Mi koji smo stara muzejska garda uvijek kao posebno dobro izdvajamo razdoblje Borisa Vižntina, a onda i Berislava Valušeka koji je vrlo organizirano i smisleno vodio kuću, s jasnim idejama kako uvoditi promjene. To je bilo vrijeme kada se lijepo, ugodno, dobro i pametno radilo, a i družili smo se međusobno, ne previše familijarno, nego baš kolegijalno. Danas nema više takve atmosfere ni takvih projekata
Daina Glavočić, muzejska savjetnica u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti dobitnica je Nagrade za životno djelo Hrvatskog muzejskog društva, najvećeg priznanja koje može dobiti muzealac. Zaslužila ga je zbog izuzetnog doprinosa i unapređenja muzejske djelatnosti te znanstveno istraživačkog rada kojim je pridonijela valorizaciji povijesne, umjetničke i industrijske baštine grada Rijeke i riječkog područja.
Posebno područje njezina znanstvenog interesa su arhitektura, slikarstvo i skulptura 20. stoljeća, poglavito međunarodna likovna scena, grobna arhitektura i skulptura te graditeljska industrijska baština. Fokusirana na lokalnu umjetničku i graditeljsku baštinu, istraživala je opuse malo poznatih ili u našem vremenu posve nepoznatih autora, kao što su slikari Romolo Venucci, Ladislao de Gauss, Marcelo i Carlo Ostrogovich te niz drugih međuratnih »Fiumana«. Prikupljala je njihove dostupne radove i njima popunjavala muzejske zbirke, priređivala monografske, tematske i retrospektivne izložbe, uređivala kataloge, stvarajući tako temelje budućih istraživanja, opsežnijih prezentacija, interpretacija i valorizacija umjetničke građe prve polovice 20. stoljeća. Objavila je pet knjiga, i više od 100 stručnih i znanstvenih članaka, autorica je 60 izložbi i urednica mnogih publikacija, a nemjerljiv doprinos dala je i radu s muzejskom publikom, te popularizaciji baštine, promičući svijest o njenoj vrijednosti i potrebi očuvanja.
Za svoj je rad 1994. dobila Nagradu Grada Rijeke za znanstveno istraživački i stručni rad na retrospektivnoj izložbi Romolo Vennuci, a 1998. odlikovana je redom Danice Hrvatske za doprinos u kulturi i za promicanje muzejske djelatnosti. To je sada zaokruženo Nagradom za životno djelo HMD-a, a na pitanje što joj znači i kako je doživjela takvo piznanje, odgovorila nam je:
– Kad čovjek dobije nagradu za životno djelo to obično znači da je već mrtav ili je blizu tome, pa je ta vijest u meni pobudila dvojake osjećaje. S jedne strane me obradovala, a s druge me uznemirila, jer kao da podvlači crtu pod sve što sam napravila i kaže da je s tim gotovo. Međutim, ako stigne na vrijeme, takva nagrada može biti i lijepi poticaj za nastavak rada.
Lijepo je kad pogledate tko je sve dobio nagradu i za kakva ostvarenja, kad vidite da se vrednuje kvaliteta u čitavom nizu segmenata muzejskog rada i da to zahvaća područje cijele Hrvatske. U takvoj konkurenciji zbilja nešto znači ako te izdvoje.
Zbogom muzeju
Dodatnu ljepotu i svojevrsnu posebnost i ovoj nagradi daje i to što dolazi kao rezultat zajedničkog prijedloga svih riječkih muzealaca: zajedno su vas kandidirali riječka podružnica HMD-a i sve četiri muzejske ustanove. – To sa saznala iz novina i zbilja sam se iznenadila. Muzealci se često ne slažu ni unutar vlastite kuće, što nije nikakva rijetkost nego dapače vrlo često. Drago mi je znati da uživam takvu podršku, makar je u vlastitoj kući baš i ne osjećam.
U Muzeju moderne i suvremene umjetnosti radite već trideset godina. – Radim i stekla sam sve uvjete da krajem godine odem u mirovinu. Budući da nisam akademik bez kojeg se ne može, a nastupili su i neki sasvim drukčiji načini rada tu zapravo više i nemam što raditi. Posvetiti ću se stvarima koje sam dosad radila potajno ili izvan radnog vremena.
Kad rezimirate tih trideset godina što biste izdvojili kao najplodnija, a što kao najlošija razdoblja? U tom se vremenskom nizu izmjenilo čak devet ravnatelja, a bilo je i vrlo burnih epizoda koje su vas i osobno doticale. – Mi koji smo stara muzejska garda uvijek kao posebno dobro izdvajamo razdoblje Borisa Vižntina, a onda i Berislava Valušeka koji je vrlo organizirano i smisleno vodio kuću, s jasnim idejama kako uvoditi promjene. To je bilo vrijeme kada se lijepo, ugodno, dobro i pametno radilo, a i družili smo se međusobno, ne previše familijarno, nego baš kolegijalno. Danas nema više takve atmosfere ni takvih projekata. Malo mi fali tih druženja i osjećaja da nešto zajedno stvaramo. Takvo stanje traje već dugo, a počelo je dolaskom Ljubice Dujmović Kosovac, dovedene po političkoj podobnosti nakon Valušekove smjene zbog sukoba s gradskom upravom oko famozne racionalizacije osoblja i pokušaja da se udalje muzejski tehničari. Nova ravnateljica prihvatila se revizije fundusa da bi nas, ne pitajući što se gdje nalazi i kako muzej funkcionira, optužila za nestanak i prikrivanje umjetnina. Našli smo se u ulozi optuženika koji su pred Gradskim vijećem morali odgovarati na kojekakva neugodna pitanja, a u cijelu je priču uključena i policija. U cijeloj povijesti muzeja nije bilo lošijeg razdoblja, ali je Ljubica Dujmović Kosovac maksimalno produžila sve ravnateljske i v.d. madate, a onda još nagradno ostala raditi do mirovine, iako se u međuvremenu dokazalo da su sve optužbe izmišljene, a muzej je u svakom smislu nazadovao. To pokazuje da se onome koga politika osnivača hoće, sve dozvoljava i obrnuto. Valušeka se udaljilo zauvijek, ostao je bez zaposlenja i prestao se baviti poslom kakav je do tada jako dobro radio. Na žalost, i svi kasniji izbori ravnatelja događali su se po nekom čudnom ključu, rekla bih geografskom, u smislu biranja kandidata što dalje od Rijeke, a svi koji su došli kretali su nanovo. Svaki je morao preuzeti već započet program s kojim se baš i nije slagao da bi potom uslijedilo mijenjanje svih pravila igre i usvajanje novih do kraja mandata, pa tako iznova. Za ovaj muzej je to katastrofa diskontinuiteta, i koliko god svi mi tepamo kako je taj muzej važan, ja sam uvjerena da nije i ne može biti ako se svake četiri godine, pa i kraće, mijenja osoba koja vodi ustanovu, a od nje se očekuje da će imati viziju, da će imati programe i da će unaprijediti poslovanje.
Vižintinova vizija
Upravo sada u Muzeju se održava izložba »Socreliza(m)odernizam« koja podsjeća na neke od najslavnijih trenutaka ustanove – Salon 54 – prvu izložbu suvremenog likovnog stvaralaštva na razini bivše države koja je promovirala apstrakciju. – Ta je izložba dobro zamišljena, ali je ostvarena u kratkom roku i s minimalnim sredstvima, tako da po meni nema sve ono što je trebala imati s obzirom na važnost Salona. Salon je bio davno, u vrijeme kad se Jugoslavija prostirala na šest republika, što ujedno znači i bar šest većih muzeja koji su posuđivali eksponate i mogli su stvoriti neku smislenu cjelinu. A u čemu je bila zasluga Borisa Vižintina koji je pokrenuo izložbu? U tome što je odlučio da izložbe neće raditi umjetnici, ni slikari ni kipari, nego povjesničari umjetnosti jer oni imaju sasvim drugi pogled na stvari. On je bio povjesničar umjetnosti koji je upravo zbog svog kritičkog stava »odletio« iz Moderne galerije u Zagrebu i dobio premještaj u Rijeku, a riječku je Galeriju likovnih umjetnosti do tada vodio slikar Vilim Svečnjak. Vižintin je pozvao druge kolege povjesničare umjetnosti i zajedno s njima napravio izložbu povijesnog značenja. Time je osvojena prva stepenica.
Nagrada za životno djelo zaokružuje jedan opus, ali ga ne prekida. Kad bismo rezimirali – čime vas je posao koji radite najviše ispunio, što vam je najljepše donio i što dalje od Vas možemo očekivati? –Jednom sam zbog problema na poslu išla psihologu pa me je pitao imam li neki hobi da me relaksira kad već imam nevolje na poslu. Nisam znala što bih odgovorila, jer mi je zapravo posao kojim se bavim jedini hobi i najveća zabava. Nije mi teško do kasno u noć sjediti za kompjuterom da bih nešto napisala ili kopati po arhivu i proučavati. I nikad ne bih dala nekom drugom da to radi umjesto mene jer osim ciljane informacije koju tražim nađem još deset drugih od kojih se nešto može napraviti. To me ispunjava. Moj posao je moje životno opredjeljenje, moje ispunjenje i to je oduvijek. Kad sam rekla da ću studirati povijest umjetnosti nagovarali su me da odustanem, da izaberem nešto pametnije. Pomislila sam da bih mogla pokušati s medicinom i postati sportski liječnik jer sam se tada još bavila plivanjem. Ali kad sam podigla papire za medicinu, a bila sam u društvenom smjeru gdje sam jedva izašla na kraj s kemijom i fizikom, odmah sam povukla dokumente i pobjegla u Ljubljanu na povijest umjetnosti. Znala sam da neću dobiti posao dok netko ne umre, ali bila sam spremna čekati jer se u drugome nisam mogla zamisliti. Vjerujem da ću u penziji imati više vremena za sve ono što sam do sada radila izvan radnog vremena. I dalje će to biti secesija, groblja, industrijska baština, Udruga »Pro torpedo« gdje treba poraditi oko kontakata sa svijetom… A nadam se da ću konačno zatvoriti i Fijumane i dobiti neke novce da se odštampa knjiga koja sada ima već 300 stranica. Tu se opisuje cijela multi-kulti situacija na riječkoj likovnoj sceni između dva rata, a uz pregled izložbi, edukacije, kritike i stanja u slikarstvu, kiparstvu, grafici i fotografiji uključuje i biografije trideset umjetnika. Nadam se da će nekome koristiti, jer to i jest cilj, meni je najmanje potrebna.
Osim toga, imao je veze sa svijetom, znao je francuski, putovao je, družio se i na taj način ušao u jedan suvremeni milje i doticaj s ljudima s kojima je mogao dogovarati i druge Salone, dovoditi goste iz inozemstva, što je u to doba bila zaista rijetkost. Modernizam, odnosno apstrakcija koja je uvedena riječkim Salonima, bila je šok i za kritiku i za publiku, što je normalno, jer se nove stvari uvijek primaju sa zadrškom. Ideja je bila promovirati za to vrijeme napredno likovno stvaralaštvo, ali Vižintin je isto tako znao prepoznati kad treba stati jer se ideja iscrpila pa je i doba Salona završilo. Dobro je da ga sada malo revitaliziramo da se novim generacijama objasni u čemu je bila njegova važnost, a i da sami sebi malo potepamo kako nam je muzej aktualan i važan – bio. Nadam se da će izložba uspjeti u toj nakani, kojoj bi svakako pomogla ozbiljna popratna publikacija, ali sumnjam da ćemo je dobiti jer jednostavno nema novaca. Svaki katalog košta, a mi smo za cijelu izložbu dobili koliko nam treba za jedan deplijan.
Bez sinergije
U novije vrijeme u MMSU ne viđamo često klasične izložbe, ovo je jedna od rijetkih iz fundusa, publici se nude neki drukčiji sadržaji. Kako reagira publika? – Vidim da publika uglavnom nema razumijevanja za to što gleda pa onda ni interesa. Često gledam te prazne sale i ljude koji provire na vrata, a onda se samo okrenu jer ništa ne vide ili se ne žele previše zadržavati zato što ima previše gledanja nekih ekrana ili čitanja, a to ih ne zanima. Ja to razumijem, jer i sama radije gledam slike nego da se udubljujem u stvari koje mi se često čine komplicirane, nerazumljive, a nisu dobro objašnjene. Vjerojatno se radi o jazu generacija ili ukusa i interesa, što je normalno i uvijek je postojalo, ali mislim da ne možemo protežirati samo jednu vrstu programa. Mi svoj fundus uopće dovoljno ne »vrtimo«, ne proučavamo, pa onda i nemamo više od jedne izložbe godišnje.
Možda za više od toga »nema mesa« u zbirkama? – Te izjave da u fundusu »nema mesa«, da građa ne valja, poznate su mi samo iz novina. Moram priznati da ih nikad nisam čula od ravnatelja, što ne znači da nisu izrečene, nego samo da se u kući o tome nedovoljno razgovara. Stručno vijeće ne radi, nema dogovara i ne planiraju se zajednički programi na način da bi svi bili uključeni – jednostavno ne vidim sinergiju. Rasprave o planiranju preseljenja muzeja vode se negdje drugdje, a ne kao ranije među zaposlenicima i arhitektima. I pitanje postava je važno, a često čujem da stalni postav nije dobra ideja, jer kada ga ljudi jednom vide više neće dolaziti. U redu, i u svijetu postoje postavi koji se mijenjaju, ali za to treba imati puno materijala i publike, a mi to nemamo, kao što nemamo ni novca za popunjavanje zbirki pa već pet godina nismo ništa ni kupili i ovisimo o donacijama. Za mene ideja stalnog postava nije ni najmanje upitna, jer su generacije stalno nove, stvari se zaboravljaju, mijenjaju, mijenja se pogled na to što imaš i ono što si smatrao nevažnim odjednom u nekoj drugoj kombinaciji postaje bitno.
Došli ste, a sada se pripremate i za odlazak iz Muzeja koji djeluje u krajnje neadekvatnom prostoru, a onaj za stalni postav postoji samo imaginarno. – Sjećam jedne davne izložbe koju smo u Malom salonu imali za Dan muzeja, kad smo s arhitektom Vladom Grubišićem radili skice za preseljenje Muzeja u Municipij. Da smo barem tu zgradu dobili, ne bi nam ništa smetali njezini niski stropovi, jer bi to bio jedan tako lijepi centralnogradski ambijent s trgom. Naravno, to je propalo. Nakon toga se javila ideja oko T-objekta. Tko god ide u Tate Liverpool vidi da je isto takvo skladište predivno iskorišteno za muzej, a radi s puno suvremenijim materijalom od našeg. Iako doveden do građevinske dozvole, i taj je projekt propao, a ne bi čudilo da se to desi i s knjižnicom kojoj je sada namijenjen. Nama je dodijeljen još manji prostor, sada u H-objektu, ali ja sam tek jednom prelistala elaborat o prenamjeni zgrade i zapravo sam vrlo neupućena, jer nam nitko u muzeju to nikada nije posebno prezentirao i pozvao nas da se svi uključimo u diskusiju kao što smo to činili kad se planirao T-objekt, sa svim zaposlenicima koji će tamo raditi. Jednom davno sam za »Sušačku reviju« napisala članak da bi »Rikard Benčić«, u to doba još zidom opasana industrijska enklava, mogla postati kulturna oaza u kojoj bi bilo mjesta za sve ustanove likovne kulture i niz edukativnih sadržaja, od dječjih vrtića i radionica do sveučilišnih prostora. U tom zatvorenom krugu bilo bi mjesta za sve što nam treba, naravno sa svim onim objektima koji su srušeni da bi se napravilo – parkiralište.
Fluidna umjetnost
Gradonačelnik Obersnel i pročelnik za kulturu Šarar uvjeravaju nas da će se plan kulturne četvrti sada realizirati i velike nade polažu u riječku kandidaturu za Europsku prijestolnicu kulture 2020. – Bila sam na dvije prezentacije i nisam ostala uvjerena. Oba puta su govorili da je to tek prvi korak, a sad je prošlo već pola godine i još smo na prvome koraku. Nedavno sam bila u Rigi koja je prijestolnica kulture, a još prije u Talinu koji nije ništa značajniji grad od Rijeke, i vidjela muzej da ti pamet zastane: u jednom hangaru za hidroavione napravili su muzej kakav još samo na Marsu postoji. Neke su stvari izgradili, ali su s nečim i počeli. Ne znam kako će to kod nas biti, jer ideje su u javnosti još uvijek dosta fluidne.
Slažete li se onima koji upozoravaju na nedostatak vrijednosnih orijentira u suvremenoj umjetnosti , zbog čega umjetnost postaje sve što samo sebe time proglasi? – Činjenica je da danas u umjetnosti sve prolazi. Prolaze ideje koje su šuplje i koje imaju neku težinu, ali na razini ostvarenja i materijala opet padaju u vodu, jer je sve polutrajno, netrajno i nemuzealizirajuće. Malo je toga što možete sačuvati za budućnost i puno se polaže na dokumentaciju, ali kakvu? Danas je to digitalna, a sutra tko zna kakva tehnologija, a mi nažalost nemamo mogućnosti stalno ići ukorak s novim tehnologijama. Sve skupa mi se čini dosta prolazno, momentalno i netrajno, a muzej u svojoj biti želi biti trajan bez obzira što želi biti i suvremen te otvoren sadašnjosti. Treba naći način kako to sačuvati i da bude aktualno kao Salon nakon pedeset i više godina. Jedna socrealistička skulptura ima neku svoju povijest, priču, energiju, neki oblik i estetiku. Ima nešto, makar se i ukusi mijenjaju. Tome smo se najprije divili, pa smo s indignacijom odbacili, a sada ponovno otkrivamo. Tako će valjda biti i s ovim što se danas producira, makar mi se čini da često otkupljujemo takve radove da za pet godina nikome neće biti jasno o čemu se tu radilo. Neki to smatraju elitnim, a elitno je valjda ono što većina ljudi ne razumije.
Vaši stručni i znanstveni interesi usmjereni su prvenstveno na povijesno i lokalno. Ima mišljenja da to zapravo i ne pripada domeni muzeja suvremene umjetnosti. – Do mene nisu doprijela takva mišljenja, ali ako je potrebno mogu podsjetiti da smo mi istodobno muzej moderne i suvremene umjetnosti, a za mene je naš muzej prvenstveno riječki. Bez obzira kakve su mu zbirke, a srećom su međunarodne, on ima prvenstvenu odgovornost da promatra, bilježi, razumije, tumači i prikazuje ono što se dešava u Rijeci, a zatim i široj regiji.
Nesretni Fijumani
Dopuštam da starija razdoblja nekome nisu interesantna, ali neće zagrebački muzeji proučavati naše povijesne elemente. Bavim se područjem za koje sam primijetila da uopće nije bilo obrađeno i na tome sam predano radila dvadeset godina. To je međuratna riječka scena. Nepoznati ljudi koji su ovdje stvarali, koji su došli i otišli, jer je Rijeka uvijek bila tranzitno područje. Njihovi su radovi nestali, nitko ih nije zabilježio, ali su postojali i djelovali u Rijeci. Nešto je bilo dobro, nešto nije, isto kao i danas, ali ako nitko to ne bilježi, ne arhivira, ne obrađuje oni će zauvjek ispariti. Na žalost, to se je već dogodilo nekim rječkim umjetnicima, što je velika šteta, jer pripadaju ovome gradu, ovdje su nešto stvorili.
Ipak, u jednom trenutku se raspravljalo i o mogućnosti vašeg prelaska u Muzej grada. – Istina je, ja sam to tražila.
Zbog čega? – Prije svega zbog interesa za lokalno, a to je zbirka Fijumana koju sam željela dostojno prezentirati, ali zbog neslaganja s tadašnjim ravnateljem Brankom Franceschijem nisam je uspjela ostvariti kako sam željela. Još prije nego je postao ravnatelj, na natječajima sam predlagala izložbu Fijumana, ali u suradnji s Muzejom grada Rijeke jer oni imaju istu takvu građu i činilo mi se logično da je okupimo. No, Franceschiju se nije dopala niti ideja suradnje, niti izložba kao takva, jer je kao i svi koji dođu u Rijeku smatrao da su to fašisti koje treba odbaciti. Zahtijevao je da izložbu drukčije postavim. Budući da nemamo dovoljno građe, slike smo morali posuđivati, između ostalog iz Museo storico di Fiume u Rimu. Međutim, ta je suradnja propala jer se njima nije svidio predgovor u katalogu pa smo na žalost ostali bez kompletne slike stvaralaštva. Na kraju svega na izložbi je izbio skandal zbog Venuccijevog kipa »La forza della volonta« koji je bio prezentiran u kompletu s videom koji je na ironičan način govorio o D’Annunziju, ali je udruga riječkih antifašista u tome prepoznala podmetanje fašističke ideologije pod krinkom umjetnosti. Bilo mi je strahovito krivo da se Fijumane ne može dostojno obraditi, prezentirati i pokazati, jer to je ono što je Rijeka imala i izgubila, a ja sam se dvadest godina trudila da istražim i obradim nešto čime se nitko nije bavio jer oni nisu ni suvremena, ni moderna, ni hrvatska umjetnost, ne spadaju nikamo. No, barem mi je uspjelo napraviti dvije monografije i četiri izložbe s materijalom koji je dostupan, a istraživanjem doći do tridesetak imena koja su u tom razdoblju vrijedna spomena, bez obzira na njihovu vrijednost.
Primjer sa slikama Fijumana samo je jedan od pokazatelja preklapanja fundusa muzejskih institucija, čemu se možemo osvjedočiti već na ulazu u dvorište Guvernerove palače gdje slijeva vidimo torpeda iz zbirke Muzeja grada, a s desne strane ona iz Pomorskog i povijesnog muzeja. Možda bi trebalo napraviti neke preraspodjele zbirki, na neki način to osuvisliti? – Naravno da bi trebalo. U prošlosti smo u više navrata svjedočili različitim idejama i prijedlozima racionalizacija, transformacija, integracija, dezintegracija… Bilo je pokušaja da se dva muzeja spoje u jedan, ali je nastao problem jer bi to značilo da ćemo umjesto dva direktora imati jednoga, a bilo je i prijedloga da se Pomorski i povijesni muzej trasformira na pet muzeja što naravno ne dolazi u obzir jer gradska uprava kad čuje »m« od muzeja misli samo na trošak. Svi u prvom redu gledaju vlastiti interes, ali zaista nema smisla trošiti novac da bismo istu građu čuvali na tri strane i koristili je za različite programe, a istodobno nitko nema ni dovoljno materijala, ni dovoljno prostora da to u cijelosti obradi samostalno i prikaže kako treba. Sjećam se da je nakon donacije slika Romola Venuccija arhitekt Vladi Bralić predlagao da se uska kuću na Korzu pokraj McDonaldsa uredi za Venuccijev postav. Prizemlje bi ostalo u komercijalnoj funkciji, a gore bi se izlagale slike, održavale radionice i to bi bio neki lokalni »landmark/brend« i uspomena na umjetnika. Sve se moglo izvesti bez puno ulaganja, ali nije bilo podrške pa sada Venuccija ne možemo vidjeti nigdje osim u knjigama, a posebno ne objedinjenog. Neke njegove slike u fundusu Muzeja grada bi po stilu i vremenu nastanka bile primjerenije našoj kući koja ima modernu i suvremenu, a dio slika Fijumana čuva se i u zbirci Pomorskog i povijesnog muzeja i nikad neće doći na vidjelo jer ne spadaju niti u ambijent, niti u programe. To je jako loša situacija. Ja sam uvijek sklona tome da se neka, još postojeća, industrijska arhitektura prilagodi prostornim potrebama koje imamo, ali ulaganje u kulturu svi smatraju bacanjem novaca.
Potencijali industrijskog naslijeđa
Između ostalog predsjednica ste Udruge »Pro torpedo« koja već godinama, ustrajno, ozbiljno, stručno znanstveno i popularno nastoji ukazati na važnost industrijske baštine i potrebu da se očuva. – Trudimo se i mislimo da ima smisla. Vidimo da se interes za industrijsku baštinu jako proširio među riječkom publikom, a posebno među mladima koji sada već i na fakultetima imaju kolegije i diplomske radove na tu temu, kako u okviru studija povijesti umjetnosti, tako i na Građevinskom fakultetu. U školama postoji zavičajna nastava pa nastavnici sa smislom za industrijsku baštinu o tome uče i djecu. Nakon nekoliko godina pregovaranja pri Sveučilištu je otvoren i Centar za industrijsku baštinu kojem je cilj povezati interes profesora i studenata razičitih fakulteta da se potakne proučavanje i drugih aspekata industrijske baštine osim graditeljskih. Mi nemamo ekonomsku povijest naše industrijske prošlosti, nemamo nikakve tehničke podloge, a na žalost ni interesa na tehničkim fakultetima za sve što se tu proizvodilo. Nedostaje nam i jedno mjesto gdje bi to mogli pokazati i o tome raspravljati, iako postoje neke jako prigodne i pogodne zgrade koje bi se mogle privesti takvoj namjeni. Postoje i različite građanske udruge koje organiziraju šetnje i vodstva po gradu, što pobuđuje veliki interes građana jer ih zanima da upoznaju vlastiti grad koji ima vrlo složenu povijest koja nije dovoljno poznata ni svima lako razumljiva. Sada već imamo dosta knjiga, publikacija i vodiča koje se bave tim temama i mogli bi biti podloga za kulturni turizam o kojem se toliko govori i koji bi trebao postojati. Netko će reći da nemamo što pokazivati, jer je sve zapušteno i propalo, što je na žalost istina, ali imamo priče, a često i priča turistu prodaje dolazak. Kad bi se ta priča još podložila nekim suvenirima, a onda i uređenim prostorima, gdje bi nam bio kraj. Industrija nam se gasi na očigled i sve se za male novce daje u staro željezo, a nemamo prave artefakte koji su potrebni jer tehnička kultura i industrijska baština moraju biti u funkciji da bi se nekome prezentirali. Naši članovi nastoje nešto sačuvati, ali to su mahom velike stvari i treba ih negdje smjestiti, a tko takav prostor može osigurati? Na Mlaki je rafinerija koja će se sutra ugasiti. Takva postrojenja za deset godina više neće nigdje postojati, a mi ćemo ih imati ako ih sačuvamo. Kao što turisti hodočaste u njemačke rudnike, mogli bi dolaziti i ovdje, ali o tome treba unaprijed misliti. Naravno da je nemoguće sačuvati sve, a nije potrebno ni sve pretvoriti u muzeje, ali ne može se ni bez ikakvog prostora. U prostor dolaze stvari, dolaze ljudi i nešto se događa. Samo pričanje i razmjena informacija putem interneta nisu dovoljni. Dakle, ima još jako puno posla pred nama, a jedan od ciljeva bi trebao biti i povezivanje različitih udruga koje se bave sličnim stvarima, a međusobno ne kontaktiraju. Događa se da otkrivamo i koristimo iste stvari, a da se nikad ne vidimo i ne čujemo. Mislim da je taj kontakt potreban jer zajedno možemo ostvariti puno značajnije stvari nego što možemo sami.
Osim stručnog i znanstvenog rada posebno su zapažena i vaša nastojanja da popularizirate baštinu i svoje znanje stavite na raspolaganje zajednici. – Meni moje znanje ne treba da bih ga čuvala za sebe. Ja ga imam, ne može mi ga nitko uzeti, ali želim ga i podijeliti, dati nekome informacije koje mu mogu biti od koristi i temeljem kojih može dalje istraživati sam. To nas je teta Rada naučila. Radmila Matejčić je puno znala, bavila se arheologijom, barokom, 19. i 20. stoljećem, ali nikad ništa nije skrivala. Znala je angažirati mlade, davati nam da nešto obradimo, a da nije ona to zgrabila. Tako je mene uputila na groblja s kojima se nitko nije bavio. Tko god želi, ja ga vodim na groblje, pričam mu o tome i uvijek doznam od nekog nešto novo, a isto je i sa secesijom. Koliko god neki smatraju da je to preživjelo, kad bi se sve te jadne fasade očistile Rijeka bi zablistala kao jedan jako interesantan grad, jer mi nismo tipični. Nismo meditaranski, nismo ni srednjoeuropski, ali jesmo jedna Srednja Europa u malom na moru i jedini imamo mađarsku arhitekturu na obali. Pogledajte kako divno u Trstu obnavljaju stari grad koji je bio kao i naš. Ljudima je to važno govoriti, otkrivati im ljepotu koju na prvi pogled ne vide da bi upoznali i još više zavoljeli vlastiti grad. U Rijeci je primjerice, ostao očuvan samo mali dio graničnog zida kojeg nitko ne vidi, niti zna da postoji, jer ničim nije obilježen, a sigurna sam da dovedeš grupu Talijana da bi to s velikim interesom gledali. Naši ljudi tuda prolaze kao pored turskog groblja jer im nitko nije skrenuo pažnju na povijesnu činjenicu zbog koje bi mogli zastati. Zato treba prenositi informacije.
Imali ste i građanske hrabrosti ukazivati na loše poteze gradske uprave, konfrontirati se. –To je najčešće završavalo tako da bih dobila po glavi, jer moj način nije diplomatski, ne znam to lijepo upakirati, ali posao djelatnika u kulturi je javan i trebaju javno reagirati. Kući su mi se uvijek zbog toga ljutili, ali mislim da ne moramo baš sve šutke prihvaćati. To je pitanje savjesti i odgovornosti.
