Digitalija ušla u sve pore umjetnosti: Kad jednom umrem, prah mi prosipajte po "fejsu"

Reuters

To što su naši sugovornici uspješni borci za »teži« tekst na Facebooku tim je zanimljivije, s obzirom na to da on, kao i bilo koja društvena mreža zapravo, u pravilu ne trpi takav, teže probavljiv tekst, koji zahtijeva pažnju značajniju od nekoliko sekundi

To da je digitalni svijet već dugo činjenica umjetničkog života i da ga je u nekim segmentima stubokom promijenio, nije nikakva novost, velebno otkriće. Ako pak stvar suzimo na tekst, možemo se podsjetiti hiperteksta, kao jedne od prvih pojava koja je iz digitalnog svijeta nula i jedinica ušla u svijet umjetnosti teksta.

Meandri koje je otvarala mogućnost »klika na link«, koji je odvodio tekst u rukavce na način da se i sam čitatelj mogao osjećati kao (su)kreator teksta, intrigirao je mnoge umjetnike sklone istraživanju. Nije se hipertekst nešto previše proslavio niti postao šire prihvaćenim načinom komuniciranja umjetničkih tekstova, ali ostat će zabilježeno da je nudio (i nudi) drugačiji pogled na sukcesivnost teksta.

Treba mi šutnja poput krikakojeg nitko ne čuje visoko na planini

gdje ni zvijeri ne traže stanište ni hranu

samo rijetko ljudi navraćaju planinarećida se privremeno sklone od sebe od penjanja ubrzani otkucaji srcazačepe im uši manjkom kisika zabavno im je pod šatoromostati budnima cijelu noć ne slijedeći svoje karijerekoje se slijevaju niz padinu one će ih ujutro veselo dočekatipoput dragih gostiju otkrivajući im kada se spuste doljeda im je tamo bilo lijepos neizlječivim narkomanima koji više ne žele da budu ništa drugoosim video-igrica na dječjem nebu ne pomišljajući da sve insceniram za sebedlijetom kojeg je bog uposlio na mom licu on neprikosnoveni moćnik znada je svoj dio slabosti sakrio u mene.

U međuvremenu je digitalija, posredovana realnost ili posredovani realizam ako hoćemo, ušla u sve pore umjetničkog života. Pojavom društvenih mreža i umjetnost teksta doživjela je nove promjene, prilagodbe, nova promišljanja. Twitter poezija s ograničenim brojem znakova jedno je od tih promišljanja, no nas ovom prilikom zanima jedna druga društvena mreža i naše, domaće prilike. Prilike u kojima dio umjetnika (i onih koji se takvima ne smatraju, ali proizvode tekstove koji se mogu smatrati umjetničkim) uspješno koristi Facebook kao mjesto objavljivanja i dijeljenja umjetničkog teksta.

To što su oni u tome uspješni tim je zanimljivije, s obzirom na to da Facebook, kao i bilo koja društvena mreža zapravo, u pravilu ne trpi »ozbiljniji«, teže probavljiv tekst koji zahtijeva pažnju značajniju od nekoliko sekundi koliko treba za »skrol« jednom stranicom. Ili tekst za koji treba kliknuti »Prikaži više« (što se, kao granica između svjetova, može prevesti i kao: »Idiote, iza ovoga nema ništa, a kamoli lajka«). Ipak je to mjesto na kojem najbolje prolazi mala maca.

Opiranje sistemu

No nekoliko naših umjetnika teksta, i onih koji će to tek postati, tome se sustavno, i uspješno, opiru. Za ovu priliku kontaktirali smo neke od njih, kako drugačije nego Facebookom, a i ti dogovori i odgovori upućuju na znakovitost te vrste komunikacije. Naime jedna je sugovornica, sigurno ne razmišljajući o tome što govori kao o nečem osobito važnom za naš razgovor, budući da se dešavalo prije odgovora na »službena« pitanja, rekla, u šali, i ovo: »Kad jednom umrem, prah mi prosipajte po fejsu«. Ni ne znajući da je dala naslov ovom tekstu.

Bila je to Suzana Matić, autorica najmekših i najfragilnijih autorefleksivnih stihova i pjesničkih proza koje je domaći internet, ali i ne samo internet, vidio. No osim što ona svoje zapise objavljuje u knjigama, i njen je Facebook-zid mjesto njihova pojavljivanja. Pa tako gotovo svaki njen status u sebi nosi klicu umjetničke transpozicije stvarnosti (unutrašnje ili vanjske, vidljive ili nevidljive), odnosno njena umjetnost doista dolazi iz njenog života, okrenuta je sebi i svojim previranjima. U njenim statusima tako ima eminentne poezije, ali i majčinstva u slikama iz života, borbama s avetima koje napadaju na trčanju, u nesanoj noći… Zanimalo nas je stoga postoji li iza svega smišljena strategija ili njeni tekstovi »nastaju u hodu«, preoblikovani tako da budu nešto više.

– Zapisi koje pišem uglavnom zorom nešto su na čemu sagradim svaki novi dan, i ma koliko tvrd on poslije bio, to su često njegovi najstvarniji trenuci. Ipak, kao i svi ljudi koji javno iskreno pišu o sebi, ja uvijek brinem da negdje u njima slučajno ne isplivaju i one prave istine. Pa je zapravo malo činjenica u tim tekstovima. Jednostavnost činjenica je sigurno najkompleksniji od svih mojih strahova. Da, tekstovi nastaju u hodu, pa i doslovce, zapravo ih često u ritmu svojih koraka otkucam dok trčim pa poslije samo prepišem iz sebe. Strategija je riječ koju nažalost još nisam uspjela svladati. Stil pisanja je još uvijek »kao donešeno vodom«. Problem je jedino što tekstovi ostanu i kad se more povuče – kaže Matić.

Kontinuitet

Pjesnik Slavko Jendričko jasno, pak, odjeljuje svoje eminentno pjesnikovanje od drugačijeg javnog djelovanja na svom Facebook-zidu. U posljednje dvije godine Jendričko je u dnevnom ritmu objavio dva cijela rukopisa svojih knjiga, kao i polovicu jednoga, nedavno objavljenog u knjizi »Vozni red«. Više je specifičnosti bilo u tom objavljivanju, a jedna je svakako i dnevni kritički osvrt na pjesmu mladoga pjesnika i kritičara Davora Ivankovca, što je dodatno ovjerovilo pjesme i pružilo nesvakidašnje kompleksnu komunikaciju pjesme sa svijetom. Druga je specifičnost to što je izi bogatog portfelja Facebook-prijatelja Jendričko za svaku pjesmu posebno tagirao prilično mnoštvo, čineći tako jedan od temeljnih nedopuštenih poteza u virtualnoj zajednici: mogućnosti proglašavanja spamerom. No to se u konačnici nije desilo, a zanimljivo je Jendričkovo objašnjenje tagiranja.

– Tagirao sam najprije probno bez kriterija, a poslije sam pri tagiranju izabirao one koji su lajkali i komentirali moje pjesme. Naravno, kao i u svemu, tako sam pri tagiranju ponekad provocirao dobro izabranu nekolicinu bliskih kolega – kaže Jendričko, i sam iznenađen okupljenom vojskom sljedbe željne njegovih pjesama.

Bili smo peti razred i učili smo Mezopotamiju, a moj je najbolji prijetelj odgovarao pred pločom, i eto… nije znao odgovor na neko jako lako pitanje, iako ga je u stvari znao, jer trebalo je, kao, samo zbrojiti »dva i dva« iz svega onog što je već rekao, pa mu je onda profa dala hint i rekla: »Ma dobro Josipe, koja rijeka teče ispod Savskog mosta?« No eto, Josip je namjesto Savskog čuo Carskog, i pomislio da je taj Carski sigurno neki mega most iznad neke mega rijeke, pa je kao iz topa ispalio »Eufrat«. Profa ga je pogledala poprilično razrogačeno, a bome i mi. A Josip… Josip se momentalno pljasnuo po čelu i viknuo: »Joj, kako sam glup! Tigris, Tigris!«…Trideset godina poslije napisala sam: »Bilo je to zato jer nisam znala odgovoriti na pitanje koje su mi postavljali, a htjela sam«. Poslije je ta rečenica postala uvod u moju knjigu. Ali ponekad mislim: možda uopće nisam dobro čula pitanje. Ponekad se lupim po čelu. Ponekad me svi razrogačeno gledaju. Ponekad lažiram i pitanje i odgovore pa nacrtam Carski most nad Savom. A onda stanem na njega i slušam što mi govori rijeka.

– Moram naglasiti da su me posebno oduševljavali prijatelji s niskom naobrazbom uglavnom nepogrešivo citirajući u komentarima i meni osobno najvažnije stihove u pjesmi. I, začudo, nije bilo negativnih komentara zbog spamanja, tek su se u inbox javili neki bliski prijatelji s napomenom da nema potrebe da ih tagiram jer ionako redovno navraćaju na moj profil, dok se neki javljaju isključivo u inbox s komentarima te ne »tuku« lajkove na statusima – kaže Jendričko, posebno napominjući da ga je od preko dvije tisuće prijatelja »odfrendalo« svega desetak, ali iz posve drugih razloga.

»Prikaži više«

Jedina od sugovornika koja (još) nema knjigu ujedno piše statuse koji su najmanje eminentno umjetnički. Jelena Osvaldić otkriće je dijela internetske zajednice željnog »pametnog« statusa, a njeni tekstovi posebna su biljka u svijetu interneta. Zapravo svaki je status mali bombon, i to u rasponu od najrjeđeg ozbiljnog komentara na zbilju koja nas okružuje, preko poezije (u prozi) pa do satirično-groteskne slike, često urnebesne, sa zamjenama identiteta i konfabulacijama. Posljednje izaziva i najvoipše komentara i »lajkova«. Zanimalo nas je i u njenom slučaju postoji li iza svega smišljena strategija ili su tekstovi produkt trenutka.

– Tekstovi nastaju u hodu. Uzmem mobitel u ruke i napišem pričicu, rečenicu, misao, bez ikakvog posebnog ili dubljeg promišljanja. Sve je gotovo u pet do deset minuta, ali naravno da prije samog procesa zapisivanja razmišljam kako što efektnije i humorističnije opisati tužnu stvarnost koja nas okružuje. Naravno, pokušavam maksimalno sve skratiti baš zbog ove nezgodne i facebook-čitateljima demotivirajuće začkoljice »Prikaži više« – kaže Osvaldić.

No što je to naše uspješne opiratelje uzusima uiopće ponuklalo da izaberu Facebook kao mjesto diseminacije umjetničkog sadržaja, kada znamo da on gotovo u pravilu ne trpi ozbiljnost, ne trpi kompleksnost pa čak ni status koji je dulji od tog famoznog »Prikaži više«?Osvaldić, priznaje, kad je počela pisati statuse, uopće nije razmišljala o njima kao o nečemu što bi moglo imati publiku.

– Kad sam bila gimnazijalka, znala sam svoja opažanja zapisivati u dnevnik, a sad je to zamijenio Facebook. Doduše, zapitala sam se gdje mi je nestao sram jer sam dnevničke zapise strogo skrivala od javnosti – kaže Osvaldić uz dodatak malog »smajlija«.

Suprotiva shemi

Matić kaže da se ona životno uvijek trudi ne poklopiti se s obzorom očekivanja.

– Istovremeno, nimalo metaforički patim i od klaustrofobije, pa istom logikom prevođenja – i od preuskih margina. Meni je mjera oduvijek problem, jer za mene je uglavnom previše – prava mjera. Ali iako sam s vremenom omudrila, pa se sve temeljitije »štriham«, ja istovremeno potpuno »ženski« volim da se mora uložiti dodatni napor kako bi se došlo do one najistinskije mene – kaže Matić.

Širem općedruštvenom prihvaćanju činjenice da je književnost na društvenim mrežama fenomen vrijedan pozornosti trebala bi pomoći i nedavno po prvi put dodijeljena Nagrada za književnost na društvenim mrežama Post scriptum. Nagrada je dodijeljena u sklopu zadarskog Kalibar bestivala, međunarodnog festivala književnosti i umjetnosti, a dobio ju je Hrvoje Marko Peruzović, inače akademski slikar, kojemu je pisanje poezije na Facebooku »ispušni ventil«.

Nije ni Jendričko daleko kad kaže da se za Facebook odlučio upravo zbog svega navedenog, a što Facebook ne trpi. On se voli suprotstavljati svemu shematskom i ograničavajućem pa je nakon priključenja Facebooku, shvativši da se na njemu nude narcisoidne fotke, cvijeće i statusi ideološke provenijencije, a sve to bez erotike, odlučio objavljivati upravo poeziju.

Zanimljiv je i odnos naših umjetnika teksta prema oknjiženju. Jendričko još uvijek prednost daje klasičnim, »papirnatim« časopisima, a na negodovanje svoje fejzbučke sljedbe poručio je već više puta, pa tako i ovdje, da je ovo objavljivanje bilo jednokratni eksperiment. Za Matić je ta stvar zakon spojenih posuda. Facebook joj služi kao mjesto za skiciranje, na kojem se postavlja okvir, odnosno služi kao odskočna daska za »veće« tekstove.

Osvaldić, koja jedina još nema knjigu, smatra da je internet sve jači medij pa ponekad misli da je to sasvim dovoljno. NO budući da je baš nedavno dobila jednu ponudu za ukoričenjem njenih satirično-političkih crtica, to ju je jako razveselilo, jer još uvijek najviše voli čitati iz knjige.

– Knjiga je nezamjenjiva – zaključuje Osvaldić.