Nakon velikog uspjeha filma »Lov« koji je bio nominiran i za Oscara, te izleta u internacionalne vode i rada na filmu »Daleko od razuzdane gomile« danski redatelj Thomas Vinterberg vratio se s danskom dramom »Komuna«, koji na repertoar riječkog Art kina »Croatia« stiže 23. prosinca. Scenarij je napisao zajedno s Tobiasom Lindholmom, također vrhunskim redateljem, autorom popularne serije »Borgen« i filma »Otmica« koji je također prikazan u nas, a čiji je film »Rat« ove godine bio u trci za Oscara.

Izvrsnu glumačku ekipu predvode Ulrich Thomsen i Trine Dyrholm koja je za svoju ulogu nagrađena Srebrnim medvjedom za najbolju žensku ulogu na ovogodišnjem Berlinskom filmskom festivalu, gdje smo i mi imali priliku sresti i porazgovarati s redateljem Thomasom Vinterbergom.

Mogu reći da je film temeljen na istinitim osjećajima, ali ne na istinitoj priči. Tu su poneke anegdote iz mog djetinjstva, pa moje veliko divljenje za ono što su ti ljudi radili te atmosfera i odanost koju sam osjećao. Mi smo zaista pokušali napraviti što vjerniju sliku tog života, no ipak sve je – fikcija i drama.

Odrastanje u komuni

Trine Dyrholm je kao najbolji instrument koji možete dobiti, ali nas dvoje smo proveli mnogo vremena razgovarajući, probavajući i dopisujući scenarij. Prijatelji smo dugi niz godina tako da postoji međusobno povjerenje koje joj dopušta da se potpuno opusti na snimanju, što ju čini prekrasno ranjivom na filmu.

Možete li nam malo dočarati nastanak i život komune u kojoj ste Vi odrastali?

– Ljudi su ulazili u komune zbog više različitih razloga. Moj tata je, primjerice, ušao u komunu jer je bio vrlo zaposlen čovjek i mislio je da je dobro da se neki ljudi brinu o njegovoj djeci dok je on na poslu. Ok, to nije bio jedini razlog, ali bilo je i praktičnih razloga kao primjerice da kuhaš samo jednom tjedno, kad je tvoj red. Neki su ulazili u komunu zbog emocionalnih razloga, osjećali su dosadu u svojim brakovima ili bilo što drugo.

U ulici u kojoj sam ja živio bile su 32 kuće, u šest od njih živjelo se u komuni, a svaka je bila drugačija, kao što je i svaka obitelj različita jedna od druge.

Kako je život u komuni utjecao na vaš razvoj i kao čovjeka i kao umjetnika?

Paradigma osamdesetih

Kako se raspala vaša komuna?

– Oko 1975. komune su bile vrlo vitalne i prosperitetne. Grupe samosvjesnih ljudi koji su osjećali da čine nešto zločesto u prvoklasnom stilu, u velikoj kući koju su si mogli priuštiti, sve je bilo magnetično i fantastično. Moj otac je odmah rekao da će se računi stanovanja podmirivati prema prihodima, iako je on plaćao najviše. No, ljudi su se počeli mijenjati u 80-tima. Otac bi otišao u bar s istim ljudima, ali neki od njih su prestali piti što ih je učinilo dosadnijima i manje velikodušnima, što je po meni vrlo ironično.

Ljudi su se polako povlačili u svoju privatnost i na kraju je moj otac ostao u kući sam sa siromašnom čudnom obitelji na donjem katu koju nije ni poznavao. Meni je to bilo tužno i sigurno nije bilo pošteno jer on je bio najljubazniji i najskromniji od svih njih, ali takva je bila sudbina. Možda se sve razvijalo prirodnim tijekom jer takva su postala vremena.

Već u osamdesetima stvorila se alternativa – individualna sloboda i pravo na privatnost – i čini se da su to ljudi prigrlili nakon komuna.

Sedamdesete su bile vrlo politizirane godine, no u Vašem filmu uopće nema neke političke pozadine.

– Za to postoji više razloga. Prvi i stvarni razlog je taj da mi se politika gadi i vrlo je dosadna. Ali također mislim da se ljudi iz tog doba, kao i iz sadašnjeg vremena, sastoje od dvije stvari – onoga što žele pokazati svijetu i onoga što žele sakriti od svijeta. Mene više zanima ovo drugo.

Svi imaju ideju o tome kakvi su i što žele, no istina dolazi na vidjelo u ponedjeljak ujutro kada se otrijezne. Mene je više zanimalo ranjivo biće iza političke fasade. U to vrijeme bilo je puno politike, marihuane, golotinje i sve te stvari prošle su kroz filter za klišeje koji smo Tobias Lindholm i ja napravili. Željeli smo izbjeći sve stvari koje su se od nas očekivale da kažemo o tom vremenu.

Slavljenje alkohola

Scenarij ste napisali zajedno s Tobiasom Lindholmom, koji je također izvrstan redatelj. Možete li nam reći nešto o toj suradnji?

– Ovo je naš treći zajednički film i već radimo na četvrtom. Mi smo prijatelji i kolege, dijelimo mnogo stvari i nastavljamo raditi zajedno. On me u svemu stimulira jer sve radi kako treba. Izuzetan je umjetnik, no istovremeno pametno gradi svoju karijeru. Naš sljedeći projekt mogao bih nazvati »slavljenje alkohola«. Film će zapravo govoriti o tome koliko toga se može postići pod utjecajem alkohola. Samo da vas podsjetim da je u Drugom svjetskom ratu pobijedio čovjek koji je pio od jutra do mraka; neki od ponajboljih romana napisani su pod utjecajem alkohola, a mnogo razgovora i debata drastično se proširi uz koju čašicu alkohola.

Jeste li i vi slavili alkohol dok ste pisali scenarij?

– Ne, nažalost mi nemamo vremena piti. Kod nas se sve odvija između pelena i aviona, vrlo moderan i radni život. Ipak, imamo potrebu izbjegavati mediokritetnost. Kada smo čitali Hemingwaya inspiriralo nas je njegovo lutanje po pariškim kafeima; on je pisao u pijanom stanju a to je izvrsna literatura, to je način života koji bismo i mi željeli voditi, no stal no smo na putu, ili mijenjamo pelene, ili smo u kampanji za Oscara…

Mi naravno znamo da se od alkohola i umire ili poludi, a ljudi mogu doslovno propasti. Ja živim u zemlji, vrlo kreposnoj i mediokritetskoj, u kojoj se umire mlad jer se mnogo pije. O svemu tome pišemo scenarij i dobro se zabavljamo.

Prije »Komune« režirali ste film »Daleko od razuzdane gomile« koji je na engleskom jeziku. Je li to na neki način vaš pokušaj da si otvorite vrata Hollywooda?

– Možda, ali i film »Lov« mi je u tome pomogao. No ja ne radim filmove samo da bih otvorio neka vrata – prije svega moram imati dobar scenarij. Film »Daleko od razuzdane gomile« prema romanu Thomasa Hardyja, koji je fantastičan pisac, zaista je imao dobar scenarij. Radeći na tom filmu pokušao sam se malo opustiti, ali to mislim na dobar način. Teško je biti cijelo vrijeme kralj dok radiš na filmu, no kada se radi na studijskom filmu ja više nisam kralj već samo član ekipe – čak nisam imao ni »final cut«, što mi je također bilo zabavno.

Smijeh i suze

Radi se o manjoj odgovornosti a to cijeli posao čini lakšim i zabavnijim, ali ipak vrlo kreativnim. Dobar scenarij, napisao ga ja ili netko drugi, daje mi šansu da se bavim onim što je za mene najdragocjenije u radu na filmu – stvaranja trenutaka i likova koji žive zauvijek. Ako ste stvorili likove poput Don Corleonea ili ujaka Gustava iz filma »Fanny i Alexander«, to je fenomenalno kao da ste stvorili novi život. A ponekad vam se pruži takva prilika.

Kako je Vaša obitelj reagirala na ovaj film?

– Pozvao sam sve bivše članove naše komune i pokazao im film, jer svi oni su moja obitelj. Svidio im se, bili su dirnuti i malo zbunjeni jer nešto su mogli prepoznati, ali budući da je film fikcija, trebali su se snaći u svemu. Smijali su se i plakali. Neke od njih nisam vidio dvadesetak godina. Mnogi su ostarjeli, neki su se rastavili ili preselili u drugu zemlju, no svi smo se okupili da bi vidjeli film.

Oženjen sam za svećenicu koja je također glumica u ovom filmu. Ona je završila teologiju i ja ju stalno pitam što je svrha svega, zašto sve mora nestati; ona mi to stalno pokušava objasniti, ali ja još uvijek ne shvaćam.