Dramatična i rapsodična glazba Ive Mačeka

Zapanjujuće je za mladog pijanista Gorana Filipeca s koliko razumijevanja i zrelosti pristupa glazbi Ive Mačeka i baš to je podastrijeo slušateljstvu na koncertu u Osorskoj katedrali, kojom prilikom mu se pridružila talijanska violinistica Silvia Mazzon

Tradicija Osorskih glazbenih večeri je posvećivati sezonski repertoar pojedinim hrvatskim skladateljima, a ovoljetni trolist slavljenika čine Stjepan Šulek, Natko Devčić i Ivo Maček, sva trojica rođena 1914. godine. Čast za hommage Ivi Mačeku ukazana je mladom riječkom pijanistu Goranu Filipecu i to s razlogom. Filipec, koji kroči u karijeru vrsnog klavirista međunarodne reputacije, uskoro objavljuje prvu integralnu snimku Mačekove glazbe za glasovir.     Nadalje, sam Maček bio je sjajan klavirist i legendarni pedagog, a bitna poveznica je Filipecov – čini se – iskonski glazbenički afinitet za Mačekovu glazbu.    

Zapanjujuće je za mladog Filipeca s koliko razumijevanja i zrelosti pristupa Mačeku i baš to je podastrijeo slušateljstvu na koncertu održanom preksinoć u Osorskoj katedrali, kojom prilikom mu se pridružila talijanska violinistica Silvia Mazzon.

  Skladbe Ive Mačeka rijetko se čuju, a ni njegov opus nije opsežan. Obzirom na epohu u kojoj je skladao, riječ je o skladatelju koji je bio ostao obavijen europskom tradicijom, od post-romantizma i kasnog impresionizma do koketiranja s »proširenom tonalitetnosti«. Ukratko, glazba koja je prosječnom današnjem uhu milozvučna i može biti zanimljiva. No, ta glazba obiluje i intrigantnim zvučnim slogovima i strukturalnim rješenjima vrlo zahtjevne glasovirske tehnike, što predstavlja ozbiljni izazov interpretu.

  Goran Filipec je u Mačekovu glazbu uronio punim plućima. Iz valovitog, uzburkanog Intermezza u d-molu (1935) senzualno je izvukao opojnu kromatičnu elegičnost skladbe. U interpretaciji kompleksnog Preludija i toccate (1987) rafinirano je proveo kako impresionističku lepršavost tako i melankoliju, a njegovo fino poigravanje sa skladateljevim idejama u Sonatini za klavir (1977) bilo je suptilno i virtuozno. U Sonati za violinu i klavir (1985), međutim – možda još u zamahu prethodnih interpretacija – klavir je u dijalogu s violinom početno bio upitno dominantan, no tijekom izvedbe se uspostavila ravnoteža u kojoj se slušateljstvo moglo prepustiti užitku Mačekove glazbe, podjednako dramatične i rapsodične.  

Renomirana mlada violinistica Silvia Mazzon predstavila se izvedbom čuvene Partite za violinu u d-molu J. S. Bacha. Izvela ju je savršenom mirnoćom, svih pet plesnih stavaka kao u jednom dahu i luku, bez ikakvih današnjih »baroknih« afektacija. Bio je to primjerni studiozni, ali i virtuozni pristup s jakim emotivnim nabojem plemenitog tona njene violine.

  U izmjeni drugog dijela programa, Goran Filipec se s elanom bacio u Chopinovu »Revolucionarnu etidu« koju je odsvirao užurbano egzaltirano te pobjednički pjevno. Opušteni duo je potom animirano izveo »Rumunjske plesove« Bele Bartoka i »Andaluzijsku serenadu« Pabla de Sarasatea kojim su oduševljenoj publici demonstrirali svoj plamteći virtuozitet i očaravajuću muzikalnost.

Dramatična i rapsodična glazba Ive Mačeka

Lidlova super ponuda