Dirljiva priča mladog Dubravka: Mladić koji je nadigrao Downov sindrom

Dubravko, pola Beograđanin, pola Korčulanin, veli da je pred njim svijetla budućnost, a najvažnije je da sve što radite u životu – radite iz ljubavi

Pobjeći ćemo u zemlju gdje je jedini zakon ljubav, ljubav nikad nije problem – što može to i sme, izgovorio je ovaj tekst na pozornici jednog od beogradskih kazališta Dubravko Filippi, glavni glumac predstave koja ostavlja bez daha.

  »Dubravko i Sanja« je drama o ljubavi, adaptacija Shakespeareova »Romea i Julije«, samo su glumci u ovoj predstavi neobični. A neobični su zato što su ih drugi proglasili neobičnim, hendikepiranim, sa smetnjama, s posebnim potrebama i tako unedogled. U stvari, kako su zabilježili prijatelji i suradnici Udruženja za pomoć osobama sa smetnjama u razvoju »Živimo zajedno«, »neobični su samo zato što nam je ljubav postala neobična, jer je sve manje ima ili je postala usputna«.

  Za Dubravka Filippija taj iskonski osjećaj kojim je okružen i koji bezrezervno pruža, značio je sretno djetinjstvo, mladost i život kojim sada živi unatoč Downovom sindromu s kojim je odavno odlučio da ne druguje.

»Otac mi je davno u jednom razgovoru rekao da imam laku ometenost. Ali ne, ne vidim se tako«, veli naš sugovornik.   

Podrška obitelji i okoline

Ovaj veseli i nadasve druželjubivi mladić, kako sam kaže, pola Beograđanin pola Korčulanin, rođen je 1980. u kolovozu, školske i srednjoškolske dane proveo je poput ostalih vršnjaka, a najljepši su mu bili, a i danas su – oni koje provodi na Korčuli.

Udruga »Živimo zajedno«: Nemoguće je ipak moguće

     »Naši ‘neobični’ prijatelji nemaju smetnje u razvoju, već su na vrhuncu razvoja, pokazujući nam da je nemoguće moguće i da svi možemo savladati prepreke i prijeći postavljene granice ako ne zaboravimo da je uz ljubav sve moguće«, napisali su suradnici Udruženja za pomoć osobama sa smetnjama u razvoju Stari grad »Živimo zajedno«. Dejan Kozić, predsjednik ove udruge,  kaže da je ključ  uključivanja ovih ljudi u normalan život ili poboljšanje njegove kvalitete, koliko god je to moguće, prepoznavanje njihovih potreba, otvorenost prema  željama bez obzira o kakvoj se mentalnoj smetnji radi.   U skromnoj dvorišnoj kući vjerojatno zato vrvi od graje i veselog pozdravljanja prijatelja i u kojoj je sve besplatno, i boravak, i razumijevanje, i ljubav.  U toj, moglo bi se reći specifičnoj komuni, sada je oko 150 aktivnih korisnika, osoba sa smetnjama u razvoju raznih oblika, i svih uzrasta.   

  Ponosna majka

     »Kao majka osjećam se vrlo ponosnom što smo od djeteta sa Downovim sindromom podigli čovjeka koji sam može funkcionirati, i potpuno je sposoban brinuti se o sebi. Vjerojatno je tu velik udio i Josipov i moj, ali vjerojatno je i Dubravko takav da se mogao modelirati, jer je primao sve ono što mu se govorilo i sugeriralo. On je i u vrtiću i u školi imao oko sebe divne učitelje, sigurno je kad ljudi vide da on surađuje, da prihvaća savjete, da napreduje, svi mu žele pomoći. I to je urodilo plodom«. (Dragana Filippi, u dokumentarcu »Dubravko – dečak u stvarnosti«, YouTube)

  »Ja sam Dječak iz vode«, veli smijući se i podsjećajući na pjesmu »Ekatarine Velike«. »Za divno djetinjstvo i mladost definitivno moram prvo zahvaliti svojim roditeljima, majci Dragani i ocu Josipu, ali i mojoj mlađoj sestri Duški. Oni su uvijek bili uz mene, podržavali me i usmjeravali. Imao sam sreću i s odgojiteljicama u vrtiću, a onda mi je škola gdje sam imao puno razumijevanja pomogla da vidim i taj svijet«, priča Dubravko. Srednju školu uspješno je završio i po struci postao knjigoveža, a početkom 2001. uključio se u udrugu »Živimo zajedno«. O tome priča sa oduševljenjem:

  – Tu sam upoznao mnogo prijatelja. Družimo se svakodnevno i pomažemo jedni drugima. Na primjer, dežurni tog dana sastavi popis namirnica i onda nas nekoliko pođe u trgovinu. Napravimo ručak, postavimo stol i dođe – tko je gladan. Potom sve pospremimo. Svako od nas bavi se onim što voli i ništa nije obavezno. Imamo dramske, likovne, sportske, kompjutorske sekcije. Meni je najdraža gluma.

  Naš sugovornik potom reda predstave u kojima je, većinom, bio glavni: »Prvo smo krenuli s kraćim pričama poput ‘Ere s onoga svijeta’ ili smo recitirali poeziju Miroslava Antića, a onda je uslijedio Nušićev ‘Analfabeta’, poema Dobrice Erića ‘Torta sa pet spratova’ , pa ‘Mala princeza’ i evo već četvrti put igramo ‘Dubravka i Sanju’«…   

Trgovac i glavni glumac

Na upit je li teško naučiti tekst, Dubravko veli da »ponekad opada pažnja ali se tekstovi brzo uče« i dodaje da pred publikom treme uopće nema. Mada mu je dolazak u udrugu i zajedničke šetnje s prijateljima u upoznavanju novih kutaka Beograda omiljeni provod, Dubravko ipak provodi manje vremena s njima nego ranije jer se u međuvremenu zaposlio kao trgovac u poznatoj modnoj kući »Zara«, također uz pomoć ljudi iz tog udruženja. »Volim svoj posao«, kaže on i sjeća se da je i kao mali stalno pospremao po kući i slagao stvari da sve bude uredno, što mu danas pomaže u poslu.

Na pitanje što mu je najvažnije, Dubravko odgovara: »Najvažnije je da sve što radite u životu radite iz ljubavi, u svemu i na poslu i izvan njega«.

  Za razliku od mnogih, on ne misli da je rad s ljudima težak: »Meni nije, ljubazno se ponašam pa su i prema meni svi ljubazni. I ljeti pomažem svojim roditeljima kad odemo na Korčulu i kad dolaze turisti«, ističe Dubravko. I s ponosom kaže da je postao predsjednik Parlamenta korisnika udruge »Živimo zajedno« i predstavljao ih u Moskvi, a također je i član Upravnog odbora udruženja u kojem, kaže, veliku podršku daju svi, od upravitelja, asistenata, volontera do prijatelja udruge.

  Osim glume, Dubravko voli i glazbu, najdraži mu je New Wave, pop-rock iz 80-tih, a posebice – dalmatinske pjesme koje rado i zapjeva s društvom na Korčuli.

  Na pitanje što mu je najvažnije, odgovara: »Najvažnije je da sve što radite u životu radite iz ljubavi, u svemu i na poslu i izvan njega«. I dodaje: »Moja budućnost je svijetla, nadam se da ću se oženiti i imati djecu. I da ću njima biti roditelj baš kakvi su moji…«