »Daleki drugi pogled« Jerica Ziherl donosi kunsthistoričarski pogled na autora i njegovo djelo, u mnogočemu i pionirsko u kontekstu fotografije u Hrvatskoj te fotografije kao umjetničkog medija uopće. Ali, to je i intimni zapis o autoru »fotografskom velikanu našeg vremena«, o njegovim ljudskim i umjetničkim vrednotama.

Vrednote u fotografijama

– Tako nam i ova knjiga otkriva vrednote u fotografijama Renca Kosinožića. One preuzimaju ulogu sukusa prošlosti i kondenziranog sjećanja na njezina autora. Tihe u svojim dijalozima, ali vrlo osobitim izborom kadra i trenutka, dosljedno bilježe(ne) vidljivu komunikaciju koja je satkana od emocija i bliskosti između autora i kraja u kojem je odrastao i živio. I sada, kada je prošao određen broj godina, i kada ih nanovo izvlačimo iz tmine pohrane, a neke od njih bit će prvi put prikazane (uvijek postoji prvi put, zar ne?), uočavamo da su one podjednako ovodobne, podjednako istinite, podjednako svježe kao onog časa kada ih je drugi pogled sačuvao za nas. Time smo vrlo blizu jednoj od tajni fotografije, jer se ona tu i sada rađa iz svjesnosti o vremenu, koje je rascijepljeno, razapeto između trenutka (onog odlučujućeg) i povijesti. Tako fotografija Renca Kosinožića u fragmentu svojega trenutka sadrži vrijeme svoje povijesti. Kad velikopotezna želja takvoga postupke dosegne cilj, uzrokuje ushit i divljenje…« – zapisala je Jerica Ziherl i vrlo točno pogodila emociju koju nosi doticaj s radovima velikog fotografa koji je zadužio Istru.