Da je 15. siječnja Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, morao bi znati svatko. Da je 15. siječnja rođen legendarni televizijski novinar i reporter Mladen Delić, znaju vjerojatno samo vrsni kvizaši.

A da je 15. siječnja i Međunarodni dan vozača i automehaničara, ne znaju baš ni sami vozači i automehaničari. Okrenete li na internetske stranice ozbiljnih autokuća, vidjet ćete da se Dan vozača i mehaničara uredno blaguje.

Nema pri tom veze što se dade na internetu naći i podatak da se blagdan vezan uz prometala štuje od 1960. godine kada je Josip Broz Tito postao član Saveza automehaničara i vozača Jugoslavije. Bitnija je nakana da se na ovaj način dade priznanje onima koji brinu za ispravnost vozila i sigurnost na cestama.

To su, štono bi se reklo, neki knjiški podaci. U praksi dobar automehaničar zlata vrijedi, vrijedi nikad više, vrijedi otprilike isto koliko i pouzdan mesar, zubar ili brico. Takav kad se nađe, ne ispušta se iz ruku.

Sreće je dvostruka kada se nađu takva dva, a da su u istom servisi i da rade ruku pod ruku iz jednostavnog razloga što su braća.

A kada u posao krene i sin jednog od braće, e onda je jasno da u Brezovici, u »Auto Servisu Brnardić« stoluju tri asa, tri kralja, tri vrsna automehaničara zbog kojih se isplati potegnuti mrvu van Zagreba da bi se staro vozilo držalo na životu.

Elem, prvo bijahu Igor Brnardić, brat mu Danijel Brnardić, koji je tek nešto sitno mlađi.

– Koliko se mi ono godina znamo – pitamo braću.

Stali malo i oni da razmisle. Računaju: »Ako je devet godina da imamo svoju radionicu, i ako ste prije dolazili u servis gdje smo radili….«

– Jedno 19 godina – kaže Danijel.

Tiha voda brege dere

Radili su oni u autoservisu »Šurina« i odmah se izdvojili pristupom mušterijama. Štono bi se reklo, tiha je to bila voda za koju je teško bilo ne shvatiti u hipu da brege dere. Samo, da se nisu zgrozili kad su vidjeli s kakvim šoferom imaju posla kad je održavanje automobila u pitanju!?

– Ma nismo. To je k’o i svaki drugi auto – smješka se Danijel.

Stvar je, dakako, kuta iz kojeg se motri, no braća se i dandanas, baš kao i prije 19 godine, doimlju kao mlad neki svijet.

– Kad i jesmo mladi – smiju se njih dvojica.

Činjenica, međutim, jest da su počeli raditi kao automehaničari s 18 godina, jedan ‘92. godine, a drugi ‘93. godine.

– Dobro, zašto baš automehaničari? Što vam bi da taj posao odaberete? – pitamo.

– Ljubav. Ljubav prema autima – kaže Igor.

– K’o klinci smo malo šarafili bicikle, onda malo po garaži ovo i ono, i tako to krene – dodaje Danijel.

Nije odmoglo ni to što je uvijek blizu bilo alata zahvaljujući ocu kovinotokaru, dapače. Sve je išlo po pravilima službe, prvo škola za automehaničare, a onda posao. I odmah zajedno.

– Jeste li se ikad posvađali – zanima nas.

– Što se tiče posla, nikad – kazuju u glas.

Sve to motri Goran, Danijela sin. On je ocu i stricu u radionicu došao sa 17 i evo je već dvije godine da uz njih viri pod haube automobila.

– Zanima me, strast je to neka. Gušt je kad nešto popraviš tako da dela, da radi, da se i dalje koristi – ističe Goran.

Praktički od početka imala su braća zacrtan cilj da jednom otvore vlastiti autoservis. Kad se sve zbroji i oduzme, evo ima 32 godine da im je jutrom probuditi se, odjenuti radno odijelo, pa ili zaroniti pod haubu, ili se zavući pod podvozje.

Pitamo ih što se sve dogodilo s poslom automehaničara u tih 30 godina, koliko se promijenio.

– Što se tiče automobila, promijenio se drastično – kaže Igor.

– Nekada ste za popravak trebali samo ključeve i šrafciger. Danas je to malo drugačije, kompjutori i tako to – veli Danijel.

– A koje je vrijeme bilo bolje za raditi – pitamo.

– Teško je reći, svako vrijeme nosi svoje. Mislim da je ipak malo lakše ovo vrijeme. Više je alata, pomagala. Doduše, više je i automobila – ocjenjuje Danijel.

Stalno u tijeku

To pak sugerira da je automehaničarima danas stalno biti u tijeku, stalno učiti.

– Uvijek je nekih noviteta, ali manje-više uvijek je to sve isto – na to će Igor.

– Programi kompjutorski nas danas uče. Goran ode tu i tamo na neko školovanje, pa od njega pokupimo ponešto – smješka se Danijel.

I Goran je završio školu za automehaničara. Nije u razredu bio sam, ali nije ni da ih je puno nastavilo raditi u struci.

– Od nas dvadeset, koliko nas je bilo u razredu, ovim poslom se bavi njih pet – kaže Goran.

– Znači, fali nama automehaničara – zaključujemo.

– Fali sigurno – ne dvoji Igor.

Teško je danas naći onog tko je voljan raditi, umazat’ ruke, štono bi se reklo. Makar, danas dobar majstor vrijedi više nego ikada.

– Znači, pogodili ste kad ste prije 30 godina pošli ovim putem – velimo.

– Jesmo. Bojali smo se nekada hoće li biti posla ili neće, da bi na kraju ispalo da ga ima i više nego ga trebamo – sumira Danijel.

Što se tiče vozača koji navrate u potrazi za popravkom, ima njih svakojakih. Priznaju momci kako su ima najmiliji oni koji dođu, kažu što im treba, pa se vrate kad je popravka gotov, plate i odu.

– Sigurno vam idemo na živce mi što ni ulje ne znamo promijeniti – mrvu ‘provociramo’.

– Ma ne! To je nama normalno – ne daju se braća.

Kad o najčešćim kvarovima pitamo, ovisi to, kažu, od automobila do automobila, od toga vozi li se benzinac ili dizelaš.

– Znam da ne volite ove, štono bi se reklo, ‘stisnute’ motore, ugurane u malo mjesta – velimo.

– Samo da je pristup motoru normalan – priznaje Danijel.

Najvažnija je volja

No, što mora imati dobar automehaničar, koje odlike?

– Volju! Samo volju. Drugo će doći samo od sebe – slažu se svi.

Ta je volja, kaže Danijel, i Gorana dovela do radionice, a onda je brzo dogurao do toga da i sam radi – kažu Igor i Danijel.

– Gorane, kakvi su ti šefovi – šalimo se.

– Dobri. Plaća je na vrijeme – prihvaća on.

Priznajemo im kako nas je iskustvo naučilo da u svaku potragu za majstorom, bilo koje vrste, ulazimo sa skepsom, nepovjerenjem. A povjerenje uzajamno između majstora i mušterije je od presudne važnosti. Kako ga steći, njegovati?

– Kad nam ljudi dođu, onda i kakav nam je način razgovora, kakva nam je komunikacija. Važno je čovjeku dati pravu informaciju o svemu da poslije nema iznenađenja – ističe Danijel.

– Znači, samo fer odnos i to je to – velimo.

– Drugačije i ne ide – slaže se Danijel.

Vrijedno je bilo zamoliti ih da nam daju neki generalni savjet vozačima, pa da suživot onih što voze i onih što o automobilima brinu bude čim bolji.

– Savjet je da katkad dignu haubu, pogledaju ulje, pogledaju vodu, napumpaju gume i voze pažljivo – poručuju njih trojica.

– I da paze svog automehaničara da im šta dulje traje – dodajemo.

Automehaničarski posao, jedan od onih koji nikada, ili barem još jako dugo, izumrijeti neće u kojem god pravcu budućnost išla, dakako ako leđa izdrže. A ako već pitate s kojim je automobilima najmanje brige, ovdje iskustvo uči kako je poželjno da je automobili iz Japana, ili Koreje i da je benzinac.

I da, vozačice više paze na motore i mehaniku, dok vozači više paze na urednost automobila. To kaže iskustvo, empirija čista, koliko god da je možda i iznenađujuće.

– A je li bilo nekih situacija, kvarova, kad nije bilo pomoći – pitamo za kraj.

– Bude i toga, ali onda čovjek prespava i riješi drugi dan. Uvijek se sve riješi – kaže Danijel.

Tri majstora k’o tri tenora, ali samo nakon što ozbiljno i u tišini obave posao. Tu kad se radi, radi se.

Dok se vozi, vozi se

Kod Danijele Sinković vrijedi ona »dok se vozi, vozi se«. Vozi se profesionalno, ozbiljno, jer vozi se kamion! Vozačica kamiona, to je njoj posao. A kamion MAN TGM 15 250. I ne bi ga ona baš mijenjala za druge.

– Moram pitati koliko vam je godina – prvo je što je valjalo riješiti.

– Dvadeset i dvije – kaže Danijela.

– A od kad ste u kamionu – pitamo.

– Od 18. godine – na to će ona.

Već četiri godine Danijela je za volanom kamiona.

– Na početku je bilo izazovno, jer nisam mogla naći posao. Čim su čuli da je cura u pitanju, odmah su proradile predrasude – priča Danijela.

Tvrtka za koju danas radi je DH Logistic, tvrtka iz Zaboka. David Hrastinski nije imao nikakvih dilema hoće li zaposliti Danijelu ili neće.

– Znam Danijelu od mladih dana, znam da je super radila u prvoj firmi u kojoj se zaposlila, tako da nije bilo dileme. Mislim da se od predrasuda o ženama vozačicama moramo maknuti, da smo se odavno morali tih predrasuda riješiti. Danijela je super zaposlenica – poručuje David.

Prvi joj je posao bio u Lagermaxu, tamo gdje je odradila praksu i gdje joj tata radi. Tata, tata koji je također vozač kamiona. Tata koji je ‘kriv za sve’.

– Pa, ajmo reći da – smije se Danijela.

Vozi tata, vozi kći. Sretnu li se ikada na cesti?

– Sretnemo. Pa blicamo jedno drugom, mašemo – priča Danijela.

Danijela vozi robu za Sloveniju. Ne krije da je u Sloveniji ugodnije voziti ženi za volanom kamiona, i da su ceste bolje, i da radovi na cestama kraće traju.

– Manje je predrasuda u Sloveniji nego kod nas. Prihvaćenije je – kaže Danijela.

Njen odgovor na pitanje kakvi su to grdi komentari kod nas nimalo ne iznenađuje. Ide to od onog »Isuse, žena za volanom«, do toga »ne znaju voziti ni automobile, a kamoli kamione«.

– Ali, kad vide kako radim, sve se to mijenja – ističe Danijela.

Cesta najbolja škola

Odavno se ona zaljubila u očev posao, još kad je kao školarka znala sjedati na suvozačevo mjesto njegova kamiona. I igrala se kao mala autićima i kamionima, taman da ne bude dileme kod izbora srednje škole. Pošla je Danijela u školu za cestovni promet.

– U razredu nas je bilo osam cura, ali ne rade sve ovaj posao. Koliko znam, četiri, pet nas je ostalo u branši – kaže Danijela.

Pitamo je li dobila od posla sve što je željela, sve o čemu je maštala, ili ju je nešto ipak iznenadilo?

– Kada sam zamišljala ovaj posao, nisam mislila da je toliko odgovornosti. Mislila sam da samo sjednem i vozim, ali kad dođeš na cestu, sve je drugačije. To je baš kao i sa svakom autoškolom, nauče se osnove, a kasnije je cesta škola – naglašava Danijela.

Na sve tu treba paziti, a i vozača je, kaže, svakakvih.

– Ima super vozača koji te puste čim vide kamion, a ima i onih koji se namjerno ubacuju i koče. Ima svakakvih vozača i auta i kamiona – kaže Danijela.

Da pak vozača i vozačica fali, fali.

– Tu nema radnog vremena. Sjednete u kamion i nikada ne znate što će vas sve snaći na cesti, koliko dugo ćete biti u kamionu, hoće li to biti posao od četiri sata ili 15 sati – kazuje Danijela.

Dok pričamo, oko nas snijeg, ozbiljan snijeg. Štono bi se u šali reklo, uvjeti za vožnju idealni.

– Najgori – smije se Danijela.

Danijel još uvijek vozi rute takve da je svaku večer kući. Priznaje da se još ne bi usudila voziti toliko daleko da mora prespavati po putu u nekoj dalekoj državi. Zna na tim putima, kako kaže, biti svega, provala i svakovrsnih neugoda.

Za sada je Slovenija potaman i kamion koji pun puncat teži 15 tona. A za volanom ona koju prijatelji i prijateljice zezaju da se iza volana i ne vidi.

– Većinom vozači mašu, blicaju kad me vide. Znači, vide me – smije se Danijela.

Da je kamion Danijeli bio suđen, svjedoči i ova zgoda. Tko zna što bi bilo da njen sadašnji dečko nije svojim vozilom »poljubio« stražnji dio Danijelinog kamiona.

– Nezgodna situacija nas je povezala. Krenuli smo na utovar robe, on je bio iza mene i eto. Sjećam se kako nas je policajac koji je radio zapisnik zezao da se možda i ljubav dogodi sada kad znamo jedno drugom broj telefona. I stvarno se dogodila – veli Danijela.

Voli biti na samo

A voli Danijela kamion i zato što voli biti na samo. Posebnih rituala, kaže, u kabini i za vožnje i nema. Glazba može svirati koja god, sve ovisno o raspoloženju. Jedino je, evo, dala izraditi registarsku tablicu sa svojim imenom da na van svi vide s kim imaju posla.

Da se štogod i pokvari, osnovno nešto, znala bi ona to i popraviti. A na pitanje je li joj škola dala dovoljno znanja, Danijela kaže: »Iskreno ne. Najviše se nauči na cesti. Na cesti naučiš kako proći kroz uske ulice kroz koje neki ni autom ne bi.«

– Meni je lakše voziti kamion nego auto. U kamionu su retrovizori praktički naše druge oči – jednostavno će Danijela.

Nikada nije problema imala s carinicima, policijom. Zaustavila ju je policija samo jednom i to da vide ima li tako mlada cura uopće vozačku. Ženama koje bi njenim putem poručuje da slobodno probaju.

– A tata, onaj tata koji je kriv za sve, ako se na početku malo i plašio svjestan da mu jedinica želi raditi posao u kojem je glava uvijek u torbi, je li danas zadovoljan – pitamo.

– Je. Ponosan je. I mama i tata su bili zadovoljni čim su vidjeli koliko volim ovaj posao. Ja se ne mogu zamisliti ni u jednom drugom poslu.

Ljudi i ne shvaćaju da vozači kamiona zapravo pokreću cijeli svijet, jer da nema kamiona, dućani bi bili prazni. Sve što vidimo, gdje god da vidimo, sve se to kamionima dovozi – rezolutno će Danijela.

Ostaje joj poželjeti puno sretnih kilometara. I što manje bolova u leđima koje vožnja neminovno nosi. No, premlada je ona da bi se s tim zamarala. A da je pred njom sjajna karijera, potpisnik ovog teksta zna jer ga je i provozala, elegantno i profinjeno taman da se čini kako tek rijetki vozači to mogu i znaju.

Elem, 15. siječnja je važan datum i jer se baš tad obilježava Međunarodni dan vozača i automehaničara. Sve da je i Tito za to kriv, neka je. Jer, da nije vozača i automehaničara, lako moguće da ‘svita ne bi bilo’.