»Snjeguljicu« sam snimio prije nego se »Umjetnik« Michela Hazanaviciusa pojavio u kinima i postao svjetski fenomen. Zanimljivo je da mi nismo znali da se istovremeno snima »Umjetnik«, niti su oni znali da mi radimo »Snjeguljicu«, ali eto, oni su prvi krenuli u kina. To je bilo nešto kao utrka Amerikanaca i Rusa na Mjesec!
Ja sam prvo filmofil i ljubitelj sedme umjetnosti, a tek onda redatelj i filmaš – kaže nam Pablo Berger na samom početku razgovora pa nastavlja: Dva filmska razdoblja koja me najviše oduševljavaju i nadahnjuju su 1920-te kad je film postao novi oblik umjetnosti i 1970-te kad je svjetska kinematografija bila hrabra, intrigantna, kontroverzna, kad je propitkivala i izazivala, kad je važnije bilo biti rizičan i drzak nego komercijalan i igrati na sigurno.
Otkriva podsvjesno tim odgovorom ovaj baskijski redatelj rođen u Bilbau 1963. godine, istovremeno kako je i zašto snimio svoj hvaljeni festivalski i art house hit »Snjeguljicu« (Blancanieves).
S Pablom Bergerom sjedimo na drugom katu kulturnog centra Conde Duque, bivše vojarne kraljevske garde iz 18. stoljeća, a danas arhitektonski elegante zgrade s tri velika krila koja ograđuju ogroman dvorišni prostor, smještenoj u urbanom dijelu Madridu u kojem bujaju kultura i zabava u svim svojim oblicima, izrazima i formatima. Idealno mjesto za razgovor s autorom filma koji je i zabavan i artistički, i hrabar i rizičan, i šarmantno lijepa i magnetski privlačna stilska vježba.
Crno-bijeli film u boji
Ta originalno slobodna adaptacija poznate bajke braće Grimm (Bergerova Snjeguljica je toreadorka u Andaluziji 1920-tih koja s grupom patuljaka toreadora čini putujuću grupu boraca s bikovima koja »zabavlja« lokalno stanovništvo svojim predstavama) nakon globalnog hita i peterostrukog oskarovca »Umjetnik« Michela Hazanaviciusa, postala je još jedan crno-bijeli nijemi hit, hvaljen od kritike i voljen od festivalske i art publike.
I domaća filmofilmska publika konačno je došla na svoje jer je »Snjeguljica« tijekom prosinca prikazivana u art kinima širom Lijepe naše. Film i redatelj bili su nominirani za nagrade Europske filmske akademije, ali je nakon deset španjolskih nacionalnih nagrada »Goya« »Snjeguljica« dobila tek nagradu za kostimografiju, a odnio ju je Pablo Delgado.
Zašto ste film prvo snimili u boji, a onda ga prebacili u crno-bijelo sliku?
– Svi ili gotovi svi crno-bijeli filmovi danas se prvo snimaju u boji, a onda se u postprodukciji slika pretvara u crno-bijelu. Tako je jeftinije. Jako je skupo danas snimati na crno-bijelom filmu, to više nitko ne radi. Osim toga, danas u postprodukciji možete raditi čuda pa i crno-bijeli film na kraju ima jako bogate detalje, što je iznenadilo i našeg snimatelja. Inače, film smo snimali na filmskoj traci. Nisam htio raditi digitalno jer ovo je ipak hommage klasičnoj kinematografiji, tako da se i u mnogim kinima u svijetu film prikazuje s 35-milimaterske vrpce, a ostalo je DCP jer to je danas neizbježan digitalni format.
Zvučite kao neizlječivi romantik…
– Apsolutno! Ja jesam romantik! (smijeh) Kad smo producentima rekli da želimo snimti crno-bijeli film na filmskoj traci mislili su da se šalimo, ali to je stvarno bio jedini način na koji sam htio snimiti »Snjeguljicu« da bi film bio iskreni hommage klasičnoj kinematografiji, pa i ovoj klasičnoj priči.
Zabezeknuti producenti
Je li to razlog što ste na filmu radili tako dugo? Ako se ne varam, prošlo je osam godina od ideje do konačnog rezultata.
– Kad sam projekt predložio producentima 2005. godine smijali su mi se u lice (smijeh)! Zamislite face producenata kad su u ruke dobili scenarij u kojem na prvoj stranici piše »Ovo je crno-bijeli nijemi film o Snjeguljici u kojoj se pojavljuju patuljci toreadori, a sve skupa je (skupi) hommage klasičnoj kinematografiji i nijemom filmu«. Mislili su da sam poludio! Hahaha! Na kraju su rekli: »Ok, možemo napraviti crno-bijeli film, ali nema šanse da će itko financirati nijemi film 2005. godine«.
A onda se dogodio »Umjetnik« i sve promijenio?
– I da i ne. »Umjetnik« je dokazao da možete napraviti crno-bijeli nijemi film koji je uspješan, ali nije to bio samo »Umjetnik«. Bilo je tu još sličnih filmova i art uspješnica kao što je, recimo, portugalski »Tabu« koji su pokazali da i »ovakvi« filmovi mogu biti uspješni. Međutim ja sam »Snjeguljicu« snimio prije nego se »Umjetnik« pojavio u kinima i postao svjetski fenomen. Dakle »Umjetnik« mi nije pomogao da napravim »Snjeguljicu«, ali vjerujem da je imao pozitivan efekt na prihvaćanje »drukčijih« filmova i zasigurno je pomogao »Snjeguljici« u pohodu na svjetske festivale i kina. Pokazao je da crno-bijeli nijemi film nije nikakav bauk za publiku ako autori i producenti odrade svoj posao kako treba. Zanimljivo je da mi nismo znali da se istovremeno snima »Umjetnik«, niti su oni znali da mi radimo »Snjeguljicu«, ali eto oni su prvi krenuli u kina. To je bilo nešto kao utrka Amerikanaca i Rusa na Mjesec! (smijeh).
Hipotetsko pitanje: biste li bili silno razočarani da film nije uspio kod publike i kritike s obzirom na silan uloženi trud i strast?
– Znate što ću vam reći? Danas sam jednako uzbuđen raditi filmove kao i kad sam imao osamnast godina i snimao filmove sa svojom 8-milimetarskom kamerom. Za mene je stvaranje filma nešto najljepše i smatram se najsretnijim čovjekom na svijetu. Neki filmovi su uspješniji, neki manje uspješni, ali uvijek su moji i ja ih sve volim.
Naravno da ne bih bio sretan da je film nakon osam godina rada polučio neuspjeh, ali ne bih bio ni razočaran jer sam ga napravio točno onakvim kakvim sam htio. Na svu sreću, pokazalo se da i publika i kritika dijele moje mišljenje i autorsku viziju.
Svoje filmove doživljavam kao svoju djecu, uz njih sam od samog početka – pišem ih, produciram i režiram i doživljavam ih kao nešto organski svoje. Jedinio što želim je da, nakon što se odvrti završna špica, oni nastave dalje živjeti svojim životom.
Jesu li reakcije na vaš film širom svijeta iste ili barem podjednake, ili postoje razlike od države do države?
– Teško mi je to reći, o tome više zna naš distributer i vlasnik prava, ali znam da je u nekim državama bilo problema s prodajom zbog borbi s bikovima koje se tamo smatraju nehumanim i nasiljem nad životinjama. Takav slučaj su, recimo, bile Velika Britanija, Njemačka, skandinavske zemlje… ali na kraju je film prodan i u tim zemljama uz određene uvjete i izjave tipa »nije bilo nasilja nad bikovima« i slično. Mislim da su shvatili da borbe bikova nisu važne, već je važna strast, osveta, ljubav i sve te emocije koje nalazimo u »Snjeguljici« bez obzira na verziju, i bez obzira na publiku, odnosno državu. Važan je drukčiji umjetnički i autorski diskurs koji ova »Snjeguljica« nudi.
Disneyeva magija
Zašto Snjeguljica? Je li to intimno nostalgično-romantično putovanje u vlastito djetinjstvo naočalama danas odraslog umjetnika?
– Znam da bi lijepo zvučalo da kažem da mi je majka kao klincu čitala bajke uključujući i »Snjeguljicu«, ali nije tako (smijeh). Snjeguljicu kao i ostale bajke i mnoge književne junake upoznao sam kroz filmove Walta Disneya. Odmah do naše kuće bilo je golemo kino s više od tisuću sjedala koje je između ostalih filmova prikazivalo i Disneyeve crtiće, i za mene je svaki odlazak u kino bila proslava. Bio sam opsjednut svim tim predivnim Disneyevim filmovima i likovima, zlim kraljicama i maćehama, dobrim prinčevima, patuljcima i lijepim plemenitim djevojkama, ali nekako mi se najviše usjekla u pamćenje zla maćeha. Hahaha!
Znate li što će biti vaš sljedeći projekt?
– Imam nekoliko scenarija na kojima radim i to me silno veseli. Pisanje me zapravo najviše veseli u čitavom procesu nastajanja filma! U ovom trenutku ne znam što bi mogao biti moj sljedeći film, trenutno sam u brzom vlaku uspjeha »Snjeguljice« i uživam u tome, ali znam da će vlak uskoro stati i da ću morati izaći na zadnjoj postaji i odlučiti u kojem smjeru krenuti dalje. Možda izaberem neki posve novi put o kojemu trenutno ne razmišljam, možda snimim film prema scenariju nekog drugog autora… Iako sam pišem svoje filmove, cijenim mnoge pisce i scenariste i ako bi mi se dopao neki scenarij koji bi mi dopao ruke sa zadovoljstvom bih ga režirao.
