Francesco Squarcia: Zaista se imam čega sjećati

Rim je grad s golemim mogućnostima za sve profesije, a posebno za muzičare. Imao sam prilike raditi s mnogima koje nikad ne bih upoznao da sam ostao živjeti u Rijeci, ali Rijeka je ostala živjeti u mom srcu! Iz daljine sam shvatio koliko je volim, kako je pogled na Kvarner s Kozale uistinu jedinstven... 

Kad se osvrnem na svoj život, mogu samo reći da sam imao sreću raditi i živjeti s izuzetnim ljudima koji su ostavili dubok trag u svemu što i danas radim. Kad sam bio dijete, moji roditelji su u ono poslijeratno vrijeme za nas djecu željeli najbolje: kao velika zaljubljenica u glazbu, majka nas je upisala u muzičku školu, a otac je pak smatrao da je dobro da se bavimo sportom. Moju ljubav za nogometom smatrao je nedostatnom za cjelovit razvoj sportaša, pa me upisao i na atletiku. Rasli smo potpuno okupirani različitim aktivnostima, nastojeći u svemu biti što bolji.     Zahvalan sam roditeljima na tome, a zauvijek ću pamtiti majčin savjet da svaku životnu situaciju treba znati primiti s osmijehom i nikad nikome ne reći ružnu riječ. Kad od djetinjstva tako primate i lijepe i ružne stvari, zaštićeni ste na neki način od mnogo čega na što većina ljudi nije spremna, kaže mi Francesco Squarcia, istaknuti glazbenik koji je profesionalni život proveo vezan uz jedan od najpoznatijih orkestara u Europi – rimski Simfonijski orkestar Nacionalne akademije svete Cecilije – ali je jednako tako ostao vjeran svom rodnom gradu u kojem redovito provodi nekoliko mjeseci svake godine.  

Profesionalni izazov

– Rijeka je grad mog djetinjstva, odrastanja i sazrijevanja. Tu sam se počeo baviti glazbom, koja me učinila ovim što jesam. U muzičku školu primio je sestru i mene Ivan Matetić Ronjgov – dobro se sjećam kako nas je propitao prije upisa, kucajući rukom po stolu ritam, zatim pjevajući neku melodiju i tražeći od nas da to ponovimo… I sestra i ja smo ostali vjerni glazbi, što je sigurno zasluga naših profesora. 

 S Ninom Kovačić koncertiram od studentskih dana – izvrsno se razumijemo jer se poznajemo, praktički, čitav život. Njena i moja mama bile su najbolje prijateljice, družili smo se obiteljski, a kasnije nastavili tu familijarnu vezu kao zreli ljudi. Nina je kompletna glazbenica, izvrsna pijanistica s vrhunskim ukusom, što je u glazbi izuzetno važno! S Ninom sam u Rimu, u Palazzo del Quirinale nastupio pred najvišim predstavnicima države i Vlade Italije! Imamo niz zajedničkih nastupa i mnogo divnih, blistavih sjećanja. Koncert »Collana di perle musicali« održan prije dva dana u Klaustru na Trsatu, samo je prilog toj niski bisera…

 Isprva ste svirali violinu, a onda prešli na violu. 

  – Da, viola nekako ide bolje i uz moju visinu. Nakon diplome i magisterija u Ljubljani, smatrao sam da trebam ići dalje. Rijeka mi se činila preuskom, iako sam nastojao zadržati sve veze s ljudima koje sam tu zasnovao. Zajedno sa suprugom, a bila je prvi student koji je diplomirao na Medicinskom fakultetu u Rijeci, otišao sam u Rim, tražeći tamo profesionalni put. Nije bilo lako, ali bili smo mladi i željni izazova. Ona je danas liječnica u Rimu, a ja sam slobodni glazbenik, nakon čitavog radnog vijeka provedenog u orkestru Akademije svete Cecilije. 

 Kako ste ušli u orkestar?

  – Primio me tadašnji šef dirigent Igor Markevič. Nisam još imao talijansko državljanstvo, ali njemu to nije bilo važno. Htio me u sekciji viola i tako sam počeo svirati u tom poznatom orkestru. Profesionalni mi je život pružio, i još uvijek pruža, golema zadovoljstva – biti u središtu te glazbe, okružen zvukom izvrsnog orkestra – ima li što ljepše!? Nauživao se slušanja izvrsnih solista, rada s najboljim svjetskim dirigentima, učio od svakog od njih… To me obogatilo, ali i oslobodilo, dalo mi snage da razvijam i neke svoje ideje u glazbi.  

Violist koncertant

Paralelno s radom u orkestru zadržali ste solističku karijeru, iako viola nije poznata kao solistički instrument.

  – Točno, i zato nema mnogo literature pisane za violu. Ali ja sam brojne komade napisane za violinu prilagodio za violu, iako to nije jednostavno, pogotovo zato što sam se uvijek nastojao zadržati u istom tonalitetu u kojem je pisan original. A ta dva instrumenta dijeli čitava kvinta! Osim toga, to nije lako ni svirati – da objasnim sportskim rječnikom – kao da sprinter na 100 metara mora istim korakom postići rezultat na 130! 

  No, za mene je to sve zadovoljstvo – i obrada djela, i izvedba. Mnogi mi se čude što još uvijek imam želju za nastupima, a to znači i obavezu vježbanja. Sretan sam zbog tog žara koji osjećam za pozornicom. I ne smatram da postoji vrijedna i manje vrijedna glazba. Kada je izvedena dobro, ona djeluje na slušatelja. 

 Nikada se niste libili ni tzv. zabavne glazbe – prije četrdesetak godina nastupali ste na MIK-u, u duetu s Radojkom Šverko.

  – U to sam vrijeme za MIK napisao i skladbu na tekst Drage Gervaisa »Tri nonice«. Ne znam koliko se vrtjela po radiostanicama jer nisam živio u Rijeci, ali sam na MIK-u sudjelovao jer nemam negativan stav prema toj vrsti glazbe. Uostalom, i veliki su kompozitori crpili iz narodne glazbe, uzimali motive i teme pa na njima dalje gradili. Muzika je jedna, treba je samo ozbiljno shvatiti. Uostalom, najteže je dobro odsvirati skalu. A izgleda tako lako.  

Valovi zvuka

No, život glazbenika u branši zabavne glazbe je vrlo naporan – svira se do kasno, gube se noći, a ja sam obiteljski čovjek, trebalo se posvetiti i djeci. U tom je smislu rad u orkestru zahvalniji. A i perspektive su drugačije. S orkestrom sam prošao cijeli svijet, nastupao na mjestima o kojima kao dijete nisam mogao ni sanjati… 

 Jedan ste od rijetkih riječkih glazbenika koje redovito viđam na koncertima svih vrsta – od školskih do simfonijskih, pa i zabavne glazbe.

  – Ponovo ću napraviti usporedbu sa sportom: igrao sam nogomet – najprije za pionire, a potom za juniorsku ekipu Rijeke. I danas odlazim na utakmice, volim gledati nogomet uživo, navijati. Tako i u glazbi. Zanima me što rade drugi jer volim muziku! Osim toga, u Rijeci mi je sve dostupno. U Circolu sam »doma« – kad god mogu, odlazim na koncerte u Zajednicu Talijana. Ni koncerte u kazalištu ne propuštam, a rado poslušam i učenike muzičke škole. I ja sam nekada svirao u školskom orkestru i bio oduševljen zvukom koji me okruživao. 

  I u Rimu odlazim redovito na koncerte, pratim daljnji rad orkestra u kojem sam proveo čitav profesionalni vijek. Sjednem blizu, kako bih mogao na koži osjetiti valove zvuka… To je zadovoljstvo koje ne možete ničim zamijeniti! 

 Osnivač ste i komornog ansambla »I Cameristi Italiani«, koji je imao lijepih uspjeha ne samo u Italiji.

  – Nas trinaest muzičara, koji smo bili i nogometna škvadra, formirali smo komorni ansambl koji nam je svima pružio golema zadovoljstva. Za nas su pisali suvremeni skladatelji, poput Moriconea… Snimanja, muziciranje, izazovi interpretacije, putovanja, koncerti – ništa nam nije bilo teško, nalazili smo vremena za sve. No, danas je situacija drugačija. Orkestralni muzičari imaju mnogo više obaveza, češće se nastupa u matičnim orkestrima, a to znači da imate mnogo manje slobodnog vremena za neke druge aktivnosti. Nas je trinaestoricu postalo nemoguće okupiti u istom terminu, a još teže organizirati da svi budemo slobodni za turneju. S druge strane, bili smo kompaktno društvo i nismo željeli uvoditi nove ljude. Tako su »Cameristi« prestali nastupati. Za sada. Ali se nadamo da će opet doći vrijeme kad ćemo se okupiti. Uspomene su prelijepe i još vrlo žive. 

 Uspješna godina

Na koncertima često izvodite skladbe hrvatskog suvremenog kompozitora Miroslava Miletića. I sam violist, on je s dubokim poznavanjem mogućnosti instrumenta pisao upravo za Vas!

  – Sretan sam što postoji Miroslav! Za mene je, između ostalog, napisao i Concerto grosso, koji sam praizveo s »Cameristima« na Osoru, a snimio u Sisku, na Danima glazbe Miroslava Miletića. Jedva čekam da se ta snimka pojavi na CD-u jer je djelo iznimno zanimljivo! Muzika nas je vezala, tako da smo danas istinski prijatelji. Za mene i gudački ansambl Miroslav Miletić je napisao »Epitaf za Pepina/Epitaffio per Pepin« in memoriam mome bratu. I Epitaf je praizveden na Osoru… 

 Ova je godina za vas iznimno afirmativna. Dodijeljen vam je Zlatni grb grada Rijeke, a Vaša je skladba zapažena i višestruko nagrađena na MIK-u.

  – Zlatni grb mog rodnog grada jako mi mnogo znači. Važnost Rijeke u mom životu posebno sam počeo osjećati živeći u Rimu. To je grad s golemim mogućnostima za sve profesije, a posebno za muzičare. Imao sam prilike raditi s mnogima koje nikad ne bih upoznao da sam ostao živjeti u Rijeci, ali Rijeka je ostala živjeti u mom srcu! Iz daljine sam shvatio koliko je volim, kako je pogled na Kvarner s Kozale uistinu jedinstven … I svoju djecu sam zarazio tom ljubavlju, a supruga i ja se uvijek vraćamo Rijeci… Zato mi je Zlatni grb grada najveći kompliment u životu.  

Capriccio Fiumanka

Kad sam doznao da sam laureat, razmišljao sam kako se zahvaliti na dodjeli priznanja. Predložio sam organizatorima programa da – budući da sam muzičar – nešto prigodno odsviram. Za tu sam prigodu napisao četverominutni »Capriccio Fiumanka« na četiri teme – jedna je iz šlagera Ive Robića »Korakom lakim ću proći…«, druga iz hita Damira Badurine »Najdraža Rijeko«, plus teme iz dviju fiumanskih pjesama – i to sam izveo na dodjeli. Kažu da je prvi put neki laureat na dodjeli svirao, a ja sam to napravio s najvećim zadovoljstvom! Poanta nije da se predstaviš nekim velebnim djelom, nego da onu ideju koja te okupira u osami s instrumentom, razradiš i dovedeš u kontakt s publikom. Najbolje se otkrivamo nastupajući – pred publikom se ništa ne može zatajiti, nema blefa, sve se vidi… U trenucima dodjele Zlatnoga grba, za mene se čitav krug zatvorio – moja ljubav prema gradu mi je bila uzvraćena…  

  A nastup na ovogodišnjem MIK-u je posebna priča. Razmišljajući o skladbi koju ću napisati i izvesti na festivalu, imao sam ideju dijaloga – glasa i viole. Razgovarao sam o tome sa sestrom – ona vodi zbor i predaje klavir u Piranu i Momjanu – i često se s njom savjetujem ne samo o muzičkim i estetskim, nego i suštinskim pitanjima. Složili smo se da će biti teško pjevati i svirati, ali da vrijedi pokušati. To je nešto novo, a ja sam još uvijek znatiželjan. Uostalom, riječima se ne može reći sve, zato moja skladba »Immensamente« počinje uzlaznim akordima na violi – poput vala emocija koji me zapljuskuje kad u Rimu razmišljam o Rijeci – tu su i glazba, i nogomet, i ljudi, šetnje ulicama grada… Od vala sjećanja do pjesme: »… Per te magicamente, l’emozione diventa una canzone…« 

  Što pjesma ide dalje, to su češći dijalozi između glasa i viole i to nije isprazni virtuozitet, već provala osjećaja. Ja se zaista imam čega sjećati. I to me čini sretnim!  

Beseda

MIK je bio naporna avantura – deset dana se putuje, nastupa i vraća tijekom noći u Rijeku. Između toga sam nastojao uhvatiti vrijeme za vježbanje koncertnog programa s kojim sam nastupio na Riječkim ljetnim noćima. Ali meni je sve to bio toliki gušt, da mi zaista nije bilo ni teško, ni naporno! 

  A kad je na kraju došla i nagrada »Besede« Novoga lista za skladbu »Immensamente«, bio sam ushićen! Znači da je žiri prepoznao ono što sam htio reći! Njihovo objašnjenje da je »nostalgija osnovna crta koja se od prve do posljednje note provlači pjesmom, a dijalog s violom dodatno potencira taj osjećaj«, upravo je ono što sam htio tom kompozicijom. Nagradi »Besede« pridružila se i prva nagrada stručnog žirija i nagrada Aleksandru Valenčiću za najbolji aranžman – on je to zaista zaslužio jer je aranžman mnogo pomogao mojoj pjesmi. 

  Ovaj boravak u Rijeci posljednjih mjesec dana jedan je od najznačajnijih u mom životu i puna se srca vraćam u Rim. 

  Da bih ponovo došao u Rijeku.