Vizualnim simbolom ove zbrke i otuđenja izabran je koloplet raznobojnih žica, bačen na pozornicu kao amalgam tehničkih ne/mogućnosti ljudskog povezivanja, baš kao i pomanjakanja respekta prema konkretnoj osobi; nedostatka elementarnog poštovanja na koje nas je ipak tijekom stoljeća naučila komunikacija licem u lice.
Potreba za izmišljanjem
Šest sjajnih plesača – Patsy Browne-Hope, Omar Gordon, Kip Johnson, Sally Marie, Vicki Manderson i Stuart Waters – pristaju na dramske role u kombinaciji s fizičkim akcijama, najčešće citirajući dio lanca e-mail ili chat-poruka iz kojeg je jasno vidljiv narcizam, pa i socijalno sljepilo autorica i autora. I dok jedna osoba navodi svoja apsurdno nerealna očekivanja od idealnog (dakako internetskog) partnera, drugi joj se plesač baca pod noge, naskače na nju, šamara je, gura ili zaustavlja – sve bez ikakvog rezultata, jer mail/chat korisnik vidi samo svoju fikciju, nikako ne živo tijelo.
Internetska scena s lakoćom ukida kompleksnost jezika, ali i razlike seksualnih orijentacija, podjednako lažno predstavljajući i gay-osobe i heteroseksualce. Ono što ne prestaje važiti ni tijekom najvedrijih ni tijekom najtjeskobnijih susreta jest potreba svih korisnika online-komunikacije za izmišljanjem nekog manje »neobičnog« sebe, nekog manje »neprihvatljivog« i manje usamljenog jastva. U toj velikoj dozi laži postoji, dakako, i veliki potencijal humora, koji britanski plesači precizno evociraju.
Politička i umjetnička poslastica
Na istoj liniji igranja lažnih Obaminih obećanja o mogućem završetku ratovanja našao se i austrijski performer Alexander Deutinger, otplesavši političko nesvjesno (agresivnost, bahatost, samodopadnost) slavnog govora Baracka Obame izgovorenog u Oslu, tijekom dodjele Nobelove nagrade 2009. godine. Deutingerova »Vaša veličanstva« prava su politička i umjetnička poslastica ovogodišnjeg Tjedna suvremenog plesa, kao i dokaz da je dovoljan samo jedan pametni umjetnik da dovede u pitanje čitavu uigranu koreografiju američkog »oslobodilačkog« imperijalizma.
Španjolska skupina Thomas Noone Dance (TND) predstavila se dvjema kvalitetnim koreografskim numerama. »Glitch« i »Bound« prvenstveno rabe energiju interakcijske geste lišenu narativa. Služeći se isključivo pokretom, svjetlom i autorskom glazbom, pet plesača radi na sistemu niza poluga kojima podižu ili prebacuju jedni druge prostorom pozornice, uživajući u samoj virtuoznosti sklapanja i rasklapanja precizno izvedene grupne plesne sekvence (»Glitch«) ili u atmosferi ljetne zapare i njezina titravog odraza na tijelima izvođača (»Bound«).
I ova je predstava ispraćena vrlo srdačnim reakcijama i povicima publike, svojom pasioniranom izvedbom ljudskog dodira nudeći barem kratki odmor od vladavine praznih riječi kojima ćemo sasvim sigurno ponovno biti izvrgnuti čim napustimo umjetničke kreacije.
