Film je bio jedan od tri finalista za nagradu LUX koju dodjeljuje Europski parlament, a nedavno ga je mogla vidjeti i naša publika na Danima LUX filma u sklopu Zagrebačkog filmskog festivala. A na godišnjem Top 30 etabliranog britanskog filmskog časopisa »Sight & Sound« zauzeo je visoko osmo mjesto, dok su se preostala tri britanska sineasta – Ben Wheatley (»A Field in England«), Jonathan Glazer (»Under the Skin«) i Pawel Pawlikowski (»Ida«), našli daleko iza nje. 

   Iako se prosede »Sebičnog diva« snažno oslanja na socijalni naturalizam Kena Loacha (»Kes«), Clio Barnard je tek jedna od trenutno vrućih britanskih ženskih akvizicija (Lynne Ramsay, Andrea Arnold, Penny Woolcock) koje u svojim komadima vole naglašavati socijalnu notu. 

   Autoričin najnoviji film u kojem njen mali junak životari kao sakupljač metalnog otpada, ambijentiran je u onom istom Bradfordu u Yorkshireu iz njena dugometražnog debija »The Arbor«, posvećenog prerano preminuloj britanskoj dramaturgiji Andrei Dunbar, autorici čiji je dramski tekst »Rita, Sue and Bob Too« još krajem osamdesetih ekranizirao Alan Clark. Koncipiran kao hibrid doksa i fikcije, »The Arbor« koristi arhivski materijal i kazališne glumce koji u lip-sync maniri izgovaraju snimljene ispovijesti njene obitelji, djece i prijatelja. 

   Tim istim socijalnim miljeom u kojem je alkoholom razorena Dunbar proživljavala svoju životnu tragediju (»The Arbor« je napisala zelenom tintom u 15. godini), sada baulja grubi i hiperaktivni klinac Arbor, glavni junak »Sebičnog diva«, čije ime priziva naziv siromašnog naselja u kojem je dramaturginja živjela. Jedini oslonac mu je debeljuškasti Swifty koji obožava konje, iako će se njihovo prijateljstvo ubrzo početi urušavati. Sebični div iz naziva filma njihov je gazda Kitten, koji u sebi nema ništa mačkastog, već sublimira sve karakteristike viktorijanskih literalnih zlikovaca, od Fagina pa nadalje. 

  Stvarni likovi

S autoricom smo razgovarali u predvorju Europskog parlamenta neposredno uoči dodjele LUX nagrade koja je uvijek bila naklonjena angažiranim i socijalnim temama. Zato smo razgovor počeli referirajući se na estetiku britanskog socijalnog vala koja je nedvojbeno prisutna u njenom prosedeu. 

  Kako ste se odlučili za malog Connera Chapmana koji je u vašem filmu maestralno odglumio 13-godišnjeg Arbora? Da li se na audiciju prijavilo puno djece za istu ulogu?

   – Film sam snimila u istoj ulici u kojoj je ambijentiran moj prethodni film (»Arbor«, op.a.). Znali smo točno što želimo, otišli smo u tamošnju kvartovsku osnovnu školu i našli smo ga prvi dan, iako sam vjerovala da će mi za to trebati puno više vremena. Bilo je nešto nevjerojatno privlačno i snažno u njegovu glasu. 

  Jeste li od samog početka imali ideju kakvog dječaka tražite?

   – Arbor i Swifty su zapravo stvarni likovi. Oni su tu pored nas. Njihovi karakteri bazirani su na stvarnim ljudima. U mislima mi je bio problematični dječak Matty kojeg sam upoznala dok sam snimala dokumentarac »The Arbor«. On mi je poslužio kao inspiracija za Arbora. Obojica obožavaju konje. Ali da bi fikcija funkcionirala, morate je oteti stvarnom dječaku i pridodati onom fiktivnom. 

  Zašto ste odlučili osuvremeniti upravo Wildeovu priču?

Berači željeza

Kroz film se stalno provlače električni stupovi pod naponom i kablovi kao mogući izvor zarade za dječaka koji se poput junaka iz najnovijeg filma Danisa Tanovića također bavi »branjem željeza«. I sam dječak je u vašem filmu stalno »na struji«. U vječnim nervoznim pokretima i napetostima. Postoji li u Yorkshireu puno djece koja se bave takvim poslovima? Do sada smo ih na filmu uglavnom susretali u romskom miljeu.

   – Da, vidjela sam ih u Bradfordu, iako se mogu susresti i u drugim dijelovima Velike Britanije. Inače, jako me fascinira industrijska arhitektura iz okolice Bradforda, svi ti prekrasni električni stupovi. U tridesetima su postojali pjesnici nazvani »pylon poets«, poput W. H. Audena i Stephena Spendera. Zvali su ih tako jer su u svojim stihovima često koristili industrijski imaginarij – vlakove, tvornice, električne stupove, tornjeve za hlađenje. Oni su mi u filmu možda bili čak i važniji od Wildeova predloška. Danas je u mojoj zemlji kompletna elektroindustrija privatizirana. A to se događa zato da bi netko iz nje mogao gomilati veliki profit. Ako vas natjeraju na sam rub i ako zbog preskupe struje koju su vam nametnule korporacije ne možete platiti račun, onda vam ne preostaje drugo nego da kradete električne kabele. 

  U današnjim filmovima dječji likovi su često izloženi svekolikom nasilju, naročito bullyngu. Nasilje je prisutno i u vašem filmu. Kako vaša djeca gledaju na to? Da li su ga vidjeli? Koliko su stari?

  Filmovi o djeci

Mislite li da film i televizija prečesto vrijeđaju dječju inteligenciju?

   – To je točno. Uostalom, moj film je na neki način i nastao kao produkt frustracije zbog čestih odlazaka u multipleks, gdje smo moja djeca i ja zajedno gledali ono što nam taj prostor nudi. A to se mahom svodi na hollywoodske dječje blockbustere. Pokušavajući im objasniti da postoje i neki drugi filmovi o djeci poput »Kes« ili »Kradljivaca bicikla«, počeli su se sučavati s puno realističnijim načinima pričanja priče koji su im puno bliži jer su dio njihove svakodnevnice. Pokazala sam im, recimo, »Kes« puno prije no što sam snimila »Sebičnog diva«, dok su još bili jako mali. Nakon što je mlađi sin pogledao film u kinu, otišao je kupiti njegov DVD kako bi ga mogao pogledati više puta. 

  U vašim filmovima snažno je prisutan naturalistički duh Kena Loacha. Čvrsto ste ambijentalno vezani za onaj isti Yorkshire iz Loachova »Kesa«. Kao da ne želite napustiti Bradford. 

   – »Sebični div« je zapravo nastavak mog prethodnog filma »The Arbor«. Riječ je praktički o istim krajolicima i istim likovima. Sa žiteljima siromašne ulice Grafton Arbor družila sam se više od šest godina. Umjesto da sam najprije osmislila priču i onda krenula u potragu za njenim krajolikom, ja sam učinila suprotno. 

   Jedino se bojim da su stvari koje su se dešavale u stvarnom Mattyjevu životu, puno gore i jezivije od onih koje proživljava na filmu. Jednom je naoružani tip razvalio vrata njegovih roditelja. Kad je idući dan došao na set i ispričao mi kako se tada zabarikadirao u vlastitoj kući, shvatila sam da moja priča nije tako sirova. Stvarnost je puno složenija od fikcije.