Polazišna točka za impresivni autorski debi glumice Mirjane Karanović na neki način je sublimirana u razgovoru koji je ona vodila s mirovnom aktivisticom Natašom Kandić. Potonja joj je tada rekla da »nijedna žena u Srbiji nije u stanju prijaviti muža za ratni zločin«.

Iako njena prva režija, apotekarski precizna i hladna, priziva i riječi njena profesora s glumačke akademije na prvom satu, da je »gluma sposobnost da otkrijete ono što krijete«. Poput famoznih kostura iz ormara, tako će i njenoj Mileni tijekom histeričnog čišćenja stana »ispasti« jedna videokaseta na kojoj je njen muž ubijao u potiljak muslimane na području Srebrenice.

Ratna prošlost

Na isti način, njenoj susjedi ispast će iz vreće za smeće muževa maskirna uniforma i čizme.

Ratna prošlost je dakle ta koju treba baciti u kontejner, iako se suborac Milenina muža (Bojan Navojec), kojeg ćemo također prepoznati na videokaseti, ne može olako riješti te iste prošlosti i nonšalantno je odbaciti na deponij, već ga ona stalno proganja u PTSP alkoholnim parama. S tom istom prošlošću suočava se Milenin muž koji s kauča osluškuje gošću TV emisije u kojoj se govori o procesuiranju srpskih ratnih zločinaca u Haagu.

No, Milena je velika vjernica i ta ista vjera joj poručuje da ne smije šutjeti, iako je u njenim očima sublimirano svo gađenje tim saznanjem, njena patnja, ali i nemiri početne šutnje koju će postupno nadvladati. Šutnja o zločinu integralni je dio naše »kulture«. Jer ako šuti politika, onda nije ni čudo da će šutjeti »obični« ljudi kao njeni poslušnici, dok slijepo slijede njene naputke. Hrvatske Milene za sada šute. Šute i srpske Milene. Ostaje pitanje koliko će ih ovaj film natjerati da progovore.

Jer, u Mileninoj svakodnevnici bujaju dva tumora. Jedan je onaj koji mamografom biva otkriven na njenoj dojki. Drugi je tumor onaj koji je otkrićem muževih videokaseta napao njen brak, a čija »mastektomija« postaje ženina odluka da progovori i odnese inkriminirani materijal u ured koji priziva Fond za humanitarno pravo.

Antidot feelgood teroru

Zanimljivo, samo nekoliko dana prije no što se »Dobra žena« počela prikazivati u riječkom Art-kinu, u tom istom prostoru vidjeli smo u sklopu gostovanja Festivala filmova o ljudskim pravima remek-djelo Klebera Mendonca Filha »Akvarij«, čija je junakinja također prošla operaciju mastektomije. No, dok je Clara iz »Akvarija« tipični produkt »saudade« filozofije Recifea koja sluša Queense i Mariju Bethaniju, Milena je produkt beogradskog predgrađa i njegovih vila s baroknim »stupićima«, koja sluša pevaljke u zadimljenim kafanama.

Da je Mirjana Karanović već godinama najvažnija srpska glumica, pa i šire, dokazale su i reakcije riječke publike tijekom Q & A seanse koja je uslijedila u Art-kinu nakon svečane projekcije »Druge žene«, jer je doslovno svaki njen odgovor bio popraćen frenetičnim aplauzom, što se još nikad nije dogodilo u sličnim situacijama.

No, Karanović je u filmu imala itekako dobre i uigrane glumačke partnere, od izvrsnog Borisa Isakovića koji glumi njena muža, do standardno sjajne Hristine Popović koja portretira njenu kćer. Ne, ovdje nema tribusonski otrovanih medenjaka, opera i toplih kurija. Ali zato je »Dobra žena« najbolji antidot adventskom (filmskom) feelgood teroru.