Projekt po kojemu je međunarodno poznata, zove se »Tražim muža s EU pasošem«. Pokrenula ga je 2000. godine, objavivši oglas s fotografijom vlastitog golog tijela, obrijane glave i međunožja, sa svojim podacima. Ono što na toj fotografiji uznemiruje nisu pornografski elementi, nego njezin pogled, negdje na granici duboke gorčine i rezigniranosti, prozivanja i odustajanja. Nekoliko stotina ponuda počelo se slijevati na njezinu adresu; javljali su joj se muškarci iz cijelog svijeta. Na što su reagirali – na golo tijelo umjetnice koja se prodaje za vizu ili na pogled? Tanja Ostojić udala se za jednoga od tih kandidata – za čovjeka iz Njemačke. Dobila je privremenu dozvolu boravka u toj zemlji i tamo provela nekoliko godina, a na kraju projekta napravila je novi performans – tulum za razvod braka.

   – Kada znam za ovakve pojave, meni postane važno da se njima bavim i da kroz svoj rad provociram druge da o tim temama razmišljaju. Mediji i diskriminatorni zakoni konstanto apstrahiraju emigrante i često ih tretiraju kao jednu otuđena grupu. Aspekt ličnog i direktnog govora nasuprot apstraktnom, važan je dio mog rada. Prikazujem sebe u toj poziciji, u mojoj priči, kao što i kasnije prikupljam individualne priče drugih koje srećem, da bi publika imala priliku da shvati varijabilitet i dubinu teme, da se identificira sa mnom, s njima, s nama, kaže Tanja Ostojić.

   Putevi imigranata

Prije sto godina…

Pitanje odnosa umjetnosti prema migracijama ovih je dana dobilo na aktualnosti projektom »Balkan Bride« (Nevjesta s Balkana) koji su u Londonu provele tri mlade hrvatske umjetnice: najistaknutija predstavnica zagrebačke street art scene koja u javnosti nastupa pod pseudonimom Oko, multimedijalna umjetnica Martina Miholić i sociologinja i fotografkinja Petra Mrša. Na poziv londonske galerije Hoxton, u zajednički su rad prenijele svoju težnju da ostvare ultimativni san patrijarhalnih balkanskih udavača i nađu muža u Velikoj Britaniji. Na izložbi u toj galeriji nastupale su kao ljupke domaćice koje, odjevene u vjenčanice, nutkaju posjetitelje šljivovicom i svim ih raspoloživim sredstvima uvjeravaju da su dobar »ženidbeni materijal«. Izvodile su dobro znane ulomke iz balkanskog folklora: bile su »nove mlade u kući« i preuzele etnološki obrazac koji ta uloga nosi – reklamiranje svojih »domaćinskih« vještina koje su, uz miraz, maksimalno bodovane u tradicionalnim sredinama koje vole da se zna da su žene za kuhinju i za madrace (a ne za mudrace, kako je ono jednom rekao Ante Kovačević).

   U opisu te izložbe, otvorene početkom svibnja, stoji sintagma »nova mlada u kući«. Na koji način se to tiče mladih žena umjetnica u drugoj državi, objašnjava Martina Miholić. 

 - Znate ono kad je prije sto godina u tradicionalnim obiteljima bilo pravilo da mlada djevojka po udaji odlazi u kuću svog supruga – tada bi bila najniže hijerarhirana osoba u toj obiteljskoj zajednici, a za svoju poziciju morala bi se izboriti služenjem, ne samo svom suprugu već čitavoj obitelji, roditeljima, starijoj braći i njihovim ženama. Prvi značaj, osim donošenjem početnog miraza, stekla bi rađanjem djeteta, preferabilno muškog… Kad sam tako objašnjavala posjetiteljima izložbe naš koncept, u jedan čas mi se učinilo da živim u nekom svom mjehuriću, da smo koncept nove mlade u kući prevladali kao društvo. Ali, već nekoliko dana kasnije razgovarala sam s emancipiranom i školovanom prijateljicom rođenom u Londonu, no bengalskog podrijetla, udatom za Pakistanca. Nakon udaje, njezina je priča bila vrlo slična ovoj koju ja započinjem bajkovitim uvodom »prije sto godina«, kaže Miholić, koja i u naprednom Londonu, idealu kozmopolitizma, prepoznaje mnoge »prošlostoljetne« patrijarhalne neuralgije.

   Tulum za razvod

Izložba u Galeriji Hoxton bila je koncipirana kao pravi balkanski dernek s puno kiča (s predumišljajem). Taj je koncept prevladao nad prvotnom idejom koju su umjetnice imale, da prostor galerije pregrade, u njemu konstruiraju uzak, nizak ulazni tunel i barijere koje bi kod posjetitelja izazivale osjećaj nelagode i klaustrofobije. To su osjećaji koje ove tri umjetnice dijele u kozmopolitskoj tuđini. Martina Miholić niže još i ove asocijacije: neizvjesnost, nevjerica, nesigurnost, nužnost za svakodnevnim potvrđivanjem i dokazivanjem. Sve je to svedivo na – akutno nepripadanje. A u tretiranju te teme kroz umjetnost, ove tri »balkanske mlade« nisu same. Na brutalniji, izravniji način, tom se temom u svome radu opsesivno, već desetljeće i pol bavi Tanja Ostojić, međunarodno prepoznata umjetnica iz Beograda. (Ona je onu ideju o pregrađivanju prostora galerije uzanim hodnikom već provela u djelo u jednom radu; napravila je nelagodno mračan, uski tunel kroz koji su se posjetitelji jedva probijali do male pozornice na kojoj ih je čekala ova umjetnica, vječno zainteresirana za pitanje nasilja granica, osobito na rodno uvjetovanu nelagodu migrantica.)

   Ilegalno preko granice

Tanja Ostojić se u mnogo navrata bavila granicama i bahatošću Europske Unije prema useljenicima: jedan od njezinih radova uključivao je ilegalni prelazak EU granice, kroz neku šikaru nadomak Austrije. Pomogao joj je prijatelj, Austrijanac, koji je dobro poznavao to područje, iscrtao joj kartu i time riskirao oštru kaznu. Bilo je to 2000. godine. Projekt je naslovila jednostavno »Ilegalni prelazak granice«.

   – Učinila sam to da bih osvojila prava koja su mi bila uskraćena važećim EU zakonima. Eksplicitno sam primijenila strategije protivne zakonu radi postizanja prava na slobodno kretanje, i življenje i rad na različitim lokacijama, kaže Tanja Ostojić koju sam upoznala u Beču 2010., na otvorenju izložbe »Gender Check: Femininity and Masculinity in the Art of Eastern Europe«. Ona je tada već bila dobro poznata austrijskoj publici: njezin je plakat, poznat pod nazivom »EU gaćice« budio kontroverze i izazivao pravovjerni bijes desničara koji su u tom radu vidjeli provokaciju i pornografiju.

   Na plakatu je bilo, opet njezino nago tijelo, ovlaš umotano u plahtu, u pozi koja priziva misao na Gustavea Courbeta i njegovo »Podrijetlo svijeta«. Noge su joj raširene i otkrivaju krug žutih zvjezdica na plavim tanga gaćicama. Bio je to ironični osvrt na (ne)prihvaćanje strankinja u Europi: dobrodošle su jedino kad skinu gaćice. Glasni protest protiv tog plakata počeo je kad je on odabran da promovira predsjedanje Austrije Vijećem EU-a. Novine poput bečkog Kronen Zeitunga, zabrinute za ugled Austrije u svijetu, sijale su bijes nad »pornografijom financiranom državnim novcem«.

   Da ima itekakvog smisla umjetnošću govoriti o granicama, o migracijama, pokazuje fenomen »sredozemnog groblja«, ali i gola statistika koja govori da je, na primjer, proračun Frontexa, agencije sa sjedištem u Varšavi i zadužene za nadzor svih EU granica, proračun koji stameno i vrtoglavo raste iz godine u godinu, u ekonomiji koja stagnira ili propada